NATO-ova "smrtna želja" uništit će ne samo Europu, već i ostatak svijeta

Teško je razumjeti zašto zapadni političari i glavni mediji ne uspijevaju uočiti egzistencijalnu opasnost koju su nametnuli Rusiji i nesmotreno nama ostalima. NATO-vo inzistiranje na svojoj takozvanoj politici "otvorenih vrata" je solipsističko i bezočno ignorira legitimne sigurnosne interese Rusije. Nijedna zemlja ne bi podnijela takvu vrstu ekspanzije. Zasigurno ne SAD ako bi za usporedbu Meksiko bio u iskušenju pridružiti se savezu pod vodstvom Kine.

NATO je pokazao ono što bih ja nazvao nepopustljivošću, a njegovo odbijanje da pregovara o europskom ili čak svjetskom sigurnosnom sporazumu predstavlja oblik provokacije, izravno pokrećući trenutni rat u Ukrajini. Štoviše, lako je shvatiti da bi ovaj rat vrlo lako mogao eskalirati do međusobnog nuklearnog uništenja.

Ovo nije prvi put da se čovječanstvo našlo pred teškom krizom koja se mogla spriječiti ispunjavanjem obećanja koje je bivši američki državni tajnik James Baker dao pokojnom Mihailu Gorbačovu^[1] i od strane drugih američkih dužnosnika. Širenje NATO-a na istok od 1997. ruski čelnici doživljavaju kao ozbiljno kršenje ključnog sigurnosnog sporazuma s egzistencijalnim prizvukom. To se doživljava kao sve veća prijetnja, "prijetnja upotrebom sile" u smislu članka 2(4) Povelje UN-a. To podrazumijeva veliki rizik od nuklearnog sukoba, budući da Rusija ima ogroman nuklearni arsenal i sredstva za isporuku bojevih glava.

Važno pitanje koje glavni mediji ne postavljaju je: Zašto provociramo nuklearnu silu? Jesmo li izgubili osjećaj za proporcije? Igramo li neku vrstu “ruskog ruleta” sa sudbinom budućih generacija ljudi na planetu?

Ovo nije samo političko pitanje, već i društveno, filozofsko i moralno pitanje. Naši čelnici sigurno nemaju pravo ugrožavati živote svih Amerikanaca. Ovo je krajnje nedemokratsko ponašanje i američki bi ga narod trebao osuditi. Nažalost, glavni mediji desetljećima šire antirusku propagandu. Zašto NATO igra ovu vrlo riskantnu igru ​​"va banque"? Možemo li također ugroziti živote svih Europljana, Azijata, Afrikanaca i Latinoamerikanaca? Samo zato što smo "iznimci" i želimo biti nepopustljivi u pogledu našeg "prava" na širenje NATO-a?

Udahnimo duboko i prisjetimo se koliko je svijet bio blizu Apokalipse u vrijeme kubanske raketne krize u listopadu 1962. Hvala Bogu da su u Bijeloj kući bili ljudi hladne glave i da se John F. Kennedy ipak odlučio za izravne pregovore s Sovjeti, jer je sudbina čovječanstva bila u njegovim rukama. Bio sam srednjoškolac u Chicagu i sjećam se da sam gledao debate između Adlaija Stevensona III i Valentina Zorina (kojeg sam upoznao mnogo godina kasnije kad sam bio viši časnik UN-a za ljudska prava u Ženevi).

Godine 1962. UN je spasio svijet osiguravši forum na kojem su se razlike mogle riješiti mirnim putem. Tragedija je što sadašnji glavni tajnik Antonio Guterres nije uspio na vrijeme odgovoriti na opasnost koju predstavlja širenje NATO-a. Mogao je, ali nije uspio olakšati pregovore između Rusije i zemalja NATO-a prije veljače 2022. Sramotno je da OESS nije uspio uvjeriti ukrajinsku vladu da mora provesti sporazume iz Minska – pacta sunt servanda.

Žalosno je što su neutralne zemlje poput Švicarske propustile zauzeti se za čovječanstvo kada je još bilo moguće zaustaviti izbijanje rata. Već sada je imperativ zaustaviti rat. Svatko tko produžava rat čini zločin protiv mira i zločin protiv čovječnosti. Ubijanje mora prestati danas i cijelo čovječanstvo treba ustati i zahtijevati mir SADA.

