Zastupnica Barbara Lee, koja je nakon 9. rujna glasala protiv "Zauvijek ratova", o potrebi istrage o afganistanskom ratu

AMY DOBAR ČOVJEK: U subotu se obilježava 20. godišnjica napada 11. rujna. U danima koji su slijedili, nacija se tresla od smrti više od 3,000 ljudi, dok je predsjednik George W. Bush udarao u bubnjeve za rat. 14. rujna 2001., tri dana nakon razornih napada 9. rujna, članovi Kongresa održali su petosatnu raspravu o tome trebaju li predsjedniku dati široka ovlaštenja za korištenje vojne sile kao odmazdu za napade, koje je Senat već prošao glasova 11 prema 98.

Članica kalifornijskog demokratskog kongresa Barbara Lee, čiji je glas drhtao od emocija dok je govorila s kata Doma, bila bi jedina članica Kongresa koja bi glasovala protiv rata neposredno nakon 9. rujna. Konačno glasovanje bilo je 11 prema 420.

REP. BARBARA LEE: Gospodine predsjedavajući, članovi, danas ustajem jako teškog srca, ispunjenog tugom za obitelji i voljene koji su ubijeni i ozlijeđeni ovaj tjedan. Samo najgluplji i najbezosjećajniji ne bi razumjeli tugu koja je doista obuzela naše ljude i milijune diljem svijeta.

Ovaj neizrecivi čin protiv Sjedinjenih Država me je doista natjerao da se za smjer oslanjam na svoj moralni kompas, svoju savjest i svog boga. 11. rujna promijenio je svijet. Sada nas progone naši najdublji strahovi. Ipak, uvjeren sam da vojna akcija neće spriječiti daljnje činove međunarodnog terorizma protiv Sjedinjenih Država. Ovo je vrlo složena i komplicirana stvar.

Ova će rezolucija proći, iako svi znamo da predsjednik može ratovati i bez nje. Koliko god ovo glasovanje bilo teško, neki od nas moraju pozvati na suzdržanost. Naša zemlja je u stanju žalosti. Neki od nas moraju reći: „Odmaknimo se na trenutak. Zastanimo, samo na minutu, i razmislimo o implikacijama naših današnjih akcija kako ovo ne bi izmaklo kontroli. ”

Sada sam se mučio oko ovog glasovanja, ali danas sam se uhvatio u koštac s tim i borio sam se protiv suprotstavljanja ovoj rezoluciji tijekom vrlo bolnog, ali vrlo lijepog parastosa. Kao što je jedan član svećenstva tako rječito rekao: "Dok djelujemo, ne postajmo zlo koje osuđujemo." Hvala vam i ostavljam ravnotežu svog vremena.

AMY DOBAR ČOVJEK: "Nemojmo postati zlo koje osuđujemo." Tim je riječima kongresna članica Oaklanda Barbara Lee potresla Dom, Kapitol, ovu zemlju, svijet, usamljeni glas više od 400 kongresnih članova.

U to je vrijeme Barbara Lee bila jedna od najnovijih članica Kongresa i jedna od rijetkih Afroamerikanki koja je obnašala dužnost u Domu ili Senatu. Sada u svom 12. mandatu, ona je najviša afroamerička žena u Kongresu.

Da, prošlo je 20 godina kasnije. U srijedu ovog tjedna intervjuirao sam kongresnog člana Leea tijekom virtualnog događaja čiji je domaćin bio Institut za političke studije, koji je osnovao Marcus Raskin, bivši pomoćnik u Kennedyjevoj administraciji koji je postao progresivni aktivist i autor. Pitao sam kongresnicu Lee kako je odlučila ostati sama, što je ušlo u tu odluku, gdje se nalazila kada je odlučila da će održati govor, a zatim i kako su ljudi na to reagirali.

REP. BARBARA LEE: Hvala puno, Amy. I zaista, hvala svima, posebno IPS za gostovanje ovog vrlo važnog foruma danas. I samo da kažem onima iz IPS, za povijesni kontekst i također samo u čast Marcusa Raskina, Marcus je bio posljednja osoba s kojom sam razgovarao prije nego što sam održao taj govor - posljednja osoba.

