By Reese Erlich
US Navy / MC1 Trevor Welsh
Strani dopisnik veteran Reese Erlich bio je na sjeveru Iraka na početku američke kampanje bombardovanja Islamske države. Razgovarao je s kurdskim vođama, borcima peshmerge i američkim zvaničnicima. On kaže da je stvarnost na terenu daleko drugačija od propagande koja dolazi iz Vašingtona.
1. Islamska država predstavlja neposrednu prijetnju ljudima u SAD-u
U opravdavanju zračnih napada na Siriju 23, predsjednik Barack Obama je rekao: "Nećemo tolerirati sigurna utočišta za teroriste koji prijete našem narodu".
Video sam iz prve ruke desetine hiljada Yazidija koji su bili primorani da napuste borce islamske države. IS je zla, neislamska, ultra-desna grupa koja predstavlja stvarnu prijetnju za narod Sirije i Iraka. Ali ti ljudi će poraziti IS, a ne SAD, čiji su motivi u regionu široko postavljeni. IS više ne predstavlja terorističku prijetnju američkom narodu nego al-Qaida i njeni izdanci.
U stvari, u roku od nekoliko nedelja, Obamina administracija je priznala da je IS predstavljala malu terorističku pretnju američkom kontinentu i fokusirala se na dosad nepoznatu grupu koju SAD zovu Horošan. Sada se pojavljuju dokazi da je horošanska pretnja bio je pretjeran kako bi opravdali širenje bombardovanja u Siriju.2. SAD ne vode rat, već "operaciju protiv terorizma".
I Bušova i Obamina administracija uspele su da redefinišu rat da bi značile samo one konflikte u kojima Amerikanci umiru i borba košta preko $ 10 milijardi. Ali iznutra u sjevernom Iraku, ono što sam vidio sigurno je izgledalo kao rat. Već su američke bombe ubijeni civiliposebno u Siriji, gdje SAD imaju ograničene ili neobavještajne obavještajne podatke.
Još jednom, SAD vode otvoreni rat bez brige za dugoročnu dobrobit ljudi u regionu.
3. SAD nema čizme na zemlji.
Sjedinjene Države već imaju borbene trupe u Iraku. Američki diplomata mi je priznao da američki posmatrači u kurdskom regionu Iraka obezbeđuju koordinate za vazdušne napade. On je rekao da su američki savetnici naoružani i da će pucati ako budu napadnuti. Ako se pobunjenici spuste niz američki avion, naoružani američki helikopterski timovi odlaze na neprijateljsku teritoriju kako bi spasili pilote. Redefiniranjem „borbenih trupa“, SAD ne samo da vode rat na Bliskom istoku, već i na engleskom jeziku.
Samo jednu sedmicu u kampanji bombardovanja, predsjednik Joint Chiefs-a Martin Dempsey rekao je da će SAD možda morati uvesti kopnene borbene trupe u Irak. Bijela kuća je brzo odbacila tu izjavu, ali vodeći Demokratski i republikanski jastrebi već vrše pritisak na Obamu da formalno uvede borbene trupe. Kako se vazdušni rat pokaže nesposobnim da uništi IS, administracija će verovatno uvesti više kopnenih trupa, možda ih preimenovati u "ograničene, privremene, kontra-pobunjeničke savetnike".
4. SAD su formirale održivu koaliciju kako bi porazile Islamsku državu.
Predsjednik Obama pohvalio je formiranje široke koalicije koja uključuje Saudijsku Arabiju, zemlje Zaljeva, Jordan, Britaniju, Australiju, Francusku i Belgiju. Izrael ostaje tihi partner.
Ali SAD ostaju glavna vojna sila i usmerava vazdušne napade. Neko će morati da se bori sa IS na terenu, a koalicioni saveznici sigurno neće. U Iraku, novoformirana vlada premijera Haidera al-Abadija ima malo podrške od sunita i Kurda, dvije vitalne komponente svakog budućeg održivog režima. Abadijev kabinet zapravo ima manje sunitskih ministara od prethodne, diskreditovane vlade Nurija al-Malikija.
