Berlinski bilten broj 134, 25. rujna 2017
Autor Victor Grossman
Ključni rezultat njemačkih izbora nije to što su Angela Merkel i njezina dvostruka stranka, Kršćansko-demokratska unija (CDU) i bavarska CSU (Kršćansko-socijalna unija), uspjele ostati u vodstvu s najviše glasova, nego što su ih razbili, s najveći gubitak od njihova osnutka.
Drugi ključni rezultat je da su socijaldemokrati (SPD) također bili razbijeni, također s najgorim rezultatima od rata. A budući da su ovo troje bili vjenčani u koalicijskoj vladi u posljednje četiri godine, njihova je šuškanja pokazala da mnogi glasači nisu bili sretni, zadovoljni građani koje često slika Vi-nikad-nije-tako-dobro- Merkel, ali su zabrinuti , uznemiren i ljut. Toliko ljuti da su odbacili vodeće stranke establišmenta, one koje predstavljaju i brane status quo.
Treća ključna priča, uistinu alarmantna, jest da je jedna osmina birača, gotovo 13 posto, svoj bijes iskalila u iznimno opasnom smjeru – za mladu stranku Alternativa za Njemačku (AfD), čiji su čelnici labavo podijeljeni između krajnje desnice rasisti i ekstremno desni rasisti. S 80-ak glasnih zastupnika u novom Bundestagu – što je njihov prvi iskorak na nacionalnoj razini – mediji im sada moraju dati daleko više prostora nego prije da iznose svoju otrovnu poruku (a većina medija je do sada bila više nego velikodušna prema njima).
Ova opasnost je najveća u Saskoj, najjačoj istočnonjemačkoj državi, kojom od ujedinjenja vlada konzervativni CDU. AfD se gurnuo na prvo mjesto s 27 %, tijesno pobijedivši CDU za desetinku postotka, što je njihova prva takva pobjeda u bilo kojoj državi (ljevica je dobila 16.1, SPD samo 10.5 % u Saskoj). Slika je bila previše slična u većem dijelu diskriminirane Istočne Njemačke, kao iu nekadašnjoj socijaldemokratskoj tvrđavi, regiji Rhineland-Ruhr u Zapadnoj Njemačkoj, gdje su mnoge radničke klase i još više nezaposlenih tražili neprijatelje status quo – i izabrao AfD. Muškarci posvuda više nego žene.
Teško je zanemariti povijesne knjige. Godine 1928. nacisti su dobili samo 2.6 %, 1930. narastao je na 18.3 %. Do 1932. – u velikoj mjeri zbog depresije – postali su najjača stranka s više od 30%. Svijet zna što se dogodilo u godini koja je uslijedila. Događaji se mogu brzo odvijati.
Nacisti su gradili na nezadovoljstvu, bijesu i antisemitizmu, usmjeravajući bijes ljudi protiv Židova umjesto stvarno krivih milijunaša Kruppsa ili Deutsche Bank. Previše slično, AfD sada usmjerava bijes ljudi, ovaj put samo rijetko protiv Židova, već protiv muslimana, “islamista”, imigranata. Fiksirani su na te “druge ljude” koji se navodno maze na račun “dobrog njemačkog” radnika, a krive za to Angelu Merkel i njezine koalicijske partnere, socijaldemokrate – iako su se i jedni i drugi žurno povlačili po tom pitanju i krećući se prema sve većim ograničenjima i deportacijama. Ali nikad dovoljno brzo za AfD, koji koristi istu taktiku kao i proteklih godina, do sada s previše sličnim uspjehom. Više od milijun glasača CDU-a i gotovo pola milijuna glasača SPD-a promijenilo je vjernost u nedjelju glasajući za AfD.
Postoje mnoge paralele drugdje u Europi, ali i na gotovo svim kontinentima. Odabrani krivci U SAD-u su tradicionalno Afroamerikanci, ali potom Latinoamerikanci i sada – kao u Europi – muslimani, “islamisti”, imigranti. Pokušaji suprotstavljanja takvoj taktici protukampanjama uzbune i mržnje prema Rusima, Sjevernokorejcima ili Irancima samo pogoršavaju stvar – i daleko opasniju, kada su u pitanju zemlje s divovskom vojnom snagom i atomskim oružjem. Ali sličnosti su zastrašujuće! A u Europi je Njemačka, u svemu osim atomskog oružja, najjača zemlja.
Zar nije bilo druge, bolje alternative od AfD-a za protivnike “održavanja kursa”? Slobodni demokrati, pristojna skupina vezana gotovo isključivo za veliki biznis, uspjeli su ostvariti snažan povratak nakon prijetećeg kolapsa, sa zadovoljavajućih 10.7 posto, ali ne zbog besmislenih slogana i pametnog, neprincipijelnog vođe, već zato što su nije bio stranka vladajućeg establišmenta.
