Junaci Anwar Bzrw i Gayle Morrow, siječanj 31, 2019
Od Counterpunch
U kolovozu 1990-a, Saddam Hussein je poslao iračke trupe u Kuvajt, irački susjed s bogatim naftom, pogrešno pretpostavljajući da druge arapske zemlje u regiji i Sjedinjene Države neće pružiti potporu Kuvajtu. Ujedinjene nacije su odmah reagirale i, na zahtjev SAD-a i Velike Britanije, uspostavile su ekonomske sankcije kroz Rezoluciju 661 zajedno s pomorskom blokadom kako bi provele sankcije Rezolucijom 665. UN su u studenom donijele Rezoluciju 668 kojom je Iraku do siječnja 15, 1991, povukao vojne posljedice ili se suočio s vojnim posljedicama.
U siječnju 16, 1991, s iračkim trupama koje su još uvijek bile smještene u Kuvajtu, operacija Pustinjska oluja, koju je predvodio američki general Norman Schwarzkopf i kojoj su se pridružile trideset dvije zemlje UN-a, započela je s lansiranjem prvih borbenih zrakoplova iz Perzijskog zaljeva u Bagdad. Sankcije su se nastavile trinaest godina - 1990-2003 - sve dok se iračka vlada nije povukla iz Kuvajta.
Junak Anwar Brzw, zajedno sa svojim bratom, bio je student na sveučilištu Salahaddin u Erbilu, Irak, dio sjeverozapadnog područja zemlje - Kurdistan. Irak i Kurdistan imaju dugu povijest neslaganja i pobuna koji sežu u kratko vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, kada je Otomansko carstvo podijeljeno kao ratni plen, a Britanci su preuzeli ovo područje.
To je prepričavanje njezine priče o teroru rata i nehumanim učincima sankcija na kurdsko i iračko stanovništvo.
Heroova priča
Kuvajt je napadnut u 1990-u. Mi koji bismo platili, bojali smo se tog napada. Znali smo da nije u redu da Irak napadne Kuvajt, a znali smo da ćemo cijenu, na kraju, platiti mi ljudi, a ne oni u vladi koji su je pokrenuli. Bio sam student na Sveučilištu, a studenti su odlazili. "Bolje biti kući kad dođe do napada", rekli su.
U početku su nas nametnute sankcije teško udarale. Bio je to veliki šok. Ranije u Iraku osnovni troškovi osnovnih stvari nisu bili skupi, ali odmah su se cijene udvostručile, utrostručile, a zatim i one skočio nerealno. Ljudi su prirodno postali izrazito zabrinuti zbog najosnovnijih potreba života, hrane. To je postalo povezano s još jednom nepodnošljivom nesigurnošću - čekanjem na rat. Za većinu nas strategija suočavanja u početku bila je iskoristiti naše uštede; onda, kad su presušili, prodati što god možemo.
U Iraku smo rutinski jeli tri puta na dan i zakusili između. Postupno se to mijenjalo na dva obroka dnevno. U Iraku su ljudi obično pili čaj deset puta dnevno. Odjednom si to nismo mogli priuštiti, iako čaj nije skup.
Zamislite da nemate dovoljno hrane na stolu da vas zadovolji, jedete samo da preživite. U mojoj obitelji mogli bismo preživjeti u početku, ali u posljednje dvije godine sankcija ostavili smo stol gladan, jer dvije godine neprekidno, Bilo je i drugih obitelji čija se djeca onesvijestila u školi zbog nedostatka hrane. Učiteljica u ranjivom području izjavila je da će svaki dan troje djece u prosjeku biti odvedeno u bolnicu zbog pothranjenosti.
[Sankcije uzrokovane nestašicama hrane nisu bile jedini problem. Kurdi, kao i junak Anwar Brzw, bili su suočeni s dvostrukim sankcijama. Povrh međunarodnih sankcija Iraku, vlada Bagdada kaznila je Kurde dodatnim sankcijama, kao odgovor na Kurdistanski potez za neovisnošću.]