Američki savez sa Izraelom i sunitskim zemljama kao što je Saudijska Arabija samo ljuti iračku vladu, koja je i dalje usko povezana sa Iranom. Ova koalicija, kao i lažna “Koalicija voljnih” u 2003-u, osuđena je na propast od samog početka. SAD će finansirati i boriti se u ovom ratu dok ga organizovana opozicija ne zaustavi ili javnost ne bude iscrpljena. Obamina administracija je očigledno zaboravila da su neobuzdani vojni izdaci u 2000-ima pomogli da se ubrza najgora ekonomska kriza od Velike depresije.
5. SAD se mogu boriti protiv IS i drugih ekstremista, a da istovremeno ne pomognu Bašaru Asadu, Iranu i Hezbolahu.
Pre godinu dana, Obamina administracija je tukla ratne bubnjeve protiv navodne upotrebe hemijskog oružja sirijskog predsednika Bašara Asada. Sada SAD bombarduju pobunjenike protiv Asada. Trenutno je građanski rat u Siriji igra sa nultom sumom. Slabljenje Assadovih neprijatelja jača Assadov režim. Asad i njegovi saveznici Iran i libanski Hezbolah su zadovoljni američkim napadima na IS. Ali ako su pobunjenici ultra-desnih krila oslabljeni, proamerički pobunjenici neće popuniti prazninu. Koliko će trajati bombardovanje sirijskih vojnih ciljeva?
6. SAD podržava samo umjerene pobunjenike.
Suprotno konzervativnim kritikama, Obamina administracija je pokušala da stvori proameričke civilne i naoružane grupe. Obama nije uspio, ne zbog "nedostatka vodstva", već zato što Sirijci neće prihvatiti američku politiku. U mojim intervjuima u Siriji i susjednim zemljama, sirijski pobunjenici i opozicioni aktivisti jasno su stavili do znanja da se protive američkim ratovima u Iraku i Afganistanu, kao i potpunoj podršci Vašingtona Izraelu. Svaki Sirijac koga sam ikada upoznao želi da Izrael vrati Golanske visoravni zaplenjene u 1967-u, na primer, ali SAD nije zainteresovan za tu diskusiju.
U međuvremenu, američki saveznici kao što je Saudijska Arabija imaju naoružani ekstremisti kao što je Al-Nusra Front, grupa povezana sa Al-Kaidom. Saudijska Arabija ima ultra-desničarsku interpretaciju islama koja ima mnoge ideološke sličnosti sa al-Nusrom i IS. Ipak, SAD planiraju da Saudijska Arabija obučava "umjerene" sirijske pobunjenike, što je kao da traži od Al Caponea da obuči kadetske policajce u Čikagu.
(Page 2)
7. SAD se bore za odbranu ljudskih prava i vladavinu prava, a ne nafte.
Sirija i Irak su se suočili sa ogromnim humanitarnim krizama u protekle tri godine. Ipak, SAD su direktno vojno intervenisale samo kada je ugrožena kurdska regija bogata naftom. Kurdistan sadrži devete najveće rezerve nafte na svijetu i mogao bi zamijeniti Rusiju kao glavnog dobavljača nafte i plina u Europi. Preko 50-a strane naftne kompanije sada imaju kancelarije u Kurdistanu, mnoge rezanje visoko profitabilne proizvodnje nafte bavi kurdskim zvaničnicima. Neki rukovodioci naftnih kompanija nepopustljivo pozivaju na veću vojnu podršku nezavisni Kurdistan.
Međutim, nafta je samo jedan faktor. SAD takođe žele prijateljske vlade u Bagdadu i Damasku. Još nekoliko vojnih baza u regionu takođe ne bi naškodilo. Bez obzira na kombinaciju ekonomskih i geopolitičkih motivacija za posljednji rat, poštovanje ljudskih prava nije među njima.