Nisu bili ni Zeleni i DIE LINKE (ljevica). Za razliku od dvije glavne stranke, obje su poboljšale svoje glasove u odnosu na one iz 2013. – ali za samo 0.5 % za Zelene i 0.6 % za ljevicu, bolje od gubitka, ali obje velika razočaranja. Zeleni, sa svojim sve naprednijim, intelektualnim i profesionalnim trendom, nisu ponudili veliki raskid s establišmentom.
Ljevica je, unatoč neprestano lošem medijskom tretmanu, trebala imati veliku prednost. Suprotstavila se nepopularnoj nacionalnoj koaliciji i zauzela borbena stajališta o mnogim pitanjima: povlačenje njemačkih trupa iz sukoba, bez oružja u konfliktna područja (ili bilo gdje), veće minimalne plaće, ranije i humane mirovine, pravo oporezivanje milijunaša i milijardera koji pljačkaju Nijemci i svijet.
Vodio je neke dobre borbe i, čineći to, gurnuo druge strane prema nekim poboljšanjima, iz straha od dobitaka ljevice. Ali također se pridružio koalicijskim vladama u dvije istočnonjemačke države i Berlinu (čak i na čelu jedne od njih, u Tiringiji). Trudilo se, ali uzalud, pridružiti se još dvojici. U svim takvim slučajevima ukrotila je svoje zahtjeve, izbjegavala barem previše ljuljanje čamca, jer bi to moglo ometi nadu u respektabilnost i iskorak iz “neposlušnog” kuta koji mu se obično pripisuje. Prerijetko je našla put dalje od verbalnih bitaka na ulicu, glasno i agresivno podržavajući štrajkače i ljude kojima prijeti veliki otpuštanja ili deložacije od strane bogatih gentrifikatora, drugim riječima upuštajući se u istinski izazov cijelom bolesnom status quo, čak i razbijanje vlada s vremena na vrijeme, ne s divljim revolucionarnim parolama ili razbijenim prozorima i izgorjelim kontejnerima, već sa rastućim otporom naroda, nudeći vjerodostojne perspektive za budućnost, blisku i daleku. Tamo gdje je to nedostajalo, posebno u istočnoj Njemačkoj, ljutiti ili zabrinuti ljudi su i na to gledali kao na dio establišmenta i branitelja statusa quo. Ponekad, na lokalnoj, pa čak i državnoj razini, ova rukavica dobro stoji. Gotovo potpuni nedostatak kandidata iz radničke klase odigrao je svoju ulogu. Takav bi se akcijski program činio jedinim pravim odgovorom na prijeteće rasiste i fašiste. Za svoju čast, suprotstavila se mržnji prema imigrantima iako ju je to koštalo mnogih nekadašnjih protestnih birača; 400,000 je prešlo s ljevice u AfD.
Jedna utjeha; u Berlinu, gdje pripada lokalnoj koalicijskoj vladi, ljevica je dobro prošla, posebno u istočnom Berlinu, ponovno izravno izabrala četiri kandidata i približila se više nego ikada u dvije druge četvrti, dok su militantne ljevice u zapadnom Berlinu dobile više nego u starijim Uporišta istočnog Berlina.
Na nacionalnoj razini može doći do dramatičnih razvoja događaja. Budući da SPD odbija obnoviti svoju nesretnu koaliciju s Merkelinom dvostrukom strankom, ona će biti prisiljena, da dobije većinu mjesta u Bundestagu, pridružiti se i velikom poslovnom FDP-u i rastrganim, kolebljivim Zelenima. Obojica se iskreno ne vole, dok se mnogi zeleni protivnici sporazuma s Merkel ili jednako desničarskim FDP-om. Mogu li se to troje udružiti i formirati takozvanu “koaliciju Jamajke” – temeljenu na bojama zastave te zemlje, crnoj (CDU-CSU), žutoj (FDP) i zelenoj? Ako ne, što onda? Budući da se nitko neće pridružiti krajnje desnom AfD-u – ionako ne još – rješenje nije vidljivo, niti je možda moguće.
Glavno je pitanje, prije svega, previše jasno; hoće li biti moguće potisnuti prijetnju zabave prepune odjeka užasavajuće prošlosti i pune njezinih obožavatelja, koji je sve otvorenije žele reinkarnirati i spremni su upotrijebiti bilo koju metodu da ostvare svoje snove iz noćne more. I može li se, kao dio poraza ove prijetnje, odbiti tako prijeteće opasnosti za svjetski mir?