Bagdad je kaznio Kurdistan ograničavanjem struje na jedan ili dva sata dnevno. Ta ograničenja su se nastavila godinama. Moja je mama tijekom tog sata pekao kruh, pa bi sutradan za doručak bilo kruha. Nismo mogli priuštiti da kupimo kruh od pekarnica kao što smo to činili prije sankcija.
Gorivo je također bio veliki problem. Imali smo plinsku pećnicu, ali je nismo mogli iskoristiti, zbog ograničenja iz Bagdada na kerozin. Peći smo izradili od recikliranih aluminijskih limenki s jednom električnom trakom za grijač, a drugu za pečenje.
U vrijeme obilja ne biste jeli taj kruh jer to nije bilo dobro, ali zato što smo bili tako gladni, to nam se činilo ukusnim. Prestala je sva lijepa hrana: grickalice, slatkiši i voće. Psihološki smo se stalno osjećali nesigurno.
Mama je kuhala juhu od leće i pomiješali smo juhu s komadima kruha za naš obrok. Jednom, umjesto dodavanja kurkume, mama je slučajno dodala puno vruće ljute papričice. Nismo mogli jesti juhu. Pokušali smo, ali bilo je previše začinjeno. Ali zbog troškova, mama nije mogla reći: "U redu, imat ćemo nešto drugo."
Bilo je tako bolno jesti juhu. Plakali smo, a zatim pokušali ponovno jesti. Jedan cijeli obrok je izgubljen. Jednostavno ga nismo mogli pojesti. Ali sljedeći dan mama ga je podgrijala. "Ne mogu baciti hranu", rekla je. Kako nam je teško dati hranu za koju je znala da nam se ne sviđa, i nije mogla jesti! Nakon svih ovih godina još se sjećam toga.
Svi sektori javnih usluga bili su manje učinkoviti zbog sankcija, uključujući i zdravstveni sektor. Prije toga, bolnice i medicinske usluge bile su u potpunosti podržane od strane vlade, čak i za kronične bolesti i hospitalizaciju. Također smo dobili besplatne lijekove za sve pritužbe.
Zbog sankcija bilo je manje izbora svih vrsta lijekova. Dostupni lijekovi postali su ograničeni na ograničene kategorije. Raznolikost opcija postala je ograničena, a povjerenje u sustav prirodno oslabilo.
To je utjecalo na operaciju kao i na opće zdravlje. Nakon početka sankcija, nedostatak hrane uzrokovao je više zdravstvenih problema. Malnutricija je postala novo opterećenje bolničkog sustava, dok je sam sustav imao manje lijekova i opreme nego u prošlosti.
Kako bi se smanjile poteškoće, zima u Kurdistanu je vrlo hladna. Kerozin je bio glavno sredstvo grijanja, ali iračka vlada dopustila je samo kerozin u tri kurdska grada. Drugdje je padao snijeg i nismo imali sredstava za grijanje naših domova.
Ako su ljudi s domišljatošću pokušali donijeti deset ili dvadeset litara kerozina iz područja pod kontrolom vlade Bagdada u područja bez goriva, oduzeto im je gorivo. Ljudi su pokušavali nositi takvu težinu na leđima da bi prošli kontrolne točke; ponekad su uspjeli, ponekad nisu. Jedna osoba je natočila ulje i zapalila ga; postao je ljudska baklja kako bi odvratio druge.
Zamislite da niste imali pristup proizvodima iz drugog grada u vašoj zemlji! Unutarnje sankcije protiv kurdskog naroda bile su još strože od međunarodnih sankcija. Nismo mogli legalno kupiti datume. Ljudi su riskirali svoje živote da bi datume iz jednog dijela Iraka prenijeli u drugi. U Erbilu nismo mogli imati rajčice, premda su na području Mosula, udaljenom više od sat vremena, bili staklenici u kojima su uzgajali rajčicu.
Opće sankcije nastavile su se sve do pada Saddamovog režima u 2003-u.