Otišao sam na spomen obilježje i vratio se. Ja sam bio u nadležnom odboru, koji je s ovim bio Odbor za vanjske poslove, odakle je dolazilo ovlaštenje. I, naravno, nije prošlo kroz odbor. Trebalo je doći u subotu. Vratio sam se u ured, a moje osoblje je reklo: “Moraš na pod. Autorizacija dolazi. Glasanje će uslijediti u roku od sat -dva. ”

Pa sam morao potrčati dolje na pod. Pokušavao sam spojiti misli. Kao što vidite, ja nekako nisam bio - neću reći "nisam pripremljen", ali nisam imao ono što sam htio u smislu svoje vrste okvira i govora. Morao sam samo nešto iscrtati na komadu papira. I nazvao sam Marcusa. I rekao sam: "U redu." Rekao sam - i razgovarao sam s njim posljednja tri dana. Razgovarao sam sa svojim bivšim šefom, Ronom Dellumsom, koji je za vas koji ne znate veliki ratnik za mir i pravdu iz mog okruga. Radio sam za njega 11 godina, svog prethodnika. Pa sam razgovarao s Ronom, a on je po struci psihijatrijski socijalni radnik. Razgovarao sam s nekoliko ustavnih pravnika. Razgovarao sam sa svojim župnikom, naravno, majkom i obitelji.

Bilo je to jako teško vrijeme, ali nitko s kim sam razgovarala, Amy, nije predložio kako bih trebao glasovati. I bilo je jako zanimljivo. Čak ni Marcus nije. Razgovarali smo o prednostima i manama, o tome što Ustav zahtijeva, o čemu se tu radi, o svim razmatranjima. I bilo mi je od velike pomoći što sam mogao razgovarati s tim pojedincima, jer se čini da mi nisu htjeli reći da glasam protiv, jer su znali da će se pakao razbiti. Ali stvarno su mi dali neke, znate, prednosti i nedostatke.

Ron, na primjer, nekako smo prošli kroz svoje iskustvo u psihologiji i psihijatrijskom socijalnom radu. Rekli smo, znate, prvo što naučite u Psihologiji 101 je da ne donosite kritične, ozbiljne odluke kada tugujete i kada tugujete, kada ste zabrinuti i kad ste ljuti. To su trenuci u kojima morate živjeti - znate, morate to proći. Morate to progurati. Tada se možda možete početi uključivati ​​u proces koji je promišljen. I tako, Ron i ja smo puno razgovarali o tome.

Razgovarao sam s drugim pripadnicima svećenstva. I mislim da nisam razgovarao s njim, ali spomenuo sam ga pri tome - jer sam pratio mnogo njegovih djela i propovijedi, a on mi je prijatelj, velečasni James Forbes, koji je pastor crkve Riverside, velečasni Kovčeg Williama Sloanea. I u prošlosti su govorili o pravednim ratovima, o čemu se radilo samo o ratovima, koji su kriteriji za pravedne ratove. I tako je, znate, moja vjera imala težinu, ali u osnovi je to bio ustavni zahtjev da članovi Kongresa ne mogu prepustiti našu odgovornost bilo kojoj izvršnoj vlasti, predsjedniku, bilo da je to demokratski ili republikanski predsjednik.

I tako sam došao do odluke da - jednom kad sam pročitao rezoluciju, jer smo je već imali, i vratili je, nitko to nije mogao podržati. A kad su vratili drugu, još je bila previše široka, 60 riječi, a sve je govorilo da predsjednik može koristiti silu zauvijek, sve dok je ta nacija, pojedinac ili organizacija bila povezana s 9. septembrom. Mislim, to je bilo samo potpuno odricanje od naših odgovornosti kao članova Kongresa. I tada sam znao da postavlja pozornicu za - i oduvijek sam to nazivao - zauvijek ratove, u vječnost.

I tako sam, dok sam bio u katedrali, čuo velečasnog Nathana Baxtera koji je rekao: "Dok djelujemo, ne postanimo zlo koje osuđujemo." Napisao sam to u programu i tada sam bio prilično smiren da sam - odlazeći na parastos, znao da sam 95% glasao protiv. Ali kad sam ga čuo, to je bilo 100%. Znao sam da moram glasati protiv.