Sjećam se uvodnog govora Johna F. Kennedyja na Američkom sveučilištu u Washingtonu DC 10. lipnja 1963.^[2]. Mislim da bi svi političari trebali pročitati ovu izuzetno mudru izjavu i vidjeti koliko je relevantna za rješavanje trenutnog rata u Ukrajini. Profesor Jeffrey Sachs sa Sveučilišta Columbia u New Yorku napisao je o tome pronicljivu knjigu.^[3]

Hvaleći maturante, Kennedy je podsjetio na Masefieldov opis sveučilišta kao "mjesta gdje oni koji mrze neznanje mogu nastojati znati, gdje oni koji vide istinu mogu nastojati učiniti da drugi vide."

Kennedy je odlučio raspravljati o “najvažnijoj temi na svijetu: svjetskom miru. Na kakav mir mislim? Kakav mir tražimo? Ne a Pax Americana nametnut svijetu američkim ratnim oružjem. Ne mir u grobu ni sigurnost roba. Govorim o istinskom miru, onoj vrsti mira koja čini život na zemlji vrijednim življenja, onoj vrsti koja omogućuje ljudima i narodima da rastu i da se nadaju te da izgrade bolji život za svoju djecu – ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarci i žene – ne samo mir u naše vrijeme, već mir za sva vremena.”

Kennedy je imao dobre savjetnike koji su ga podsjetili da “totalni rat nema smisla … u doba kada jedno nuklearno oružje sadrži gotovo deset puta veću eksplozivnu snagu od svih savezničkih zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu. To nema smisla u doba kada bi se smrtonosni otrovi proizvedeni nuklearnom razmjenom prenosili vjetar, voda, tlo i sjeme u daleke krajeve svijeta i do još nerođenih generacija.”

Kennedy i njegov prethodnik Eisenhower opetovano su osuđivali trošenje milijardi dolara svake godine na oružje, jer takvi izdaci nisu učinkovit način osiguravanja mira, što je nužna racionalna svrha racionalnih ljudi.

Za razliku od Kennedyjevih nasljednika u Bijeloj kući, JFK je imao osjećaj za stvarnost i sposobnost samokritičnosti: “Neki kažu da je beskorisno govoriti o svjetskom miru ili svjetskom pravu ili svjetskom razoružanju – i da će biti beskorisno sve dok čelnici Sovjetskog Saveza zauzeli su prosvijećeniji stav. Nadam se da hoće. Vjerujem da im možemo pomoći u tome. Ali također vjerujem da moramo preispitati vlastiti stav – kao pojedinci i kao nacija – jer je naš stav jednako bitan kao i njihov.”

Sukladno tome, predložio je ispitivanje stava SAD-a prema samom miru. “Previše nas misli da je to nemoguće. Previše ljudi misli da je to nerealno. Ali to je opasno, porazno uvjerenje. To dovodi do zaključka da je rat neizbježan – da je čovječanstvo osuđeno na propast – da smo zahvaćeni silama koje ne možemo kontrolirati.” Odbio je prihvatiti to stajalište. Kao što je rekao diplomantima na Američkom sveučilištu, “Naše probleme stvorio je čovjek – stoga ih čovjek može riješiti. A čovjek može biti velik koliko hoće. Nijedan problem ljudske sudbine nije izvan ljudskih bića. Čovjekov razum i duh često su rješavali naizgled nerješive stvari – i vjerujemo da to mogu učiniti ponovno...”

Potaknuo je svoju publiku da se usredotoči na praktičniji, dostižniji mir, koji se ne temelji na iznenadnoj revoluciji u ljudskoj prirodi, već na postupnoj evoluciji ljudskih institucija – na nizu konkretnih akcija i učinkovitih sporazuma koji su u interesu svih zainteresiranih strana. : “Nema jedinstvenog, jednostavnog ključa za ovaj mir – nema velike ili magične formule koju bi usvojile jedna ili dvije moći. Istinski mir mora biti proizvod mnogih naroda, zbroj mnogih djela. Mora biti dinamičan, a ne statičan, mijenjati se kako bi odgovorio na izazove svake nove generacije. Jer mir je proces – način rješavanja problema.”