Međutim, trebate znati da su sankcije pale na ljude - nevine Iračane - a ne na režim. Saddam Hussein i njegovi saveznici mogli su kupiti sve vrste alkohola, cigareta i tako dalje - sve što su htjeli, zapravo, najbolje od svega. Nisu patili od sankcija.
Sankcije koje su iračkom narodu nametnule od takozvane "najveće nacije na zemlji", Sjedinjenih Američkih Država, ubile su jako puno ljudi, ne samo bombama i mecima, već i glađu, pothranjenošću, iscrpljenošću, nedostupnim lijekovima; djeca su umrla zbog nedostatka hrane i lijekova. Ono što je opisano zapravo je ogroman ratni zločin.
[U Intervju 1996 CBS 60 minuta, Madeleine Albright je Leslie Stahl upitala je li smrt djece 500,000-a tijekom sankcija bila cijena koju je vrijedno platiti. Albright je odgovorila: "Mislim da je to vrlo težak izbor, ali cijena - mislimo da se cijena isplati."]
Bilo je i Kurda i iračkog naroda koji su se očajnički ubili, jer nisu mogli osigurati dovoljno za svoje obitelji. Njihova imena se ne dodaju na popis žrtava. Onda postoje ljudi koji su posudili novac od drugih koji im nisu mogli vratiti; bili su poniženi i prijetili, a često su bili i samoubojstva.
Od početka smo znali da sankcije ne mijenjaju režim: zbog sankcija nije postao manje nasilan! Imali su oružje koje su koristili protiv iračkog naroda, koristili su ih i povrijedili nas.
To nema smisla osim kao prljavu političku igru. Navodno je riječ o invaziji na Kuvajt, kako bi se osiguralo da Saddam ne napadne druge zemlje i upotrijebi oružje za masovno uništavanje koje je Saddam trebao negdje pohraniti. SAD su trebale samo sankcionirati industriju oružja.
No, ono što su SAD učinile bilo je blokirati vitalnu medicinu i hranu od dolaska u Irak, ugrožavajući živote nevinih iračkih ljudi i dovodeći do stotina tisuća smrti od pothranjenosti i nedostatka medicinske skrbi.
Traumatizirana osoba bez mogućnosti ozdravljenja i bez pristupa savjetovanju ne može jasno vidjeti. Vidio je sve s "US" tiskanim na njemu i mrzi SAD. Smatra da je jedina prilika za osvetu vojna akcija. Ako odete u zemlje kao što su Irak, Afganistan ili mnoge druge zemlje koje su patile od američke politike, nošenje vaše putovnice u SAD može ugroziti vaš život zbog nehumanih postupaka američke vlade.
[Ankete Gallup, Pew i druge organizacije dosljedno, barem od 2013, ukazuju na to da većina ljudi u drugim zemljama smatra SAD kao najveću prijetnju svjetskom miru. Osim toga, mnogi bivši i sadašnji vojni generali i časnici su u više navrata tvrdili da američke politike koje se provode u muslimanskim zemljama stvaraju više terorista nego što ih zadržavaju.
Podizanje svijesti omogućuje ljudima da kažu "ne" nepravdi. To je ono što možemo učiniti. Dijeljenje tih priča je naš način upozoravanja svijeta na često neispričane, nevidljive ljudske posljedice sankcija.
~~~~~~~~~
Hero Anwar Brzw rođen je 25. svibnja 1971. godine u Sulejmaniji u Kurdistanu u Iraku. Dobila ju je prvostupnik građevinarstva 1992. godine na sveučilištu Salahaddin u Erbilu u Iraku. Zamjenica je državnog direktora za REACH(Rehabilitacija, obrazovanje i zdravstvo zajednice) u Iraku.
Gayle Morrow je pisac i istraživač volontera World BEYOND War, globalna mreža na lokalnoj razini koja zagovara ukidanje rata. Gayle je pomogla pri uređivanju i korekturi na ovoj priči.
Ovaj zajednički rad rezultat je doprinosa mnogih volontera u procesu prepisivanja i uređivanja. Zahvaljujući mnogim neimenovanim osobama World BEYOND War volonteri koji su pomogli da ovaj komad bude moguć.
