David Swanson, World BEYOND War, Ožujak 14, 2022
Desetljećima se činilo da je američka javnost uglavnom ravnodušna prema većini užasnih ratnih stradanja. Korporativni mediji su to uglavnom izbjegavali, činili da rat izgleda kao videoigrica, povremeno spominjali stradanje američkih vojnika, a jednom u plavom mjesecu dotakli su se smrti šačice lokalnih civila kao da je njihovo ubijanje neka vrsta aberacije. Američka javnost je financirala i ili je navijala za ili tolerirala godine i godine krvavih ratova, i izišla je uspjevši lažno vjerovati da je veliki postotak smrtnih slučajeva u ratu od vojnika, da su veliki postotak ratnih smrtnih slučajeva u američkim ratovima američke trupe, da ratovi se događaju na misterioznom mjestu zvanom “bojno polje” i da su, uz rijetke iznimke, ljudi koje su ubile američke trupe ljudi kojima je potrebno ubijanje točno poput onih kojima su izrečene smrtne kazne na američkim sudovima (osim onih kasnije oslobođenih).
Desetljećima su mudri i strateški zagovornici mira savjetovali ne spominjati milijune muškaraca, žena i djece poklanih, ranjenih, ostavljenih beskućnicima, prestravljenih, traumatiziranih, otrovanih ili izgladnjelih u američkim ratovima. Nitko ne bi mario za njih, rečeno nam je, pa im njihovo spominjanje zapravo ne bi pomoglo. Bilo bi pametnije spomenuti samo američke trupe, čak i ako bi se nastavilo lažno uvjerenje da ratovi nisu jednostrana genocidna pokolja. Bilo bi još pametnije, rekli su nam, usredotočiti se na financijske troškove ratova, iako američka vlada jednostavno izmišlja koliko novca želi za još ratova. Novac je, rečeno nam je, nešto do čega ljudi mogu brinuti.
Naravno, očiti problem nije bio ono o čemu smo razgovarali, već to što nismo smjeli na televiziju. Naravno, prosječni stanovnik SAD-a nije bezosjećajni sociopat. Naravno, ljudima je cijelo vrijeme stalo do udaljenih i drugačijih ljudskih bića. Kada se žrtve uragana u medijima predstavljaju kao vrijedne, ljudi doniraju. Kada se za glad okrivljuje priroda, novac izbija. Kada se rak prikaže kao da proizlazi iz netaknute, neokaljane okoline, samo vas usuđujem pronaći susjedstvo koje neće trčati maraton da ga izliječi. Dakle, u teoriji, uvijek sam vjerovao da ljudi u Sjedinjenim Državama zapravo mogu brinuti o žrtvama rata. Baš kao što su mogli proglasiti "Svi smo mi Francuzi" kada je bomba eksplodirala u Francuskoj, teoretski bi mogli proglasiti "Svi smo mi Jemenci" kada američka i saudijska vojska teroriziraju jemensku djecu, ili objaviti "Svi smo mi Afganistanci" kada Joe Biden krade milijarde dolara potrebnih za osnovni opstanak.
Uočili ste stvarni problem, naravno. Ne postoji takva stvar kao da vas terorizira američka vojska ili američki predsjednik koji krade od stranaca. Gotovo nitko, zapravo, uopće ne zna koje je boje jemenska zastava - a još manje da su je zalijepili posvuda. U američkim medijima te stvari ne postoje. Ali briga o žrtvama rata postoji. Jasno se sjećam koliko je ljudima bilo stalo do izmišljene dojenčadi uklonjene iz inkubatora kako bi se pokrenuo prvi Zaljevski rat, ili utjecaja koji su imali video zapisi pojedinačnih žrtava ISIS-a. “Ruanda” je bila besmislen argument za rat u Libiji upravo zato što se smatra da ljudi brinu o žrtvama rata kada je to potrebno. Sirijci su bili dostojne žrtve rata kada je pogrešna strana bila lažno optužena da koristi pogrešnu vrstu oružja. Briga o žrtvama rata uvijek je bila mogućnost, a sada je izbila na središnju pozornicu. Sada vidimo, usmjerenu prema Ukrajincima, zabrinutost i empatiju koji su uvijek bili mogući za malu djecu i bake ubijene u ratu u Iraku ili desecima drugih zemalja.
Za one od nas čije je protivljenje ratu uvijek bilo prvenstveno vođeno brigom za njegove izravne žrtve – uvećano brigom za žrtve preusmjeravanja tolikih resursa u rat umjesto u korisne stvari – ovo je prilika da govore iskreno. Iskreno govoriti uvijek je uvjerljivije od govora manipulativno. Osim ako niste odlučili navijati za rusko masovno ubojstvo, evo prilike da javnosti koja konzumira medije kaže: DA! DA! Mi smo uz vas! Rat je užasan! Rat je nemoralan! Nema ništa gore od rata! Moramo ukinuti ovo barbarstvo! Moramo ga ukinuti bez obzira tko to radi i zašto. A to ćemo učiniti samo ako naučimo snagu nenasilnog djelovanja da mu se odupremo.
Milijuni Rusa i ne-Rusa vjeruju da Rusija djeluje obrambeno i da je sve što radi opravdano. Milijuni Ukrajinaca i ne-Ukrajina vjeruju da je sve što radi obrambeno i opravdano. Argumenti su potpuno različiti i ne trebamo dostojanstveno prigovarati njihovom izjednačavanju. Ne postoji ništa jednako ili čak mjerljivo u ljudskim postupcima. Ali Rusija je imala nenasilne alternative da se odupre širenju NATO-a i odabrala je nasilje. Ukrajina je imala nenasilne alternative za odupiranje ruskoj invaziji, a američke televizije nam ne govore u kojoj su mjeri Ukrajinci zapravo odabrali, uz malu potporu ili organizaciju, da ih pokušaju.
Ako svi preživimo ovu krizu, jedina lekcija koju moramo izvući iz nje je da ljudska bića žive pod onim fantastičnim trakama svjetla o kojima televizija priča ooh i aah. A ako se čini da ta ljudska bića nisu bitna, možemo jednostavno pokušati o njima razmišljati kao da su Ukrajinci. Tada možemo raditi na shvaćanju da neprijatelj nisu ljudi u čije ime padaju bombe. Neprijatelj je rat.
