Kada su se mirovni aktivisti sastali s američkim institutom za mir

David Swanson

Bio sam dio rasprave u utorak koja je uključivala veće neslaganje od bilo koje izložene na debatama Demokratskih predsjedničkih kandidata te večeri. Skupina mirovnih aktivista sastala se s predsjednikom, članom uprave, nekim potpredsjednicima i višim suradnikom takozvanog US Institute of Peace, institucije američke vlade koja svake godine troši desetke milijuna javnih dolara na stvari tangencijalno povezane miru (uključujući promicanje ratova), ali tek treba da se suprotstavi jednom američkom ratu u svojoj 30-godišnjoj povijesti.

(Fotografija Davida Swansona i Nancy Lindborg autora Allija McCrackena.)

Bez CNN-ovog Andersona Coopera, koji bi nas odmaknuo od problema u nazivanju imenima i trivijalnošću, zaglibili smo se u suštinu. Jaz između kulture mirovnih aktivista i kulture Američkog instituta za mir (USIP) ogroman je.

Stvorili smo i iskoristili priliku za isporuku peticija koju biste trebali potpisati ako niste, pozivajući USIP da ukloni iz svog odbora istaknute ratne trgovce i članove odbora za oružja. Peticija također preporučuje brojne ideje za korisne projekte na kojima bi USIP mogao raditi. O tome sam pisao ranije ovdje i ovdje.

Pojavili smo se u utorak u USIP-ovoj fensi novoj zgradi pokraj Lincolnovog spomenika. U mramoru su uklesana imena USIP-ovih sponzora, od Lockheeda Martina pa do mnogih glavnih korporacija za naoružanje i naftu.

Na sastanku iz mirovnog pokreta bili su Medea Benjamin, Kevin Zeese, Michaela Anang, Alli McCracken i ja. Predstavnici USIP-a bili su predsjednica Nancy Lindborg, vd potpredsjednica Središnjeg istoka i Afrike Centar Manal Omar, ravnatelj suradnje mirovnih fondova Steve Riskin, član uprave Joseph Eldridge i viši politički suradnik Maria Stephan. Uzeli su 90 minuta da razgovaraju s nama, ali činilo se da nemaju nikakvog interesa za ispunjavanje naših zahtjeva.

Tvrdili su da Odbor nije zapreka bilo čemu što su htjeli, tako da nije bilo smisla mijenjati članove odbora. Tvrdili su da su već napravili neke od projekata koje smo predložili (i radujemo se što ćemo vidjeti te detalje), ali nisu bili zainteresirani za ostvarivanje bilo kojeg od njih.

Kad smo predložili da se zalažu protiv američkog militarizma na bilo koji mogući način, odgovorili su s nekoliko glavnih opravdanja da to ne čine. Prvo su tvrdili da će, ako učine bilo što što negoduje Kongresu, njihovo financiranje presušiti. To je vjerojatno istina. Drugo, tvrdili su da se uopće ne mogu zalagati ni za što ni protiv čega. Ali to nije istina. Zalagali su se za zonu zabranjenog leta u Siriji, promjenu režima u Siriji, naoružavanje i obuku ubojica u Iraku i Siriji i (mirnije) za podržavanje nuklearnog sporazuma s Iranom. Oni cijelo vrijeme svjedoče pred Kongresom i u medijima, zalažući se za stvari lijevo i desno. Ne zanima me ako takve aktivnosti nazivaju drugačije nego zagovaranje, samo bih ih volio vidjeti više od onoga što su radili na Iranu, a manje od onoga što su radili prema Siriji. A po zakonu su potpuno slobodni zagovarati čak i zakonodavstvo sve dok to traži član Kongresa.

Kad sam prvi put komunicirao s našom USIP-om o našoj peticiji, izrazili su interes za eventualnim radom na jednom ili više projekata koje smo predložili, uključujući i izvještaje koje predlažemo u peticiji koje oni pišu. Kad sam u utorak pitao o idejama za izvještaje, odgovor je bio da jednostavno nemaju osoblje. Imaju stotine osoblja, rekli su, ali svi su zauzeti. Dali su tisuće bespovratnih sredstava, rekli su, ali za takvo što nisu mogli.

