by Tom Dispatch, Lipanj 17,2021
Gotovo 20 godina kasnije, američko vojno zapovjedništvo i dalje nije htio napustiti zemlju u kojoj su toliko impresivno zaokrenuli toliko "zavoja" usred tolikog "napretka" tako dugo. Predsjedniku Bidenu previše su jasno stavili do znanja da htjela kako bi "održali barem skromnu prisutnost trupa" u Afganistanu. Ipak je odbio njihov savjet, naredivši povlačenje američkih snaga u cjelini. Kako tužno, s uspjehom tako (vječno) blizu! Napokon, još 2017. godine general John Nicholson, tadašnji zapovjednik tamošnjih američkih snaga, još uvijek je inzistirao na tome da su SAD i afganistanska vojska koju je podržavala napokon "skrenule iza ugla" i bile "na putu do pobjede". Kao Vanjska politika izvijestio u to vrijeme, bio je osmi zapovjednik koji je iznio takvu tvrdnju, uključujući General Stanley McChrystal u 2010 i General David Petraeus u 2011. Tko je znao da se u toj zemlji - ili, što se toga tiče, u zemlji - toliko zavoja mora okrenuti slično napao Irak?
Istina je da, gotovo dva desetljeća nakon što je predsjednik George W. Bush naredio invaziju na Afganistan, najnoviji i najdugovječniji američki zapovjednik tamo, general Austin "Scott" Miller, nije uzeo kredit ni za još jedan zaokret. Sve što je on tvrdio (ne manje nevjerojatno) je da će američke snage "izlaziti uzdignute glave". U manje optimistična vremena to bi se jednostavno nazvalo "porazom". U međuvremenu, da ne pomislite da uopće nema nade, CIA nastavlja potragu za načine kako zadržati američki rat, bilo iz susjednih država ili dronom iz Perzijskog zaljeva. (Da, Perzijski zaljev, udaljen devet sati!)
Uzmite u obzir to samo mali sažetak rata, u američkom stilu, u dvadeset i prvom stoljeću. Drugim riječima, govorimo o beskrajnim neuspjesima - s budućim, ako Afganistanac podržava Washington vlada propada pod pritiskom talibana u usponu - za koje nitko umiješan nikada ne bi zamislio da preuzima i najmanju odgovornost.
Umirovljeni potpukovnik zrakoplovstva i TomDispatch redovan William Astore ističe današnju stvarnost, postavljajući pitanje tko će u ovoj zemlji na kraju biti opterećen krivicom za sve one kutove koji su ostali netaknuti, ne samo u Afganistanu, već u nikad završenom američkom ratu protiv terorizma u ovom stoljeću kroz značajne dijelovi Velikog Bliskog Istoka i Afrike. Povjesničar i koautor knjige Hindenburg: Ikona njemačkog militarizma, podsjeća nas danas na ono što se može dogoditi kada se pokaže da je krivnja za poraz u ratu neshvatljiva. mužjak nekih malih životinja
Amerika sebi zabija nož u leđa
O izgubljenim ratovima Amerike oštro su potrebne teške istine
Amerikanci se možda već lažu od onoga malo što je ostalo od njihove demokracije.
Velika laž koja spaja i motivira današnje republikance je, naravno, što je Donald Trump, a ne Joe Biden, pobijedio na predsjedničkim izborima 2020. godine. Ostale velike laži u našoj nedavnoj prošlosti uključuju shvaćanje da klimatske promjene nisu ništa drugo nego kineska podvala, da je Rusija odgovorna za izborni poraz Hillary Clinton 2016. godine i da je invazija na Irak 2003. godine bila nužna jer je čelnik te zemlje Sadam Hussein, imao neke veze s napadima 9. rujna (nije!) i posjedovao oružje za masovno uništavanje koje bi se moglo upotrijebiti protiv Sjedinjenih Država, "zakucati”Istina, prema tadašnjem direktoru CIA-e Georgeu Tenetu (nije bilo!).
