Ovo je najispuštenije vrijeme u izvršnoj vlasti. Prošli tjedan, Wikileaks je objavio ogromna i, po svemu sudeći, autentična gomila dokumenata koji otkrivaju da je CIA gomilala i izgubila kontrolu nad alatima za hakiranje koje koristi protiv ciljeva. Posebno su vrijedna pažnje otkrića da je CIA razvila alat za hakiranje Samsung TV-a i njihovo pretvaranje u uređaje za snimanje te da je CIA radila na infiltraciji Appleovih i Googleovih operativnih sustava za pametne telefone jer nije mogla probiti enkripciju. Nitko u vladi nije osporio autentičnost objavljenih dokumenata.
Ne znamo identitet izvora ili izvora, niti možemo biti 100% sigurni u njegove ili njezine motive. piše Wikileaks da je izvor poslao izjavu da o političkim pitanjima "hitno treba raspravljati u javnosti, uključujući prelaze li CIA-ine mogućnosti hakiranja njezine ovlasti i problem javnog nadzora nad agencijom" te da izvor "želi pokrenuti javnu raspravu o sigurnost, stvaranje, korištenje, širenje i demokratska kontrola kibernetičkog oružja.”
FBI je već počeo lov na izvor u sklopu istrage o curenju informacija. Povijesno gledano, sustav kaznenog pravosuđa bio je posebno nesposoban sudac o tome tko je zviždač. Štoviše, dopustio je korištenje pogubnog Zakona o špijunaži - tajanstvenog zakona namijenjenog za progon špijuna - za progon zviždača koji otkrivaju informacije od javnog interesa. Moj klijent, bivši visoki dužnosnik NSA-e Thomas Drake, bio je procesuiran prema Zakonu o špijunaži, da bi kasnije bio nadaleko priznat kao zviždač. Ne postoji obrana javnog interesa od optužbi Zakona o špijunaži, i sudovi su presudili da je motiv zviždača, koliko god koristan bio, nebitan za utvrđivanje krivnje.
Obavještajna zajednica jednako loše procjenjuje tko je zviždač i ima interes da ne daje pozitivno potkrepljenje onima koji ispuštaju njezino prljavo rublje. Obavještajna zajednica refleksno tvrdi da onaj tko objavi tajne podatke nije zviždač. Nagađao je bivši glavni direktor NSA-e i CIA-e Michael V. Hayden da se za nedavna curenja informacija mogu okriviti mladi milenijalci koji gaje malo poštovanja prema uglednim obavještajnim agencijama odgovornim za masovni nadzor i mučenje. Ne samo da su njegove spekulacije spekulativne, već se pokazalo pogrešnim činjenicom da zviždači koji se obraćaju tisku obuhvaćaju generacijski spektar od zviždača iz Pentagonovih dokumenata Daniela Ellsberga do javnih službenika srednje karijere i viših javnih službenika poput CIA-inog zviždača Johna Kiriakoua i NSA-inog zviždača Thomasa Drakea do milenijalaca na početku karijere poput vojne zviždačice Chelsea Manning i NSA-inog zviždača Edwarda Snowdena. Kršitelj zakona ne odlučuje tko je zviždač.
Nije svako curenje informacija zviždanje, a riječ "zviždač" je opterećen pojam, tako da smatra li izvor Vaulta 7 sebe zviždačem ili ne, nije osobito relevantno pitanje. Etiketa "zviždač" ne prenosi neku mitsku moć ili dobrotu, ili neki "moralni narcizam", izraz kojim me opisivali kad sam puhnuo u zviždaljku. Umjesto toga, hoće li neka radnja biti zviždanje ovisi o tome jesu li objavljene informacije u javnom interesu i otkrivaju li prijevaru, rasipanje, zlouporabu, nezakonitosti ili opasnosti za javno zdravlje i sigurnost. Čak i ako neke od otkrivenih informacija ne ispunjavaju uvjete, treba imati na umu da se zviždačima često pripisuje pretjerano ili premalo uključivanje u njihova otkrivanja. Opet, radi se o kvaliteti informacija, a ne o kvantitetu, niti o karakteru izvora.