Osobno me žalosti činjenica da su Kennedyjeve riječi toliko udaljene od retorike koju danas čujemo i od Bidena i od Blinkena, čiji je narativ samopravedna osuda – crno-bijela karikatura – bez naznake JFK-ovog humanističkog i pragmatičnog pristup međunarodnim odnosima.

Ohrabren sam ponovno otkriti JFK-ovu viziju: “Svjetski mir, poput mira zajednice, ne zahtijeva da svaki čovjek voli svoje bližnje – potrebno je samo da žive zajedno u međusobnoj toleranciji, podvrgavajući svoje sporove pravednom i mirnom rješenju. A povijest nas uči da neprijateljstva među narodima, kao i među pojedincima, ne traju vječno.”

JFK je inzistirao da moramo ustrajati i zauzeti manje kategoričan stav o vlastitoj dobroti i zlu naših protivnika. Podsjetio je svoju publiku da mir ne mora biti neizvediv, a rat ne mora biti neizbježan. “Jasnijim definiranjem našeg cilja, čineći ga upravljivijim i manje udaljenim, možemo pomoći svim ljudima da ga vide, da iz njega izvuku nadu i da se nezadrživo kreću prema njemu.”

Njegov zaključak bio je tour de force: “Moramo, stoga, ustrajati u potrazi za mirom u nadi da bi konstruktivne promjene unutar komunističkog bloka mogle donijeti nedostižna rješenja koja nam se sada čine nedostižna. Moramo voditi naše poslove na takav način da komunistima bude u interesu da se dogovore o istinskom miru. Iznad svega, braneći vlastite vitalne interese, nuklearne sile moraju spriječiti one sukobe koji dovode protivnika pred izbor ili ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Usvajanje takve vrste kursa u nuklearno doba bio bi samo dokaz bankrota naše politike – ili kolektivne želje za smrću svijeta.”

Diplomanti na Američkom sveučilištu s entuzijazmom su pljeskali Kennedyju 1963. Želio bih da svaki student sveučilišta, svaki srednjoškolac, svaki član Kongresa, svaki novinar pročita ovaj govor i razmisli o njegovim implikacijama za DANAŠNJI svijet. Volio bih da čitaju New York Times Georgea F. Kennana^[4] esej iz 1997. koji osuđuje širenje NATO-a, perspektiva Jacka Matlocka^[5], posljednji američki veleposlanik u SSSR-u, upozorenja američkih znanstvenika Stephena Cohena^[6] i profesor John Mearsheimer^[7].

Bojim se da će u sadašnjem svijetu lažnih vijesti i manipuliranih narativa, u današnjem društvu ispranog mozga, Kennedy biti optužen da je "pomiritelj" Rusije, čak i izdajica američkih vrijednosti. Pa ipak, sada je na kocki sudbina cijelog čovječanstva. A ono što nam stvarno treba je još jedan JFK u Bijeloj kući.

Alfred de Zayas je profesor prava na Ženevskoj školi diplomacije i bio je neovisni stručnjak UN-a za međunarodni poredak 2012.-18. Autor je jedanaest knjiga uključujući “Building a Just World Order” Clarity Press, 2021., i “Countering Mainstream Narratives”, Clarity Press, 2022.

1. https://nsarchive.gwu.edu/document/16117-document-06-record-conversation-between ↑
2. https://www.jfklibrary.org/archives/other-resources/john-f-kennedy-speeches/american-university-19630610 ↑
3. https://www.jeffsachs.org/Jeffrey Sachs, Pomaknuti svijet: JFK-ova potraga za mirom. Random House, 2013. Vidi također https://www.jeffsachs.org/newspaper-articles/h29g9k7l7fymxp39yhzwxc5f72ancr ↑
4. https://comw.org/pda/george-kennan-on-nato-expansion/ ↑
5. https://transnational.live/2022/05/28/jack-matlock-ukraine-crisis-should-have-been-avoided/ ↑
6. “Ako premjestimo NATO trupe na ruske granice, to će očito militarizirati situaciju, ali Rusija neće odustati. Pitanje je egzistencijalno.” ↑

7. https://www.mearsheimer.com/. Mearsheimer, The Great Delusion, Yale University Press, 2018. https://www.economist.com/by-invitation/2022/03/11/john-mearsheimer-on-why-the-west-is-principally-responsible- za-ukrajinsku-krizu ↑