Te i druge laži, velike i male, zajedno sa sistemskom korupcijom u Washingtonu upravo su razlog zašto je toliko Amerikanaca dovedeno u očaj. Nije ni čudo što su 2016. godine ti „žalosni ljudi“ u očaju posegnuli za osobom koja nije bila produkt Washingtonove nevaljale Beltway kulture. Očajna vremena rađaju očajnička djela, uključujući pomazanje a propali vlasnik kasina i savršeni prevarant kao američki spasitelj koji nosi MAGA-kapu. Kao 45. predsjednik, Donald Trump postavio je a zapis za laži koje će vjerojatno ostati nenadmašne u svojoj „veličini“ - ili se barem tako ipak moramo nadati.
Nažalost, Amerikanci su postali izuzetno tolerantni prema ugodnim lažima, uglavnom im dajući prednost nego neugodne istine. To se nigdje ne može vidjeti jasnije nego u vojnom carstvu koje sam naseljavao većinu svog života. Kako se kaže, prva žrtva rata je istina, a budući da je ova zemlja vječno u ratu, nastavljamo vječno mučiti i istinu.
Kad je riječ o ratu, evo samo nekoliko naših sveameričkih laži: da se ova zemlja polako ljuti jer više volimo mir, čak i ako su ratovi često nužni, što je i razlog zašto miroljubiva Amerika mora imati najbolji svjetski" i daleko Najskuplja vojska na planetu; da je upravo takva vojska također jedinstvena snaga za slobodu na planeti Zemlji; da se nesebično bori "da oslobodi potlačene”(Krilatica Specijalnih snaga), ali nikada za napredovanje imperijalnih ili na neki drugi način sebičnih ambicija.
Za velesilu koja voli naprezati svoje vojne mišiće, takve su laži u osnovi parije za tečaj. Zamislite ih zapravo vladino izdanje (GI) laže. Kao povjesničara koji gleda u budućnost, ono što me više brinu su dvije uistinu podmukle laži koje su početkom 1930-ih dovele do sloma mlade demokracije u weimarskoj Njemačkoj, laži koje su na svoj način pomogle olakšati holokaust i koje, pod pravim (odnosno pogrešnim) okolnostima, mogao postati i naš. Kakve su to dvije laži bile?
Njemačke tragične laži nakon Prvog svjetskog rata
Tijekom Prvog svjetskog rata, njemačka je vojska pokušala poraziti kombinirane snage Britanije, Francuske, Rusije, a kasnije i Sjedinjenih Država, između ostalih sila, dok je istovremeno bila „okovana lešom“, kako je jedan njemački general opisao glavnog saveznika svoje zemlje , Austro-Ugarsko Carstvo. Do sredine 1916. godine, Njemački Drugi Reich predvođen kajzerom Wilhelmom II u osnovi je postao vojna diktatura posvećena potpunoj pobjedi pod svaku cijenu.
Dvije godine kasnije, tu istu vojsku su njezini zapovjednici doveli do iznemoglosti. Kad je bilo na rubu kolapsa, njegovi generali su oprali ruke odgovornosti i dopustili političarima da tuže za mir. No, čak i prije nego što je oružje utihnulo 11. studenoga 1918., određeni reakcionarni elementi u zemlji već su uvježbavali dvije velike i povezane laži koje će olakšati uspon demagoga i početak još katastrofalnijeg svjetskog rata.
Prva velika laž bila je da je njemačka vojska, koja se tada smatrala najboljom na svijetu (zvuči poznato?), Izašla iz Prvog svjetskog rata neporažena na terenu, a njezine su postrojbe bile sastav junaka prekriveni slavom. Ta je laž bila održiva jer sama Njemačka nije napadnuta u Prvom svjetskom ratu; najgore borbe odvijale su se u Francuskoj, Belgiji i Rusiji. Bilo je održivo i zato što su njegovi vojni vođe lagali ljudima o napretku koji je postignut prema „pobjedi“. (Ovo bi opet trebalo zvučati poznato suvremenim američkim ušima.) Dakle, kad su ti viši vođe konačno bacili ručnik krajem 1918., to je bio šok za većinu Nijemaca, koji su se hranili stalnom prehranom "napretka", suzbijene su vijesti o ozbiljnim neuspjesima na zapadnom frontu.
