Od Freda Normana, World BEYOND War, Prosinac 30, 2021
Jednog dana djevojčica u razredu prišla je svojoj učiteljici i šapnula kao da je tajna: "Učitelju, što je bio rat?" Njen učitelj je uzdahnuo i odgovorio: „Reći ću ti
bajka, ali prvo vas moram upozoriti da nije
priča koju ćete razumjeti; to je priča za odrasle -
oni su pitanje, ti si odgovor — jednom…”
Rekla je, jednom davno…
postojala je zemlja koja je uvijek bila u ratu
— svaki sat svakog dana svake godine —
veličao je rat i ignorirao one koji su umrli,
stvorio je svoje neprijatelje i klao i lagao,
mučilo je i ubijalo i klalo i plakalo
svijetu potreba sigurnosti, slobode i mira
koji je dobro sakrio pohlepu koja povećava profit.
Fikcija i fantazija, naravno, ali zamislite to ako možete,
a zamislite i stanovnike te izmišljene zemlje,
oni koji su se smijali i zabavljali i bili topli i dobro nahranjeni,
koji su oženili svoje drage i imali djecu koja su vodila
životi slobodnih u domovima hrabrih ispunjeni twitterima
i tweetove i povremeno blejanje stvorenja veselog razgovora,
cijela obitelj glumi pametne bajke,
prava izmišljena zemlja u kojoj nitko nikad, nikad
jednom u bilo kojem pojedinom danu, uložio sve napore da okonča ratove
to je njihovu zemlju učinilo zemljom koja je uvijek bila u ratu.
Zamislite i neprijatelja, one koji su bombardirani
i zujali, vukli na ulice i pucali, one
čije su obitelji uništene, sinovi koji su gledali
njihovi očevi ubijeni, kćeri koje su vidjele svoje majke
prekršili, roditelji koji su potonuli na zemlju kao njihovi
dječji životi natopili su tlo na kojem su klečali,
oni koji će zauvijek biti neprijatelji zemlje
koji je uvijek bio u ratu, oni koji će zauvijek mrziti
zemlja koja je uvijek bila u ratu, a mrze svoj narod.
I tako se svijet razdvojio: jedna se polovina okupala sretna
laži, jedna napola natopljena krvlju; obje polovice često jedna,
nerazlučiv prema mrtvima, ravnodušan prema osakaćenima,
jedan gigantski svijet bijede, IED-a, ruku i nogu,
lijesovi i pogrebi, muškaraca u suzama, žena u crnom,
od zlatnih zvijezda, plavih zvijezda, zvijezda i pruga, od crnih i crvenih,
boje anarhista, zelene i bijele trake,
omraženi i mrski, bojazni i strah, užas.
Rekla je, jednom davno…
ili riječi u tom smislu, riječi odraslih za uši odraslih,
a dijete je reklo: "Učitelju, ne razumijem"
a učitelj je rekao: “Znam i zadovoljan sam. ja
odvest će vas na brdo koje reflektira sunce danju
i svijetli noću na mjesečini. Uvijek svijetli.
Živo je. Na njemu treperi 6,000 zvijezda, 6,000
sjećanja, 6,000 razloga da ratovi ne
shvati da su ratovi koje nikada više nećemo imati,
jer u ovoj bajci, jednog dana ljudi su se probudili,
ljudi su govorili, i zemlja koja je oduvijek
bio u ratu, sada je bio u miru, a neprijatelj ne
nužno prijatelj, više nije bio neprijatelj, i malo
djeca nisu razumjela, a svijet se radovao.”
na što je dijete molilo: „Vodi me na ovo brdo.
Želim hodati među zvijezdama i igrati se s njima
u miru."
Bilo jednom - bajka,
san učitelja, spisateljski zavjet
djeci sve — ne možemo uspjeti
ta djevojčica — sada je vrijeme.
© Fred Norman, Pleasanton, Kalifornija
