Ann Wright, World BEYOND War, Ožujak 14, 2022

Prije devetnaest godina, u ožujku 2003. Dao sam ostavku kao američki diplomat u suprotnosti s odlukom predsjednika Busha o invaziji na Irak. Pridružio sam se još dvojici američkih diplomata, Brady Kiesling i John Brown, koji je dao ostavku tjednima prije moje ostavke. Čuli smo od kolega američkih diplomata dodijeljenih američkim veleposlanstvima diljem svijeta da i oni vjeruju da će odluka Bushove administracije imati dugoročne negativne posljedice za SAD i svijet, ali iz raznih razloga nitko nam se nije pridružio u ostavci do kasnije. Nekoliko početnih kritičara naših ostavki kasnije nam je reklo da su bili u krivu i složili su se da je odluka američke vlade da vodi rat protiv Iraka bila katastrofalna.

Ljudi u gotovo svim zemljama protestirali su protiv odluke SAD-a da invaziju na Irak koristeći proizvedenu prijetnju oružjem za masovno uništenje i bez odobrenja Ujedinjenih naroda. Milijuni su bili na ulicama u glavnim gradovima diljem svijeta prije invazije zahtijevajući da njihove vlade ne sudjeluju u američkoj "koaliciji voljnih".

Posljednja dva desetljeća ruski predsjednik Putin oštro je upozoravao SAD i NATO da je međunarodna retorika “vrata se neće zatvoriti za mogući ulazak Ukrajine u NATO” prijetnja nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije.

Putin je citirao usmeni dogovor administracije Georgea HW Busha iz 1990-ih da se NATO nakon raspada Sovjetskog Saveza neće pomaknuti "ni centimetar" bliže Rusiji. NATO ne bi angažirao zemlje iz bivšeg saveza Varšavskog pakta sa Sovjetskim Savezom.

Međutim, pod Clintonovom administracijom, SAD i NATO je započeo svoj program “Partnerstvo za mir”. koji je prerastao u puni ulazak u NATO zemalja bivšeg Varšavskog pakta – Poljske, Mađarske, Češke, Bugarske, Estonije, Latvije, Litve, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

SAD i NATO otišli su korak predaleko za Rusku Federaciju s rušenjem izabrane, ali navodno korumpirane vlade Ukrajine naklonjene Rusiji u veljači 2014., rušenjem koje je poticala i podržavala američka vlada. Fašističke milicije pridružile su se običnim građanima Ukrajine kojima se nije sviđala korupcija u njihovoj vladi. No, umjesto da se čeka manje od godinu dana na sljedeće izbore, počeli su neredi i stotine su ubijene na trgu Maidan u Kijevu od strane snajperista i vlade i milicija.

Nasilje nad etničkim Rusima proširilo se u drugim dijelovima Ukrajine i mnoge su ubile fašističke rulje 2. svibnja 2014. u Odesi.   Većinski etnički Rusi u istočnim pokrajinama Ukrajine započeli su separatističku pobunu navodeći nasilje nad njima, nedostatak vladinih sredstava i ukidanje nastave ruskog jezika i povijesti u školama kao razloge svoje pobune. Dok je ukrajinska vojska dopustila ekstremno desničarski neonacistički bataljon Azov da bi bila dio vojnih operacija protiv separatističkih provincija, ukrajinska vojska nije fašistička organizacija kako tvrdi ruska vlada.

Sudjelovanje Azova u politici u Ukrajini nije bilo uspješno s dobivaju samo 2 posto glasova na izborima 2019., mnogo manje nego što su ostale desne političke stranke dobile na izborima u drugim europskim zemljama.

Njihov šef, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov jednako je u krivu tvrdeći da ukrajinski predsjednik Zelensky vodi fašističku vladu koja mora biti uništena kao što je moj bivši šef državni tajnik Colin Powell pogriješio što je počinio laž da iračka vlada ima oružje za masovno uništenje i stoga se mora uništiti.

Većina međunarodne zajednice osudila je aneksiju Krima Ruskoj Federaciji. Krim je bio pod posebnim sporazumom između Ruske Federacije i ukrajinske vlade prema kojem su ruski vojnici i brodovi dodijeljeni na Krimu kako bi ruskoj Južnoj floti omogućili pristup Crnom moru, vojnom izlazu Federacije u Sredozemno more. U ožujku 2014. nakon osam godina rasprava i anketiranja o tome žele li stanovnici Krima ostati kao s Ukrajinom, etnički Rusi (77% stanovništva Krima je govorilo ruski) i preostalo tatarsko stanovništvo održalo je plebiscit na Krimu i glasalo za traženje pripojenja Ruske Federacije.  Na Krimu je glasalo 83 posto birača a 97 posto glasalo za integraciju u Rusku Federaciju. Rezultate plebiscita je prihvatila i provela Ruska Federacija bez ispaljenog metka. Međutim, međunarodna zajednica primijenila je snažne sankcije protiv Rusije i posebne sankcije protiv Krima koje su uništile njegovu međunarodnu turističku industriju koja je ugostila turističke brodove iz Turske i drugih mediteranskih zemalja.