Slijedila je druga velika laž iz prve. Jer ako je netko prihvatio mit o "neporaženima na terenu", kao što je to učinilo toliko Nijemaca, tko je onda odgovoran za poraz najbolje svjetske vojske? Ne njemački generali, naravno. Dapače, 1919. predvođen feldmaršalom Paul von Hindenburg, isti bi ti generali zlonamjerno tvrdili da su nelojalni elementi na domaćem frontu - neprijatelj iznutra - urotili da izdaju herojske trupe zemlje. Tako je rođena “probod u-nazad”Mit koji je krivnju iznutra bacio na izdajnike, dok ju je uvijek tako zgodno prebacio s Kaisera i njegovih generala.
Tko su tada bili njemački backstaberi? Uobičajeni su osumnjičenici: uglavnom socijalisti, marksisti, antimilitaristi, pacifisti i ratni profiteri određene vrste (ali ne i proizvođači oružja poput obitelji Krupp). Uskoro bi i njemačke Židove prstili stanovnici oluka poput Adolfa Hitlera, budući da su navodno izbjegli svoju dužnost služenja u redovima. Bila je to još jedna lako opovrgnuta laž, ali previše se Nijemaca, očajnih za žrtvenim jarcima, a nedvojbeno i fanatičnih, pokazalo željno povjerovati u takve laži.
Te dvije velike i podmukle laži dovele su do gotovo potpunog nedostatka odgovornosti u weimarskoj Njemačkoj za militariste poput Hindenburga i generala Ericha Ludendorffa koji su bili značajno odgovorni za poraz zemlje. Takve su laži hranile bijes i utuživale pritužbe njemačkog naroda, stvarajući plodno tlo za još žešće laži. U ozračju straha vođen masovnom ekonomskom dislokacijom koju je donijela Velika depresija 1929. godine, prethodno rubni lik pronašao je svoj glas i svoju publiku. Te dvije velike laži poslužile su za osnaživanje Hitlera i, što nije iznenađujuće, počeo je promovirati i vojni preporod i pozive na osvetu protiv "studeničkih kriminalaca" koji su navodno izdali Njemačku. Hitlerove su laži djelomično prihvaćene jer su pale na dobro pripremljene uši.
Naravno, zrela demokracija poput Amerike nikada ne bi mogla iz daljine stvoriti vođu poput Hitlera ili militarističkog carstva sklonog svjetskoj dominaciji. Pravo?
Amerika uistinu možda nikada neće stvoriti vlastitog Hitlera, demagoga kojeg bi doista mogli opisati kao vrlo nestabilnog genija, a pod "genijem" mislim na njegovu neobičnu sposobnost da iskoristi i iskoristi mračne strasti svoga naroda i svog doba. Ipak, Sjedinjene Države 2021. godine zasigurno imaju vlastitih, manje stabilnih "genija" željnih moći, kao što to imaju sve zemlje u svako doba. Ljudi bez principa i ograničenja, spremni ponavljati veliku laž za velikom lažju dok ne steknu apsolutnu moć. Netko poput bivšeg državnog tajnika Mikea Pompea ili senatora Toma Cottona možda? Ili možda ažurirana verzija umirovljenog general-potpukovnika Michaela Flynna, prolaznog savjetnika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, koji je tek nedavno izrazio podršku za vojni puč za rušenje vlade. Ili možda, 2024., samog Trumpa.
Američke vlastite velike laži
Naravno, Njemačka nakon Prvog svjetskog rata teško da je savršeni analog za Sjedinjene Države nakon dva desetljeća katastrofalnog, ali dalekog rata protiv terorizma. A povijest je u najboljem slučaju sugestivna, a ne dvostruka. Ipak ga proučavamo djelomično jer prošlost pruža uvid u potencijalnu budućnost. Osobnosti i događaji se mijenjaju, ali ljudska priroda ostaje uglavnom ista, zbog čega vojni časnici i dalje čitaju djela atenskog generala i povjesničara Tukidida, unatoč činjenici da su njegovi ratovi završili prije više od dva tisućljeća.
Vratimo se dakle dvije velike laži koje su, retrospektivno, bile fatalne za weimarsku njemačku demokraciju. Kako se danas mogu primijeniti na SAD? Od 9. rujna naša je vojska procesuirala dva velika rata u Afganistanu i Iraku, kao i brojne manje sukobe u mjestima poput Libije, Sirije i Somalije. Ista je vojska izgubila oba ta velika rata, istovremeno stvarajući ili pogoršavajući humanitarne krize i katastrofe u "manjim" na širem Bliskom Istoku i u Africi.
