Autor Matthew Hoh, 21. travnja 2020
Od Counterpunch
Dovođenje neprijatelja rata kući; Planine pjevaju autor Nguyen Phan Que Mai
Rođen sam u New Yorku 1973, godine kada su Sjedinjene Države službeno okončale rat u Vijetnamu i kući donijele posljednje svoje borbene postrojbe. Vijetnamski rat, koji je Vijetnamcima poznat kao Američki rat, uvijek je nešto uklanjalo od mene, čak i dok sam nakon povijesti čitao povijest, gledao dokumentarne filmove i, kao časnik Marine Corps, istraživao primjerke ratnih priručnika Marine Corps. Unatoč tome što je rat vijetnamskom narodu vodio još nekoliko godina nakon mog rođenja, da su narodi Kambodže i Laosa trpjeli masovna ubojstva i zvjerstva još dok sam bio dječak, i to do danas, kao što sam sada čovjek u njegovoj kasne četrdesete, kako vijetnamske, tako i američke obitelji, u milijunima, trpe smrt i invalidnost od otrovnih i trajnih posljedica Agenta Orangea, a da ne spominjemo tisuće kojih se svake godine ubija i osakaćuje zbog neeksplodiranih ostataka milijuna tona SAD-a bombe bačene na Kambodžu, Laos i Vijetnam, rat je imao malo osobnog utjecaja na mene. Čak i uz moju vezu s mnogim vijetnamskim veteranima i mojim iskustvom susreću se s desecima članova obitelji koji su izgubili muževe, očeve i braću agentu Orangeu, vezu s ratom u Vijetnamu s vlastitim životom i vlastitim iskustvima u ratu u Afganistanu i Iraku bio je jednostavno akademski ili teoretski.
Iste godine kada sam se rodio Nguyen Phan Que Mai rođen je na sjeveru Vijetnama. Kao i svi Vijetnamci, i Que Mai bi američki rat, svoju daleku genezu, bijesno pogubljenje i sveprisutne posljedice doživio, u potpunosti osobno. Za Que Mai rat bi bio izravno i neizravno u korijenu svih stvari, ništa se ne može sastaviti ili izraziti bez ikakvih supstanci rata koji sudjeluju. Rat u svemu, istina za sve Vijetnamce, bio je istinit samo za one Amerikance i njihove obitelji, poslane da ubiju i budu ubijeni na bojnom polju latentnog kolonijalizma i histerije hladnog rata. Que Mai bi radila kako bi preživjela kao poljoprivrednik i prodavač ulica, mnogo godina dok je program stipendiranja nije poslao u Australiju na studij. Iz Australije bi započela karijeru u razvojnom radu za poboljšanje života ljudi ne samo u Vijetnamu, već i cijeloj Aziji. Que Mai bi također započela postupak pisanja koji bi jednako doprinio izlječenju i oporavku od rata, koliko i razvojni rad u kojem je sudjelovala i vodila.
Planine pjevaju je deveta knjiga Que Maia i prva knjiga na engleskom jeziku. To je roman jedne obitelji koja je pokušala preživjeti na sjeveru Vijetnama od Drugog svjetskog rata kroz godine nakon poraza vlade Južnog Vijetnama od strane Sjevera. Riječ je o knjizi koja je dobila kritičke kritike velikog broja različitih kritičara poput New York Times, Tjednik izdavača, i stranica knjige, i ima 4.5 i 4.9 rezultata na Goodreads i Amazon, tako da moji komentari neće odražavati intenzivne i lijepe osobine proze Que Mai ili jezivi i okretni način njezinog pripovijedanja. Umjesto toga, jednostavno želim reći da bi ljudi u SAD-u trebali pročitati ovu knjigu kako bi razumjeli što smo u SAD-u učinili tolikim ljudima izvan SAD-a.
Već dugi niz godina, na pitanje koje knjige treba čitati da bi se razumjeli trenutni američki ratovi u muslimanskom svijetu, preporučio sam dvije knjige, niti o trenutnim ratovima i obje o Vijetnamu: David Halberstam's Najbolji i najsvjetliji i Neila Sheehana Svijetla sjajna laž, Pročitajte te knjige koje kažem ljudima i shvatit ćete zašto su SAD u tim ratovima i zašto se ti ratovi neće završiti. Međutim, te knjige malo govore o ljudima ratova: njihovim iskustvima, patnjama, pobjedama i postojanju. Kao što Halberstam i Sheehan rade za razumijevanje SAD-a u ovim ratovima, tako i Que Mai čini razumijevanje ljudi zataknutih ispod njih, iskorištavanja, udaranja i oblikovanja.
Bilo je nekoliko prilika tijekom čitanja Planine pjevaju Mislila sam prestati. Mučnina i grozničava panika, knjiga koja me je izazvala dok sam čitao riječi Que Maija o njezinoj obitelji (iako je to roman, za koji se može shvatiti da je uzeta velikim dijelom iz vlastite povijesti njezine obitelji) pobudio je uspomene mnogih Iračana i Afganistanaca Znam, mnogi su još uvijek u svojim matičnim zemljama, većina njih još uvijek živi i preživljava kroz nastavak rata ili možda jedne od njegovih pauza. Krivnja za ratove, u čemu sam sudjelovao i što smo kao nacija učinili tolikim milionima nevinih, pokreće moju samoubilačku ideju, kao što to čini mnogi drugi američki veterani, Pa kao što možda i treba biti ...
Što Planine pjevaju detalje i objašnjava o ratu, ne samo pojedinosti o tuzi, užasu, beskorisnosti, iskušenjima i zlobnosti, već o njegovim trajnim učincima na generacije, o njegovim stalnim potrebama za žrtvom i o uzgoju političkog, kulturnog i društvenog ekstremizma , nije ograničeno na vijetnamsko iskustvo, već se proteže na sve koje dodiruju ratna snaga i ćud. Sigurno postoje elementi i aspekti Planine pjevaju koji su specifični za vijetnamsko iskustvo, baš kao što postoje elementi i aspekti ratova u Afganistanu, Iraku, Libiji, Pakistanu, Somaliji, Siriji i Jemenu koji su jedinstveni za svaku zemlju. Pa ipak, čak i u toj razlici, postoji jedna vrsta, kao razlog rata, razlog takvih stvari, mi, SAD.
Que Mai je napisao bezvremensku knjigu tuge i gubitaka, i dobiti i pobjede. Bez obzira na to je li svjestan ili ne Que Mai govorio generacijama izvan Vijetnama, milijuni i milijuni ljudi su bombardirani, stavljeni u podzemlje, prisiljeni na bijeg i očajnički živjeti; ljudi koji su ludi i lucidni u svojoj želji da ne samo pobjegnu i prežive, nego da u konačnici nadjačaju i nadjačaju američki ratni stroj. To je knjiga i za Amerikance. Ne ogledalo za nas ni na koji način, već prozor, pogled na ono što smo učinili i nastavljamo činiti tolikim ljudima širom svijeta, kako od prije kad sam bio mlad, tako i sada kao što ostarim.