Ono što bi moglo pomoći u objašnjavanju niza opravdanja koja su nam ponuđena još je jedan čimbenik koji se još nisam dotaknuo. Čini se da USIP zapravo vjeruje u rat. Predsjednica USIP-a Nancy Lindborg imala je neobičan odgovor kad sam predložila da je poziv senatoru Tomu Cottonu da dođe govoriti u USIP o potrebi duljeg rata protiv Afganistana problem. Rekla je da USIP mora ugoditi Kongresu. U redu. Zatim je dodala kako vjeruje da postoji prostor za neslaganje oko toga kako ćemo točno postići mir u Afganistanu, da postoji više mogućih putova do mira. Naravno da nisam mislio da ćemo "mi" sklopiti mir u Afganistanu, želio sam da "mi" izađemo odatle i omogućimo Afganistancima da počnu raditi na tom problemu. Ali pitao sam Lindborg je li jedan od njezinih mogućih putova ka miru rat. Tražila je od mene da definiram rat. Rekao sam da je rat upotreba američke vojske za ubijanje ljudi. Rekla je da bi odgovor mogli biti "neborbene trupe". (Primjećujem da su ljudi, bez obzira na sve njihove neborbe, još uvijek samo izgorjeli u bolnici.)

Sirija je iznijela sličnu perspektivu. Iako je Lindborg tvrdila da je USIP-ovo promicanje rata protiv Sirije neslužbeno djelo jednog osoblja, ona je rat u Siriji opisala na potpuno jednostran način i pitala što se može učiniti s brutalnim diktatorom poput Assada koji ubija ljude "bačvom" bombe ", žaleći zbog nedostatka" akcije ". Vjerovala je da će bombaški napad u bolnici u Afganistanu učiniti predsjednika Obamu još nesklonijim upotrebi sile. (Ako je ovo nevoljko, ne bih volio vidjeti želju!)

Pa što USIP radi ako se ne suprotstavlja ratu? Ako se neće suprotstaviti vojnoj potrošnji? Ako to neće potaknuti prelazak na mirne industrije? Ako ne postoji ništa zbog čega će riskirati financiranje, koje dobro djelo štiti? Lindborg je rekao da je USIP proveo svoje prvo desetljeće stvarajući područje mirovnih studija razvijajući kurikulum za njega. Prilično sam siguran da je to pomalo anakrono i pretjerano, ali pomoglo bi objasniti nedostatak ratne oporbe u programima mirovnih studija.

Od tada je USIP radio na vrstama stvari koje se podučavaju u programima mirovnih studija financirajući grupe na terenu u problematičnim zemljama. Nekako su problematične zemlje kojima se privuče najveća pažnja one poput Sirije koju američka vlada želi srušiti, a ne one poput Bahreina koje američka vlada želi podržati. Ipak, financira se dobar posao. To je samo posao koji se ne izravno suprotstavlja američkom militarizmu. A budući da su SAD najveći svjetski dobavljač naoružanja i najveći svjetski investitor i korisnik rata, i zato što je nemoguće izgraditi mir pod američkim bombama, ovaj je posao ozbiljno ograničen.

Ograničenja pod kojima je USIP ili koji vjeruje da je ispod ili mu ne smeta (a entuzijasti za stvaranje "Odjela za mir" trebaju obratiti pažnju) su ona koja su stvorili korumpirani i militaristički Kongres i Bijela kuća. USIP je na našem sastanku otvoreno rekao da su osnovni problem korumpirani izbori. Ali kad neki dio vlade učini nešto manje militarističko od nekog drugog dijela, poput pregovora o sporazumu s Iranom, USIP može igrati ulogu. Dakle, naša je uloga, možda, gurnuti ih da igraju tu ulogu što je više moguće, kao i odmaknuti od takvih bijesa kao što je promicanje rata u Siriji (što zvuči kao da bi to sada većinom mogli prepustiti članovima svog odbora).

Kad smo razgovarali o članovima odbora USIP-a i nismo stigli nikamo, predložili smo savjetodavni odbor koji bi mogao uključivati ​​mirovne aktiviste. To nije nikamo otišlo. Stoga smo predložili da stvore vezu s mirovnim pokretom. Ta se ideja svidjela USIP-u. Zato budite spremni za vezu s Institutom. Počnite potpisivanjem peticije.