8. Predsjednik Obama ima zakonske ovlasti da bombarduje i Irak i Siriju.
Obamina administracija tvrdi da ima pravo da vodi tekući rat na osnovu glasanja Kongresa 2001 kojim se odobrava akcija protiv al-Qaide zbog napada 9 / 11. Naravno, IS nije dio al-Qaide, a X-NUMX-eva al-Qaida na čelu s Osamom bin Ladenom više ne postoji, što još jednom dokazuje da oni koji su na vlasti mogu naterati svoje odvjetnike da pronađu pravno opravdanje za bilo što.
Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon pozvao je na glasanje u UN-u. Neki liberalni republikanci i progresivni demokrati pozvali su na glasanje u Kongresu po Zakonu o ratnim moćima. Lideri Kongresa su skrenuli na to pitanje, nadajući se da će izbjeći debatu prije srednjoročnih izbora. Obama, kao i Bush prije njega, vjeruje da predsjednik može voditi rat u bilo koje vrijeme i tolerirati glasovanje u Kongresu samo ako pobijedi.
9. Kurdski lideri su čvrsti saveznici protiv IS.
U junu, kurdska peshmerga nije se borila sa IS kada je zaplenila Mosul i druge sunitske oblasti Iraka. U stvari, lideri vladajuće kurdske Demokratske partije sastajali su se potajno sa sunitskim plemenskim vođama koji su se udružili sa IS da bi razradili sporazum o nenapadanju.
Zbog kolapsa iračke vojske tog mjeseca, kurdski lideri proširili su svoju teritoriju na 40 posto. Peshmerga je preuzeo kontrolu nad naftom bogatim Kirkukom, područjem koje se dugo sporilo između Kurda i Arapa. Lideri KDP-a su mi rekli da nemaju nameru da ga vrate u kontrolu centralne vlade. Oni pripremaju referendume o nezavisnosti u novim oblastima. Tek u avgustu, kada je IS napao kurdske oblasti i zaprijetio Erbilu, peshmerga se borio protiv islamske države.
Lideri KDP-a se bore protiv IS kao taktički korak ka uspostavljanju nezavisnog Kurdistana. Ako IS prestane da preti Kurdistanu, Kurdi nemaju interes da se bore protiv IS unutar arapskih delova Iraka. Američke i evropske sile pruţaju nove oružje peshmergi. Danas su usmjereni na IS; sutra, iračka vojska.
10. SAD nikada ne pregovaraju o otkupu sa teroristima, za razliku od onih klizavih francuskih.
Američki lideri tvrde da SAD nikada ne plaćaju otkupnine za otete građane, dok neke druge zemlje to čine. Jedan američki vojni lider čak je nagađao da će zbog te politike oteti manje Amerikanaca. To je još jedan mit.
SAD su pregovarale sa talibanima, eventualno koristeći treće strane, da oslobode jednog američkog ratnog zarobljenika u Afganistanu u zamjenu za pet zarobljenika iz Guantanama. Dvojica američkih planinara u Iranu oslobođeni su nakon što je sultan Omana, na poziv SAD-a, platio Iranu ono što se eufemistički zove "kaucija".
Kao slobodni novinar koji izveštava sa Bliskog istoka za godine 28, imam poseban interes za oslobađanje žrtava kidnapovanja. Ali sam takođe saznao da je otmica oportunistički kriminal. Prvo, osoba je oteta. Onda su otmičari shvatili nacionalnost i potencijalnu otkupninu. Kidnaperi znaju da će SAD dobro platiti otkupninu kada je pritisak dovoljno velik.
Vašington uživa u srećnoj prvoj fazi novog rata. Obamini zvaničnici daju optimistične izveštaje o napadima na tačke bombardovanja. Glavni mediji su poslušno prenosili najnoviju propagandu. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju podršku rešavanju administracije.
Ali kao što smo vidjeli u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, američka vojna sila ima ograničenja. Rat će biti izgubljen politički. Javno mnjenje će se pomeriti protiv još jednog nepotrebnog rata. Obama će se pridružiti Bušu kao još jednom neuspjelom, ratnom predsjedniku.
Najnovija knjiga Reese Erlicha je „Unutar Sirije: sporedna priča njihovog građanskog rata i šta svijet može očekivati“, knjige Prometeja, predgovor Noama Čomskog.