Već su informacije u dokumentima Trezora 7 otkrile da je obavještajna zajednica obmanula američki narod. Nakon Snowdenovih otkrića, Obavještajna zajednica obvezala se izbjeći gomilanje tehnoloških ranjivosti, javno tvrdeći da je njegova pristranost usmjerena prema "otkrivanju istih" kako bi se bolje zaštitila svačija privatnost. Međutim, dokumenti Vaulta 7 otkrivaju upravo suprotno: ne samo da je CIA gomilala eksploatacije, već je i agresivno radila na potkopavanju naše internetske sigurnosti. Čak i pod pretpostavkom da CIA koristi svoje alate za hakiranje protiv pravih meta, pretpostavka vrijedna pauze s obzirom na kockasta povijest agencije, CIA je osnažila ostatak svijeta hakera i strane protivnike gomilanjem ranjivosti i time potkopala prava na privatnost svih Amerikanaca i milijuna nevinih ljudi diljem svijeta. Demokracija ovisi o informiranom građanstvu, a novinarski izvori - bez obzira na to nazivaju li se zviždačima ili ne - ključna su komponenta kada vlada koristi nacionalnu sigurnost kao opravdanje za skrivanje tolikog dijela svojih aktivnosti od očiju javnosti.
Kako saznajemo više o izvoru Vaulta 7 i otkrivanjima, naš fokus bi trebao biti na sadržaju otkrivanja. Povijesno gledano, refleksivni instinkt vlade je pucati u glasnika, patološkizirati zviždača i proučavati njegove ili njezine motive, dok transparentna zajednica zadržava dah da će on ili ona ispasti čisti poput navozanog snijega. Ali to je sve odstupanje od postavljanja mnogo težih pitanja, a to su: treba li CIA-i dopustiti da provodi te aktivnosti i treba li to činiti u tajnosti bez ikakvog javnog nadzora?
To su pitanja koja ne bismo ni postavljali bez izvora Vault 7.
O Jesselyn Radack
Jesselyn Radack je odvjetnica za nacionalnu sigurnost i ljudska prava koja vodi projekt “Whistleblower & Source Protection” u ExposeFactsu. Twitter: @jesselynradack
Ako odlučite davati periodični doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati dar zahvale. Zahvaljujemo našim stalnim donatorima na našoj web stranici.
Od Jesselyn Radack, ExposeFacts.org.
Ne znamo identitet izvora ili izvora, niti možemo biti 100% sigurni u njegove ili njezine motive. piše Wikileaks da je izvor poslao izjavu da o političkim pitanjima "hitno treba raspravljati u javnosti, uključujući prelaze li CIA-ine mogućnosti hakiranja njezine ovlasti i problem javnog nadzora nad agencijom" te da izvor "želi pokrenuti javnu raspravu o sigurnost, stvaranje, korištenje, širenje i demokratska kontrola kibernetičkog oružja.”
FBI je već počeo lov na izvor u sklopu istrage o curenju informacija. Povijesno gledano, sustav kaznenog pravosuđa bio je posebno nesposoban sudac o tome tko je zviždač. Štoviše, dopustio je korištenje pogubnog Zakona o špijunaži - tajanstvenog zakona namijenjenog za progon špijuna - za progon zviždača koji otkrivaju informacije od javnog interesa. Moj klijent, bivši visoki dužnosnik NSA-e Thomas Drake, bio je procesuiran prema Zakonu o špijunaži, da bi kasnije bio nadaleko priznat kao zviždač. Ne postoji obrana javnog interesa od optužbi Zakona o špijunaži, i sudovi su presudili da je motiv zviždača, koliko god koristan bio, nebitan za utvrđivanje krivnje.