Ipak, u američkoj "domovini" (kako je postala poznata nakon napada 9. rujna), izvanredno je koliko rijetko tko primjećuje koliko je ta ista vojska gnjavila sve te ratove. Zapravo se to u većini zemalja, a zasigurno u Washingtonu, slavi kao najfinija vojna sila na svijetu, možda čak i u svjetskoj povijesti. Njegov proračun nastavlja rasti kao da je odgovor na pobjede posvuda i zato zaslužuje lavovski udio dolara poreznih obveznika. Njegovi umirovljeni generali i admirali slave se i nagrađuju zdrave mirovine pa čak i zdravije plaće i beneficije ako odluče (a mnogi to i čine) da ubrzaju okretna vrata to ih povezuje s visoko profitabilnim ratnim korporacijama poput Boeinga, Lockheeda Martina i Raytheona.
U osnovi, Amerikanci su prodani s idejom da je "njihova" vojska neporažena na terenu ili, ako je "poražena" u smislu trpljenja neuspjeha, nije odgovorna za njih. Ali ako su američke trupe najbolje od nas i njihovi izgubljeni zapovjednici općenito dovoljno dobri da budu vječno nagrađivani, tko is kriv za američki gubitak u Iraku? U Afganistanu? Ne oni, očito, ne ako vjerujete u rezultate anketa koji pokazuju da Amerikanci imaju više "povjerenja" u vojsku od većine drugih američkih institucija (iako su te brojke, još uvijek visoke, bile padajući nedavno).
Ako odgovornost za poraz ne treba dodijeliti ni trupama ni njihovim vojnim zapovjednicima i ako mi Amerikanci zasigurno ne možemo zamisliti da je neprijatelj poput Talibana sposoban pobijediti naše moćne snage, tko je kriv? Unutrašnji neprijatelj! Netko u domovini koji bocka Ameriku plemeniti junaci straga. Ali, ako da, tko točno?
Visoki čelnici američke vojske su već se žaleći da bi povlačenje trupa Joea Bidena iz Afganistana još moglo zasijati sjeme poraza u toj zemlji (kao da je gotovo 20 godina vođenja katastrofalnog rata tamo nekako postavilo pozornicu za uspjeh). I republikanci, kao što je to njihov običaj, vade noževe. Čini se da jesu priprema izbosti demokrate zbog slabe obrane i ugađača "diktatorima" poput vođa Iran i Kina.
A ako razmišljate o pripovijesti o budućem "neprijatelju iznutra", ne zaboravite na nedavno pismo potpisao 124 naših umirovljenih generala i admirala koji za pad demokracije u ovoj zemlji nastoje kriviti ne Trumpa i njegove lakere, već širenje progresivizma, socijalizma, čak i marksizma. Da oni mogu snositi i najmanju odgovornost za situaciju u kojoj se danas nalazi Amerika, onom gomilanju gubitnika koji se predstavljaju kao samozvani proroci nikada ne bi palo na pamet.
Ali istina je daleko oštrija nego što su oni oportunisti rang-zastave spremni priznati. Neprestani rat, podmukli militarizam i naš neuspjeh u suočavanju sa svime trebali bismo smatrati pravim neprijateljima iznutra. A ti "neprijatelji" pomažu u ubijanju demokracije u Americi James Madison, Dwight D. Ajzenhaueri Martin Luther King, jr., između ostalih, upozorio nas je prije nekoliko desetljeća, pa i stoljeća.
Evo jednostavne istine: Američki ratovi od 9. rujna nikada nisu bili pobjednici ove zemlje. Bili su besmisleni sukobi prilika koji su profitirali Pentagonu (i njegovom sve većem proračunu). Njih je ukaljala potreba za osvetom, a neki od istih časnika zastave koji su potpisali to pismo, loše su upravljali njima. Iskreno samorefleksiranje zahtijevalo bi ozbiljnu korekciju kursa unutar te vojske i zasigurno veliko odbacivanje militarizma i vojnog avanturizma. I to je nedvojbeno zašto toliko ljudi u vojno-industrijsko-kongresni složeni preferiraju udobnost velikih laži.
