David Swanson, World BEYOND WarRujna 12, 2021
Godine 2002. američke ženske grupe poslale su zajedničko pismo tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu u znak podrške ratu u Afganistanu u korist žena. Potpisale su Gloria Steinem (bivša CIA -a), Eve Ensler, Meryl Streep, Susan Sarandon i mnoge druge. Nacionalna organizacija za žene, Hillary Clinton i Madeline Albright podržale su rat.
Mnogo godina nakon katastrofalnog rata koji očito nije imao koristi za žene, a zapravo je ubio, ozlijedio, traumatizirao i ostavio beskućnike u velikom broju žena, čak je i Amnesty International još uvijek poticao rat za žene.
Čak i ovih 20 godina kasnije, uz razumne, činjenične analize dostupne o desecima ratova "protiv terora", Nacionalna organizacija za žene i srodne skupine i pojedinci pomažu unaprijediti obveznu registraciju žena putem američkog Kongresa na temelju toga što je feminističko pravo biti jednako prisiljen protiv svoje volje ubiti i umrijeti za žensku direktoricu Lockheed Martina.
Nova knjiga Rafije Zakarije, Protiv bijelog feminizma, kritizira prošli i sadašnji mainstream zapadni feminizam ne samo zbog rasizma, već i zbog klasizma, militarizma, izuzetnosti i ksenofobije. Svaki diskurs, politički ili neki drugi, bit će obojen rasizmom u društvu pogođenom rasizmom. No Zakaria nam pokazuje kako su navodno feministički dobici ponekad bili izravno na štetu ljudi koji nisu “bijeli”. Kad je Britanija imala carstvo, neke su Britanke mogle pronaći nove slobode putujući izvan Domovine i pomažući potčiniti domoroce. Kad su SAD dobile carstvo, postalo je moguće da žene steknu novu moć, poštovanje i ugled promovirajući ga.
Kako Zakaria prepričava, u holivudskom filmu koji podržava CIA Zero Tamno Trideset, glavna junakinja (zasnovana na stvarnoj osobi) zadobiva poštovanje od drugih likova, pljesak publike u kazalištu u kojem ju je gledala Zakaria, a kasnije i nagradu Oskara za najbolju glumicu nad-sadizmom muškaraca, pokazujući veći želju za mučenjem. "Ako su se bijele američke feministice 1960-ih i vijetnamsko doba zalagale za okončanje rata", piše Zakaria, "nove američke feministice novorođenog dvadeset i prvog stoljeća bile su sve o tome da se bore u ratu zajedno s dječacima."
Zakarijina knjiga počinje autobiografskim prikazom scene u vinskom baru s bijelim feministkinjama (ili barem bijelim ženama za koje jako sumnja da su bijele feministice - znači, ne samo feministkinje koje su bijelke, već i feministice koje privilegiraju poglede bijelih žena a možda i zapadnih vlada ili barem vojski). Ove žene pitaju Zakariju o njenom porijeklu i odbija odgovoriti s informacijama da ju je iskustvo naučilo neće biti dobro prihvaćeno.
Zakaria je očito uznemirena odgovorom koji zamišlja da bi te žene dale da im je rekla stvari koje nije. Zakaria piše da zna da je u svom životu prevladala više od bilo koje druge žene u vinskom baru, unatoč tome što o njima zna jednako malo kao i oni o njoj. Mnogo kasnije u knjizi, na stranici 175., Zakaria sugerira da je pitati nekoga kako pravilno izgovoriti svoje ime površna izmišljotina, ali na stranici 176. kaže nam da je nepoštivanje nečijeg ispravnog imena uglavnom uvredljivo. Veći dio knjige osuđuje netrpeljivost unutar feminizma koristeći primjere iz prošlih stoljeća. Zamišljam da većina toga izgleda pomalo nepravedno prema obrambenom čitatelju - možda čitateljici koja sumnja da je te večeri bila u tom vinskom baru.
No, knjiga ne preispituje netrpeljivost prošlih razdoblja feminizma radi nje same. Time osvjetljava svoju analizu problema koji se nalaze u današnjem feminizmu. Niti se zalaže za slušanje drugih glasova samo zbog nekog praznog pojma različitosti, već zato što ti drugi glasovi imaju druge perspektive, znanje i mudrost. Žene koje su se morale boriti kroz planirane brakove te siromaštvo i rasizam možda imaju razumijevanje za feminizam i određene vrste ustrajnosti koje se mogu cijeniti koliko i pobuna u karijeri ili seksualno oslobođenje.
Zakarijina knjiga prepričava njezina vlastita iskustva, koja uključuju pozivanje na događaje kao pakistansko-američka žena koja se više prikazuje nego sluša, i zamjera joj se što ne nosi svoju "domaću odjeću". No, njezin fokus je na razmišljanju feministica koje smatraju da su Simone de Beauvoir, Betty Friedan i bijeli feminizam više srednje klase vodeći. Praktične ishode neopravdanih predodžbi o superiornosti nije teško pronaći. Zakaria nudi razne primjere programa pomoći koji ne samo da financiraju korporacije u bogatim zemljama, već pružaju potrepštine i usluge koje ne pomažu ženama za koje se pretpostavlja da imaju koristi, a koje nikada nisu pitale žele li štednjak ili piletinu ili nešto drugo shema brzog postizanja koja izbjegava političku moć, sve što žene sada rade smatra neradom i djeluje iz potpunog neznanja o tome što bi moglo biti od ekonomske ili društvene koristi za ženu u društvu u kojem živi.
U razornom ratu u Afganistanu od samog početka bio je program USAID -a pod nazivom PROMOTE za pomoć 75,000 afganistanskih žena (dok su ih bombardirale). Program je na kraju manipulirao svojom statistikom tvrdeći da je svaka žena s kojom su razgovarali "imala koristi" bez obzira na to je li imala, znate, koristi, i da bi 20 od 3,000 žena koje su pomogle u pronalasku posla bilo "uspješno" - ipak čak ni taj cilj od 20 zapravo nije postignut.
Korporativno medijsko izvještavanje nastavilo je dugogodišnju tradiciju dopuštanja bijelcima da govore za druge, prikazivanja i kršenja interesa privatnosti ne-bijelih žena na načine koji se ne toleriraju kod bijelih žena, imenovanja bijelaca i ostavljanja drugih bez imena, te izbjegavanja bilo kakva predodžba o tome što bi oni koji su još uvijek mislili da su domoroci možda htjeli ili bi mogli učiniti da to dobiju za sebe.
Toplo preporučujem ovu knjigu, ali nisam siguran da bih trebao pisati recenziju ove knjige. Muškarci su praktički odsutni iz knjige i iz bilo kojeg opisa u njoj tko su feministice. Feminizam u ovoj knjizi je za, po i za žene - što je očito milijun kilometara bolje nego muškarci koji govore za žene. No pitam se ne utječe li to i u praksu zagovaranja vlastitih sebičnih prava, što neke bijele feministice izgleda tumače kao zalaganje za uske interese bijelih žena. Čini mi se da su muškarci uvelike krivi za nepravedno i okrutno postupanje prema ženama i u barem toliko velikoj potrebi za feminizmom kao i žene. Ali, pretpostavljam da sam muškarac pa bih i ja to pomislio, zar ne?