I zapravo, prije odlaska na parastos nisam namjeravao otići. Razgovarao sam s Elijahom Cummingsom. Razgovarali smo u stražnjem dijelu odaja. I nešto me samo motiviralo i potaknulo da kažem: "Ne, Ilijah, idem", i potrčao sam niz stepenice. Mislim da sam bila zadnja osoba u autobusu. Bio je tmuran, kišni dan, a u ruci sam imao limenku piva od đumbira. To nikad neću zaboraviti. I tako, to je nekako, znate, ono što je dovelo do ovoga. Ali to je bio vrlo težak trenutak za državu.

I, naravno, sjedio sam na Kapitolu i tog sam jutra morao evakuirati s nekoliko članova Crnog kluba i administratorom Uprave za mala poduzeća. I morali smo se evakuirati u 8:15, 8:30. Nisam znao zašto, osim "Odlazi odavde". Osvrnuo se, ugledao dim, a to je bio pogođen Pentagon. Ali i u tom avionu, na letu 93, koji je dolazio u Kapitol, mojoj načelnici osoblja, Sandré Swanson, njegova je rođakinja bila Wanda Green, jedna od stjuardesa na letu 93. I tako, tijekom ovog tjedna, naravno, Razmišljao sam o svima koji su izgubili živote, zajednicama koje se još uvijek nisu oporavile. A ti heroji i heroji na letu 93, koji su srušili taj avion, mogli su mi spasiti život i spasiti živote onima na Kapitoliju.

Znači, bio je to, znate, vrlo tužan trenutak. Svi smo tugovali. Bili smo ljuti. Bili smo zabrinuti. I svi su, naravno, htjeli privesti pravde teroristima, uključujući i mene. Nisam pacifist. Dakle, ne, ja sam kći vojnog časnika. Ali znam - moj je tata bio u Drugom svjetskom ratu i Koreji i znam što znači stupiti na ratne temelje. I tako, nisam od onih koji bi rekli da koristimo vojnu opciju kao prvu opciju, jer znam da se možemo nositi s pitanjima oko rata, mira i terorizma na alternativne načine.

AMY DOBAR ČOVJEK: Dakle, što se dogodilo nakon što ste sišli s poda kuće, održali taj važni dvominutni govor i vratili se u ured? Kakva je bila reakcija?

REP. BARBARA LEE: Pa, vratio sam se u garderobu i svi su potrčali nazad po mene. I sjećam se. Većina članova - samo 25% članova 2001. godine trenutno služi, imajte na umu, ali još uvijek ima mnogo njih. Vratili su mi se i iz prijateljstva rekli: "Moraš promijeniti glas." Nije bilo ništa poput: "Što ti je?" ili "Zar ne znaš da moraš biti jedinstven?" jer je ovo bila smotra: “Morate biti jedinstveni s predsjednikom. Ne možemo ovo politizirati. To moraju biti republikanci i demokrati. " Ali nisu mi tako krenuli. Rekli su: "Barbara" - jedan član je rekao: "Znaš, radiš tako sjajan posao HIV i AIDS-a. ” To je bilo kad sam usred rada s Bushom radio na globalnom PEPFAR i Globalnog fonda. “Nećete pobijediti na svom ponovnom izboru. Trebamo te ovdje. ” Drugi član je rekao: „Zar ne znaš da će te šteta dočekati, Barbara? Ne želimo da te povrijede. Znaš, moraš se vratiti i promijeniti to glasanje. ”

Nekoliko članova se vratilo da kaže: „Jeste li sigurni? Znate, glasovali ste protiv. Jesi li siguran?" A onda je jedna od mojih dobrih prijateljica - i to je rekla javno - kongresmenka Lynn Woolsey, razgovarala ona i ja, a ona je rekla: "Moraš promijeniti glas, Barbara." Kaže: “Čak i moj sin” - rekla mi je da joj je obitelj rekla: “Ovo je teško vrijeme za zemlju. Pa čak i ja, znate, moramo biti jedinstveni i glasati ćemo. Morate promijeniti svoj glas. ” I samo iz brige za mene, članovi su me zatražili da promijenim glas.