To smo već vidjeli. Ronald Reagan reinterpretirao je zločinački rat u jugoistočnoj Aziji kao “plemenita stvar. " George HW Bush nazvao je racionalnu i obrazloženu nesklonost borbi bez prekomorskih ratova kao "vijetnamski sindrom", tvrdeći da su SAD napokon "šutnuo ga nogom”Svojom kratkotrajnom pobjedom nad Sadamom Husseinom u kampanji Pustinjska oluja 1991. godine Mit o Rambu u popularnoj kulturi ojačao ideju da su američki ratnici dobili rat u Vijetnamu, da bi ih dvobojni političari i antiratni prosvjednici zabili nož u leđa pljunuti na trupe koje su se vraćale. (Nisu.) Zajedno su takvi mitovi radili kako bi zaštitili američku vojsku od radikalnih reformi, osiguravajući stalni uobičajeni stav u Pentagonu sve dok, nakon 9. rujna, ne bude istinita "misija (ne) ostvarena”Stigle su godine.
Teške istine protuotrov su velikim lažima
Amerikanci trebaju dan obračuna koji ne pokazuje znakove dolaska. Napokon, govorimo o Kongresu koji ne može ni dogovore se da osnuju zajedničko povjerenstvo za istragu oluje na Kapitol 6. siječnja. Ipak, tip može sanjati, zar ne? Moj vlastiti san uključivao bi formiranje povjerenstva za istinu koje bi starije vođe, vojne i civilne, smatralo odgovornima ne samo za svoje laži o mnogim američkim ratovima, već i za odluke o njihovom pokretanju i patetične nastupe koji su uslijedili, jer su oni činili svoje neprincipijelne najbolje da se oslobode odgovornosti.
Dopustite mi da sanjam i o tome što bi uključivala takva vježba kazivanja istine i istinske odgovornosti:
- Dvostranačke istrage Kongresa o ratovima u Iraku i Afganistanu, uključujući zakleto svjedočenje predsjednika Busha, Obame i Trumpa, kao i potpredsjednika Cheneya, Bidena i Pencea, i onih koji su propali, bivših naših zapovjednih generala.
- Dvostranačke kongresne istrage o vojnim beskrajnim lažima o napretku u njezinim ratovima, zajedno s istragama o ratnim zločinima po potrebi.
- Glavna smanjenja vojne potrošnje od strane Kongresa radi suzbijanja sadašnjeg i budućeg vojnog avanturizma.
- Kraj vojne naklonosti, odbacivanje militarizma i prepuštenost demokraciji i kazivanju istine.
- Nijedan budući rat u inozemstvu bez izjave Kongresa o istoj, nakon čega bi uslijedila obvezna regrutacija započela bi sa sinovima i kćerima članova Kongresa.
Kroz velike laži i njihovu odanost njima, Sjedinjene Države danas mogu slijediti put koji je već nasilno utabao Weimarska Njemačka dvadesetih i ranih 1920-ih. Proslava vojske usprkos njezinim porazima recept je za vječni rat i vječno nepoštenje. Izjednačavanje demokratskih snaga u Americi s podijeljenošću i pobunom recept je ne samo za nemire već i za potencijalno oštriju, daleko nasilniju budućnost.
Ovdje povijest podučava uznemirujuću lekciju. Ono što je napokon prisililo većinu Nijemaca da se suoče sa surovim istinama, da odbace militarizam i megalomanske snove o svjetskom carstvu, bio je katastrofalan poraz u Drugom svjetskom ratu. Što će, ako išta, prisiliti Amerikance da se suoče sa sličnim teškim istinama? Čovječanstvo si ne može priuštiti još jedan svjetski rat, niti jedan u kojem predsjednik ima moć vječno osloboditi tisuću holokaustamoderniziran”Nuklearni arsenal.
Samo upamtite: velike laži imaju posljedice.
Autorska prava 2021 William J. Astore
Slijedite TomDispatch dalje X / Twitter i pridružite nam se Facebook. Pogledajte najnovije knjige o otpremi, novi distopijski roman Johna Feffera, Pjesmarice (posljednji u njegovoj seriji Splinterlands), roman Beverly Gologorsky Svako tijelo ima svoju priču, i Toma Engelhardta Nacija koju nije stvorio rat, kao i Alfreda McCoya U sjeni američkog stoljeća: uspon i pad američke globalne moći i Johna Dowera Nasilno američko stoljeće: rat i teror Od Drugog svjetskog rata.
