By Mbizo ČIRAŠA, World BEYOND War, Srpanj 31, 2020
MOJA BIJELA POEZIJA
Rime su udovice lišene siromaštva u Liberiji.
Simboli su ubijenih policajaca koji se smrzavaju na pločama mrtvaca u Gambiji
Zamišlja se da sloboda podleže krikovima bombi u Nigeriji
Zvuk je poput siromašnih grudi majki u Eritreji
Iznenađenje je gladi djece mučene u Etiopiji
Njegov odjek je siroče koje siročad kopa bogatstvo i budućnost na smećima Somalije
Moja bolna poezija
Konotacije su plač etničkih plemena u Libiji
Njegov glas je stenjanje stomaka banaka u Namibiji
Njegova tragedija je što kanalizacijske cijevi izlivaju odvratne sadržaje na ulice Zambije
Njegove su metafore mačetice koje sijeku utrobu u dolinama Katange
Njegovi su slični zidovi oboleli od krvi u Tanzaniji
Sve su njegove napomene o genocidima i zločinima u koridorima Ruande
Njezin je odjek mesari i klaonice u burundijskim pogonima
Moja bolna poezija
U Južnoj Africi su eksplozije aparthejda
Njegova alegorija je plakanje Pova u Zimbabveu
Njegova satira je probijanje sela u Mozambiku
Njegova ironija je razmjena dijamanata i rilesa u Angoli
Njegov epitaf je umiranje kultura u Alžiru
Moja je poezija bolna i nikad lijepa