Kasnije je moja majka rekla - moja pokojna majka je rekla: "Trebali su me nazvati", rekla je, "jer bih im to rekla nakon što ste razmislili i razgovarali s ljudima, ako ste donijeli odluku , da ste prilično glupi i prilično tvrdoglavi. Bit će potrebno mnogo da se predomislite. Ali te odluke ne donosite lako. ” Rekla je: "Uvijek si otvoren." Majka mi je to rekla. Rekla je: “Trebali su me nazvati. Ja bih im rekao. ”

Pa sam se vratio do ureda. I telefon mi je počeo zvoniti. Naravno, pogledao sam prema televizoru i tamo je, znate, mali znak rekao: "Jedan bez glasa." I mislim da je jedan novinar rekao: "Pitam se tko je to bio." A onda se pojavilo moje ime.

I tako, pa, počela sam se vraćati u ured. Telefon je počeo eksplodirati. Prvi poziv uputio je moj tata, poručnik - zapravo, u posljednjim godinama, htio je da ga zovem pukovnik Tutt. Bio je tako ponosan što je bio u vojsci. Opet, u Drugom svjetskom ratu, bio je u 92. bojni, koja je bila jedina afroamerička bojna u Italiji, koja je podržavala invaziju na Normandiju, u redu? A onda je kasnije otišao u Koreju. I on je bio prva osoba koja me nazvala. I rekao je: „Ne mijenjajte svoj glas. To je bio pravi glas ” - jer nisam s njim razgovarao unaprijed. Nisam bio siguran. Rekao sam: “Ne, neću još zvati tatu. Idem razgovarati s majkom. ” On kaže: "Ne šaljete naše trupe na štetu." Rekao je: “Znam kakvi su ratovi. Znam što to čini obiteljima. ” Rekao je: “Nemate - ne znate kamo idu. Što radiš? Kako će ih Kongres jednostavno staviti van bez ikakve strategije, bez plana, a da Kongres barem ne zna što se dovraga događa? ” Pa je rekao: “To je pravi glas. Ti se toga drži. ” I on je stvarno bio - i zato sam se zbog toga osjećala jako sretno. Osjećao sam se zaista ponosno.

No, stigle su prijetnje smrću. Znaš, ne mogu ti ni reći detalje koliko je to užasno. Ljudi su mi za to vrijeme učinili neke grozne stvari. Ali, kao što je Maya Angelou rekla, "I dalje se dižem", i mi nastavljamo dalje. I pisma, e -mailovi i telefonski pozivi koji su bili vrlo neprijateljski raspoloženi i mrski, nazivajući me izdajicom i govoreći da sam počinio izdaju, sva su na Mills Collegeu, mojoj alma mater.

Ali također, bilo je - zapravo, 40% tih komunikacija - ima 60,000 - 40% je vrlo pozitivno. Biskup Tutu, Coretta Scott King, ljudi iz cijelog svijeta poslali su mi vrlo pozitivne poruke.

I od tada - zaključujem, samo ću podijeliti ovu jednu priču, jer to je zapravo, prije samo nekoliko godina. Kao što mnogi od vas znaju, podržavao sam Kamalu Harris za predsjednicu, pa sam bio u Južnoj Karolini, kao zamjena, na velikom skupu, posvuda sigurnost. A ovaj visoki, veliki bijeli tip s malim djetetom dolazi kroz gomilu - zar ne? - sa suzama u očima. Što je ovo, za ime svijeta? Prišao mi je i rekao mi je - rekao je: „Bio sam jedan od onih koji su vam poslali prijeteće pismo. Ja sam bio jedan od njih. ” I spustio je sve što mi je rekao. Rekao sam: "Nadam se da vas policajci ne čuju da to govorite." Ali on mi je prijetio. Rekao je: “I došao sam se ispričati. I doveo sam sina ovdje jer sam htio da me vidi kako mi govori kako mi je žao i koliko ste bili u pravu, i samo znajte da je ovo dan za mene koji sam čekao. ”