U sljedećih osam godina, od 2014. do 2022., u separatističkom pokretu u regiji Donbas ubijeno je preko 14,000 osoba. Predsjednik Putin nastavio je upozoravati SAD i NATO da bi priključenje Ukrajine sferi NATO-a predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije. Također je upozorio NATO na sve veći broj vojnih ratnih igara na ruskoj granici, uključujući 2016. vrlo veliki ratni manevar zloslutnog naziva "Anakonda", velika zmija koja ubija omotavanjem gušeći svoj plijen, analogija koju ruska vlada ne gubi. Novi SAD/NATO baze koje su izgrađene u Poljskoj i mjesto  raketne baterije u Rumunjskoj dodao je zabrinutost ruske vlade za vlastitu nacionalnu sigurnost.

 Krajem 2021., kada su SAD i NATO odbacili brigu ruske vlade za njezinu nacionalnu sigurnost, ponovno su izjavili da "vrata nikada nisu bila zatvorena za ulazak u NATO", na što je Ruska Federacija odgovorila nagomilavanjem 125,000 vojnih snaga oko Ukrajine. Predsjednik Putin i dugogodišnji ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Lavrov neprestano su govorili svijetu da je riječ o velikoj vježbi obuke, sličnoj vojnim vježbama koje su NATO i SAD izveli duž svojih granica.

Međutim, u dugotrajnoj i opsežnoj televizijskoj izjavi 21. veljače 2022., predsjednik Putin je iznio povijesnu viziju Ruske Federacije, uključujući priznanje separatističkih pokrajina Donjeck i Lugansk u regiji Donbasa kao neovisnih entiteta i proglasio ih saveznicima. . Samo nekoliko sati kasnije, predsjednik Putin je naredio rusku vojnu invaziju na Ukrajinu.

Priznanje događaja u proteklih osam godina ne oslobađa vladu od kršenja međunarodnog prava kada napadne suverenu zemlju, uništi infrastrukturu i ubije tisuće njezinih građana u ime nacionalne sigurnosti vlade koja napada.

Upravo je to razlog zašto sam dao ostavku iz američke vlade prije devetnaest godina kada je Busheva administracija koristila laž o oružju za masovno uništenje u Iraku kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti SAD-a i osnovu za invaziju i okupaciju Iraka gotovo cijelo desetljeće, uništavajući velike količine infrastrukture i ubijanje desetaka tisuća Iračana.

Nisam dao ostavku jer sam mrzio svoju zemlju. Dao sam ostavku jer sam mislio da odluke koje donose izabrani političari koji služe u vladi nisu u najboljem interesu moje zemlje, naroda Iraka ili svijeta.

Ostavka iz vlasti u suprotnosti s odlukom za rat koju su donijeli nečiji nadređeni u vladi je ogromna odluka...posebno s čim se ruski građani, a još manje ruski diplomati, suočavaju s ruskom vladom koja kriminalizira upotrebu riječi "rat", uhićenje tisuće prosvjednika na ulicama i zatvaranje nezavisnih medija.

S obzirom na to da ruski diplomati služe u više od 100 veleposlanstava Ruske Federacije diljem svijeta, znam da gledaju međunarodne izvore vijesti i imaju mnogo više informacija o brutalnom ratu protiv građana Ukrajine od svojih kolega u Ministarstvu vanjskih poslova u Moskvi, a mnogo manje prosječni Rus, sada kada su međunarodni mediji skinuti s etera, a internetske stranice onemogućene.

Za te ruske diplomate, odluka o ostavci iz ruskog diplomatskog zbora rezultirala bi mnogo težim posljedicama i zasigurno bi bila puno opasnija od onoga s čime sam se suočio u svojoj ostavci protiv američkom ratu protiv Iraka.

Međutim, iz vlastitog iskustva mogu reći tim ruskim diplomatima da će im se teško bremeniti savjesti nakon što donesu odluku o ostavci. Dok će ih mnogi njihovi bivši diplomatski kolege protjerati, kao što sam otkrio, mnogi će više tiho odobravati njihovu hrabrost da daju ostavke i suoče se s posljedicama gubitka karijere na kojoj su tako marljivo radili.

Ako neki ruski diplomati daju ostavku, postoje organizacije i skupine u gotovo svakoj zemlji u kojoj postoji veleposlanstvo Ruske Federacije za koje mislim da će im pružiti pomoć i pomoć dok se upuštaju u novo poglavlje svog života bez diplomatskog zbora.

Pred njima je važna odluka.

A, ako daju ostavku, njihovi glasovi savjesti, njihovi glasovi neslaganja bit će vjerojatno najvažnije nasljeđe njihovih života.

O Autor:
Ann Wright služila je 29 godina u američkoj vojsci/pričuvama i umirovila se kao pukovnik. Također je služila kao američki diplomat u američkim veleposlanstvima u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Sijera Leoneu, Mikroneziji, Afganistanu i Mongoliji. Podnijela je ostavku iz američke vlade u ožujku 2003. protiveći se američkom ratu protiv Iraka. Koautorica je knjige “Disent: Voices of Conscience”.