Kao tinejdžer bih se samo smijao novinama Hitlera i ostalih fašista. Nadam se da generacija mojih unuka opet ne svjedoči onome što se dogodilo sljedeće
Harry Leslie Smith, 94, veteran RAF-a drugog svjetskog rata,
Avgust 15, 2017, The Guardian.
A hladnoća sećanja nadvladala me tokom ovog avgustovskog mjeseca. Osjeća se kao da se ljetni povjetarac 2017 širi vjetrovima rata koji iz cijelog našeg svijeta pušu prema Britaniji, baš kao što su bili u 1939-u.
Na Bliskom Istoku, Saudijska Arabija oslobađa Jemen istom bahatošću kao što je to Mussolini imao prema Etiopiji kad sam bio dijete u 1935-u. Licemjerje britanske vlade i elitne klase osigurava da nevina krv i dalje teče u Siriji, Iraku i Afganistanu. Vlada Theresa May inzistira da se mir može postići samo širenjem ratnog oružja u konfliktnim zonama. Venezuela tinejdžeri prema anarhiji i strana intervencija dok na Filipinima, Rodrigo Duterte - zaštićen svojim savezom s Britanijom i SAD-om - ubija ranjive zbog zločina pokušaja izlaska iz njihovog siromaštva kroz ovisnost o drogama.
Pošto sam star, sada 94, prepoznajem ove znake propasti. Znakovi hladnoće svuda su, možda i najveće biće koje SAD dozvoljava da ih vode Donald Trump, čovjek koji ima nedostatak časti, mudrosti i upravo jednostavne ljudske dobrote. Amerikancima je glupo vjerovati da će ih njihovi generali spasiti od Trumpa, kao što je bilo i liberalnim Nijemcima koji vjeruju da će vojska zaštititi naciju od Hitlerovih ekscesa.
Britanija takođe nema čime da se ponosi. Od rata u Iraku naša država je u opadanju, jer su sukcesivne vlade narušavale demokratiju i socijalnu pravdu i štedljivo su opsjedale socijalnu državu, vodeći nas u kultni položaj Brexita. Poput Trumpa, Brexit se ne može poništiti liberalnom svetošću - on se može izmijeniti samo ako je neoliberalni ekonomski model srušen, kao da je statua diktatora, od strane oslobođenog naroda.
Nakon godina vlade Toryja, Britanija je manje spremna mijenjati tok povijesti za dobro nego što smo bili kod Nevilla Chamberlaina, kada je nacizam bio ublažen u 1930-ovima. U stvari, nijedan narod u Evropi ili Severnoj Americi nema o čemu da se gomila. Svaka od njih je prepuna nejednakosti, masovnog izbjegavanja poreza na dobit - što je upravo legitimisana korupcija - i neoliberalizma koji je razorio društva.
Ljeto bi trebalo biti utješno, ali nije ove godine. Gledam danas mlade, kad ih gledam u slobodno vrijeme; U ljeto 1939-a susrećem strahovitu sličnost s licima mladih iz moje generacije. Kad sam vani u gradu, slušam njihov smijeh, gledam ih kako uživaju u pikanju ili se navijaju i plašim se za njih.
Ovaj avgust previše podsjeća na 1939; posljednjeg ljeta mira do 1945-a. Tada stariji 16 i još uvijek mokar iza ušiju, išao bih slikati s prijateljima i smijali bismo se novinama Hitlera i ostalih fašističkih čudovišta koja su živjela izvan onoga što smo mislili da je naš domet. Malo smo znali da se u avgustovskom 1939-u život bez mira, bez pokolja, bez zračnih napada, bez bljeska, mogao mjeriti danima. Nisam čuo gromoglasni pristup rata, ali kao starac to sada čujem za generaciju mojih unuka. Nadam se da nisam u pravu. Ali okamenjen sam za njih.
• Najnovija knjiga Harryja Leslieja Smitha Ne dopustite da moja prošlost bude vaša budućnost objavljuju Constable & Robinson 14. septembra