I tako, imao sam - tijekom godina, mnogo, mnogo ljudi je došlo, na različite načine, to reći. I tako, to me je na mnogo načina držalo, znajući da - znate, zbog Pobjede bez rata, zbog Odbora prijatelja, zbog IPS, zbog naših veterana za mir i svih skupina koje su radile po cijeloj zemlji, organizirale, mobilizirale, obrazovale javnost, ljudi su zaista počeli shvaćati o čemu se radi i što to znači. I zato, samo se moram zahvaliti svima što su zaokružili kola, jer to nije bilo lako, ali zato što ste svi bili vani, ljudi mi sada prilaze i govore lijepe stvari i podržavaju me s puno - stvarno, Mnogo ljubavi.

AMY DOBAR ČOVJEK: Pa, kongresni zastupnik Lee, sada je prošlo 20 godina kasnije, a predsjednik Biden povukao je američke trupe iz Afganistana. Žestoko ga napadaju i demokrati i republikanci zbog kaosa u posljednjih nekoliko tjedana. I dogodilo se - Kongres raspisuje istragu o tome što se dogodilo. No, mislite li da bi se istraga trebala proširiti na čitavih 20 godina najdužeg rata u povijesti SAD -a?

REP. BARBARA LEE: Mislim da nam treba istraga. Ne znam je li to isti. No, prije svega, dopustite mi da kažem da sam bio jedan od rijetkih članova koji su ranije izašli podržavajući predsjednika: "Donijeli ste apsolutno ispravnu odluku." I, zapravo, znam da bismo, da smo tamo ostali vojno još pet, 10, 15, 20 godina, vjerojatno bili na gorem mjestu, jer u Afganistanu nema vojnog rješenja i ne možemo graditi naciju. To je datost.

I tako, iako mu je bilo teško, puno smo o tome razgovarali tijekom kampanje. Bio sam i u odboru za izradu platforme, a možete se vratiti i pogledati što su smislili i Bernie i Bidenovi savjetnici na platformi. Dakle, obećanja su data, obećanja ispunjena. I znao je da je to teška odluka. Učinio je pravu stvar.

No, rekavši to, da, evakuacija je u početku bila zaista stjenovita i nije bilo plana. Mislim, ne pretpostavljam; nije mi se činilo da je to plan. Nismo znali - čak, mislim, ni Odbor za obavještajne poslove. Barem je to bilo pogrešno ili nije - ili pretpostavljam nedovoljno pouzdana obavještajna informacija o talibanima. Dakle, bilo je mnogo rupa i praznina o kojima ćemo morati naučiti.

Imamo nadzornu odgovornost kako bismo prije svega saznali što se dogodilo u vezi s evakuacijom, iako je bilo izvanredno da ih je toliko - što? - evakuirano je preko 120,000 ljudi. Mislim, hajde, za nekoliko tjedana? Mislim da je to nevjerojatna evakuacija koja se dogodila. I dalje su tu ljudi, žene i djevojke. Moramo osigurati, pobrinuti se da oni budu sigurni i pobrinuti se da postoji način da im pomognemo u obrazovanju i izvučemo svakog Amerikanca, svakog afganistanskog saveznika. Dakle, ima još posla za obaviti, što će zahtijevati mnogo diplomatskih - mnogo diplomatskih inicijativa kako bi se to zaista postiglo.

Ali na kraju, dopustite mi samo da kažem, znate, specijalni inspektor za obnovu Afganistana, on je izlazio s izvješćima uvijek iznova i iznova. I posljednji, samo želim pročitati malo o onome što je zadnje - upravo izašlo prije nekoliko tjedana. Rekao je: "Nismo opremljeni za boravak u Afganistanu." Rekao je: "Ovo je izvješće koje će izložiti naučene lekcije i imati za cilj postaviti pitanja kreatorima politike, a ne davati nove preporuke." U izvješću je također utvrđeno da vlada Sjedinjenih Država - a to je u izvješću - "nije razumjela afganistanski kontekst, uključujući društveni, kulturni i politički". Dodatno - i ovo je SIGAR, posebni glavni inspektor - rekao je da su "američki dužnosnici rijetko čak imali osrednje razumijevanje afganistanskog okoliša", - ovo čitam iz izvješća - i "još manje kako je reagirao na američke intervencije", i da ovo neznanje često je dolazilo iz „namjernog zanemarivanja informacija koje su možda bile dostupne“.