Obavještajna zajednica jednako loše procjenjuje tko je zviždač i ima interes da ne daje pozitivno potkrepljenje onima koji ispuštaju njezino prljavo rublje. Obavještajna zajednica refleksno tvrdi da onaj tko objavi tajne podatke nije zviždač. Nagađao je bivši glavni direktor NSA-e i CIA-e Michael V. Hayden da se za nedavna curenja informacija mogu okriviti mladi milenijalci koji gaje malo poštovanja prema uglednim obavještajnim agencijama odgovornim za masovni nadzor i mučenje. Ne samo da su njegove spekulacije spekulativne, već se pokazalo pogrešnim činjenicom da zviždači koji se obraćaju tisku obuhvaćaju generacijski spektar od zviždača iz Pentagonovih dokumenata Daniela Ellsberga do javnih službenika srednje karijere i viših javnih službenika poput CIA-inog zviždača Johna Kiriakoua i NSA-inog zviždača Thomasa Drakea do milenijalaca na početku karijere poput vojne zviždačice Chelsea Manning i NSA-inog zviždača Edwarda Snowdena. Kršitelj zakona ne odlučuje tko je zviždač.
Nije svako curenje informacija zviždanje, a riječ "zviždač" je opterećen pojam, tako da smatra li izvor Vaulta 7 sebe zviždačem ili ne, nije osobito relevantno pitanje. Etiketa "zviždač" ne prenosi neku mitsku moć ili dobrotu, ili neki "moralni narcizam", izraz kojim me opisivali kad sam puhnuo u zviždaljku. Umjesto toga, hoće li neka radnja biti zviždanje ovisi o tome jesu li objavljene informacije u javnom interesu i otkrivaju li prijevaru, rasipanje, zlouporabu, nezakonitosti ili opasnosti za javno zdravlje i sigurnost. Čak i ako neke od otkrivenih informacija ne ispunjavaju uvjete, treba imati na umu da se zviždačima često pripisuje pretjerano ili premalo uključivanje u njihova otkrivanja. Opet, radi se o kvaliteti informacija, a ne o kvantitetu, niti o karakteru izvora.
Već su informacije u dokumentima Trezora 7 otkrile da je obavještajna zajednica obmanula američki narod. Nakon Snowdenovih otkrića, Obavještajna zajednica obvezala se izbjeći gomilanje tehnoloških ranjivosti, javno tvrdeći da je njegova pristranost usmjerena prema "otkrivanju istih" kako bi se bolje zaštitila svačija privatnost. Međutim, dokumenti Vaulta 7 otkrivaju upravo suprotno: ne samo da je CIA gomilala eksploatacije, već je i agresivno radila na potkopavanju naše internetske sigurnosti. Čak i pod pretpostavkom da CIA koristi svoje alate za hakiranje protiv pravih meta, pretpostavka vrijedna pauze s obzirom na kockasta povijest agencije, CIA je osnažila ostatak svijeta hakera i strane protivnike gomilanjem ranjivosti i time potkopala prava na privatnost svih Amerikanaca i milijuna nevinih ljudi diljem svijeta. Demokracija ovisi o informiranom građanstvu, a novinarski izvori - bez obzira na to nazivaju li se zviždačima ili ne - ključna su komponenta kada vlada koristi nacionalnu sigurnost kao opravdanje za skrivanje tolikog dijela svojih aktivnosti od očiju javnosti.
Kako saznajemo više o izvoru Vaulta 7 i otkrivanjima, naš fokus bi trebao biti na sadržaju otkrivanja. Povijesno gledano, refleksivni instinkt vlade je pucati u glasnika, patološkizirati zviždača i proučavati njegove ili njezine motive, dok transparentna zajednica zadržava dah da će on ili ona ispasti čisti poput navozanog snijega. Ali to je sve odstupanje od postavljanja mnogo težih pitanja, a to su: treba li CIA-i dopustiti da provodi te aktivnosti i treba li to činiti u tajnosti bez ikakvog javnog nadzora?
To su pitanja koja ne bismo ni postavljali bez izvora Vault 7.