Autor: David Swanson, listopad 27, 2019
U selu, visoko u planinama Afganistana, čuli su se šapat. Ovdje je bio Neznanac. Sprijateljio se i bio pozvan da živi u kući, iako nije obitelj, usprkos tome što vjerojatno nije ni pripadnik etničke pripadnosti ili religije svake osobe kojoj se može vjerovati.
Stranac je za obitelj dobio mali beskamatni zajam i pomogao im da stvore trgovinu. Unajmio je djecu s ulice. Sad su djeca pozivala drugu djecu da dođu i razgovaraju sa Strancem o radu na miru. I izlazili su iz prijateljstva, iako nisu znali što znači "rad za mir".
Uskoro bi imali neku ideju. Neki od njih, koji možda ranije nisu ni razgovarali s nekim drugačijim etničkim, stvarali su multietničku zajednicu koja živi. Započeli su projekti poput šetnje za mir s međunarodnim promatračima i stvaranja parka mira.
Zajednica bi se preselila u glavni grad Kabul. Tamo bi stvorili društveni centar, osiguravali hranu, stvarali radna mjesta i darivali deke, pomagali djeci da dobiju obrazovanje, pomogli ženama da steknu malo neovisnosti. Oni bi pokazali održivost multietničke zajednice. Uvjerili bi vladu da dopusti stvaranje parka mira. Stvarali bi i slali poklone od mladih ljudi jedne etničke skupine udaljenim članovima grupe u kojoj se bojao i mrzio u drugom dijelu Afganistana, s dramatičnim rezultatima za sve koji su uključeni.
Ova grupa mladih proučila bi mir i nenasilje. Oni će komunicirati s autorima i akademicima, mirovnim aktivistima i studentima širom svijeta, često putem video konferencijskih poziva, također pozivanjem posjetitelja u svoju zemlju. Oni bi postali dio globalnog mirovnog pokreta. Oni bi radili na mnogo načina da se afganistansko društvo odvoje od rata, nasilja, uništavanja okoliša i eksploatacije.
Ovo je istinita priča pripovijedana u novoj knjizi Marka Isaaca, Kuća mira u Kabulu.
Kad je američki predsjednik Barack Obama eskalirao rat Afganistanu i odmah mu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir, mladi mirovni aktivisti u Kabulu bili su zbunjeni i uznemireni. Najavili su i započeli sjediti vani s šatorima, trajati sve dok Obama nije odgovorio na poruku od njih i zatražio objašnjenje. Kao rezultat toga, došao je američki veleposlanik u Afganistanu, sastao se s njima i lagao kako će Obamu dostaviti njihovu poruku. Taj je ishod milion milja od potpunog uspjeha, ali - suočimo se s tim - više nego što većina mirovnih skupina SAD-a obično izađe iz američke vlade.
Da skupina mladih ljudi u Afganistanu, traumatizirana ratom, suočeni s prijetnjama smrću, paljenjem i siromaštvom, može stvoriti model nenasilne izgradnje zajednice i mirovnog odgoja, može započeti stvaranje prihvaćanja nenasilnog aktivizma, može pomažemo siromašnima, opraštamo bogatima i igramo ulogu u izgradnji globalne kulture ljudskog jedinstva i mira, a mi bi trebali izazvati nas ostale da radimo više.
Posljednjih godina u Afganistanu smo počeli vidjeti velike marševe protiv rata. Ali prestali smo ih viđati u Sjedinjenim Državama. Potrebno nam je, naravno, da ih vidimo na oba mjesta istovremeno, u solidarnosti i u većem obimu nego što su ljudi navikli.
Mirovni aktivisti u Afganistanu trebaju nam to. Ne trebaju nam novci. U stvari, sva imena, čak i uključena grupa, pseudonimi su u Kabulskoj kući mira. Zabrinuti su za sigurnost onih koji su dopustili da se njihove osobne priče pojave u tisku. Ali mogu vas uvjeriti iz vlastitog izravnog saznanja o nekim od njih da su ove priče istinite.
Vidjeli smo knjige lažnih priča iz Afganistana, poput Tri šalice čaja. Američki korporativni mediji voljeli su te priče zbog njihove odanosti američkoj vojsci i tvrdnjama zapadnog junaštva. Ali što ako bi se čitalačkoj javnosti trebalo reći o daleko boljim pričama u koje su uključeni mladi Afganistanci koji demonstriraju, na duboko manjkave i nesavršene načine, nevjerojatan nagon i potencijal kao mirotvorci?
To im treba od nas. Trebaju nam dijeljenje knjiga poput Kabulske kuće mira. Treba im solidarna solidarnost.
Afganistanu je potrebna pomoć, ne u obliku oružja, već stvarne pomoći koja zapravo pomaže ljudima. Narod Afganistana treba američku vojsku i NATO da odu, ispričaju se i međunarodnom kaznenom sudu podnesu pismena priznanja. Trebaju im reparacije. Potrebna im je demokracija u svim aspektima koje dijele stvarni primjeri u zemljama iz kojih dolaze njihovi okupatori, a ne na njih lansirana s bespilotnih letelica, a ne deponirana u obliku korumpiranih nevladinih organizacija.
Potrebno im je da mi ostali budemo otvoreni za učenje iz njihovog primjera, otvorenost koja bi činila čuda prema okončanju američke okrutnosti prema Afganistanu.