I on je bio - ova su izvješća izlazila zadnjih 20 godina. Imali smo rasprave i forume i pokušavali ih objaviti jer su javni. I tako, da, moramo se vratiti i napraviti duboko ronjenje i bušenje. No, također moramo izvršiti svoje nadzorne odgovornosti u smislu onoga što se nedavno dogodilo, kako se to više nikada ne bi ponovilo, ali i kako se posljednjih 20 godina, kada provodimo nadzor nad onim što se dogodilo, nikada više neće ponoviti, .

AMY DOBAR ČOVJEK: I na kraju, u ovom dijelu večeri, posebno za mlade, što vam je dalo hrabrosti da se sami borite protiv rata?

REP. BARBARA LEE: O Bože. Pa ja sam vjerna osoba. Prije svega, molio sam se. Drugo, ja sam crnka u Americi. I prošla sam pakleno mnogo u ovoj zemlji, poput svih crnih žena.

Moja majka - i ja moramo podijeliti ovu priču, jer je počela od rođenja. Rođen sam i odrastao u El Pasu u Teksasu. I moja je majka otišla na-trebao joj je carski rez i otišla u bolnicu. Ne bi je priznali jer je bila crnka. I trebalo joj je jako puno da bi konačno bila primljena u bolnicu. Puno. A kad je ušla, bilo je prekasno za carski rez. I jednostavno su je ostavili tamo. I netko ju je vidio. Bila je bez svijesti. A onda su je, znate, upravo vidjeli kako leži na hodniku. Samo su joj stavili, rekla je, kolica i ostavili je tamo. I tako, konačno, nisu znali što učiniti. I tako su je odveli - a ona mi je rekla da je hitna, čak nije ni rađaonica. I na kraju su pokušali shvatiti kako će joj uopće spasiti život, jer je do tada bila u nesvijesti. I tako su me morali kleštima izvući iz majčine utrobe, čuješ li me? Korištenjem pinceta. Tako da skoro nisam stigao ovamo. Gotovo nisam mogao disati. Skoro sam umrla pri porodu. Majka mi je skoro umrla imajući me. Pa, znate, kao dijete, mislim, što mogu reći? Da sam imao hrabrosti doći ovamo, a majka je imala hrabrosti roditi me, valjda je sve ostalo bez problema.

AMY DOBAR ČOVJEK: Pa, kongresmeni Lee, bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama, članom vodstva Predstavničkog doma, najvišeg ranga-

AMY DOBAR ČOVJEK: Članica kalifornijskog kongresa Barbara Lee, da, sada u svom 12. mandatu. Ona je najviše rangirana Afroamerikanka u Kongresu. Godine 2001., 14. rujna, samo tri dana nakon napada 9. rujna, bila je jedina članica Kongresa koja je glasala protiv vojnog ovlaštenja - konačno glasovanje, 11 prema 420.

Kad sam je intervjuirao u srijedu navečer, ona je u Kaliforniji vodila kampanju za podršku guverneru Gavinu Newsomu uoči izbora za opoziv ovog utorka, zajedno s potpredsjednicom Kamalom Harris, koja je rođena u Oaklandu. Barbara Lee predstavlja Oakland. Newsom će u ponedjeljak voditi kampanju s predsjednikom Joeom Bidenom. Ovo je Demokracija odmah! Ostani s nama.

[pauza]

AMY DOBAR ČOVJEK: "Sjetite se Rockefellera na Atici" Charlesa Mingusa. Pobuna u zatvoru u Atici započela je prije 50 godina. Zatim je 13. rujna 1971. tadašnji guverner New Yorka Nelson Rockefeller naredio naoružanim državnim postrojbama da izvrše pretres zatvora. Ubili su 39 ljudi, uključujući zatvorenike i stražare. U ponedjeljak ćemo pogledati ustanak u Atici na 50. obljetnicu.