David Swanson, Pokušajmo demokraciju, Svibnja 31, 2021
Volio bih da se šalim, makar i malo. Knjiga Malcolma Gladwella, Bombarderska mafija, drži da je Haywooda Hansella u osnovi Isus napastovao Đavao kad je odbio spaliti japanske gradove do temelja. Hansell je zamijenjen, a Curtis LeMay zadužen za američka bombardiranja Japana tijekom Drugog svjetskog rata. LeMay, kaže nam Gladwell, nije bio nitko drugi nego Sotona. No, ono što je bilo prijeko potrebno, tvrdi Gladwell, bio je sotonistički nemoral - spremnost da se namjerno sprži možda milijun ili više muškaraca, žena i djece kako bi se unaprijedila nečija karijera. Samo to i ništa drugo moglo je najbrže dobiti rat, što je stvorilo prosperitet i mir za sve (osim mrtvih, pretpostavljam i svih koji su sudjelovali u svim kasnijim ratovima ili naknadnom siromaštvu). No, na kraju je Drugi svjetski rat bio samo bitka, a veći rat pobijedio je Hansell-Jesus jer je njegov san o humanitarnom preciznom bombardiranju sada ostvaren (ako se slažete s ubojstvom raketom i voljni previdjeti da precizno bombardiranje ima se godinama koristio za ubijanje uglavnom nepoznatih nevinih ljudi dok je stvorio više neprijatelja nego što ih eliminiraju).
Gladwell započinje svoj prljavi komad ratne normalizacije priznajući da je njegova prva kratka priča, napisana kao dijete, bila mašta o tome kako je Hitler preživio i vratio se po vas - drugim riječima, osnovni narativ američke ratne propagande tijekom 75 godina. Tada nam Gladwell kaže da su ono što voli opsesivni ljudi - bez obzira jesu li opsjednuti nečim dobrim ili nečim zlim. Suptilno i na drugi način Gladwell u ovoj knjizi argumentira nemoral, a ne samo nemoral. Počinje s tvrdnjom da je izum nišana riješio jedan od 10 najvećih tehnoloških problema u pola stoljeća. Taj je problem bio kako preciznije baciti bombu. Moralno je to bezobrazluk, a ne problem koji treba gomilati, kako to Gladwell kvrga, kako liječiti bolesti ili proizvoditi hranu. Također, prizor bombe bio je veliki neuspjeh koji nije riješio ovaj navodno kritični problem, a Gladwell prepričava taj neuspjeh, zajedno s desecima drugih u toku valjanih SNAFU-a koje tretira kao svojevrsne znakove za izgradnju hrabrosti, smjelosti, i krštenost.
Cilj "bombarderske mafije" (Mafija, poput Sotone, koji je u ovoj knjizi izraz pohvale) trebao je izbjeći strašni zemaljski rat iz Prvog svjetskog rata planirajući zračne ratove. To je, naravno, uspjelo sjajno, jer je Drugi svjetski rat usmrtio mnogo više ljudi nego Prvi svjetski rat kombinirajući kopneni i zračni rat - iako u knjizi nema niti jedne riječi o kopnenim borbama u Drugom svjetskom ratu ili postojanju Sovjetskog Saveza, jer je ovo Američka knjiga o najvećoj generaciji koja vodi najveći rat za Veliku Ameriku; a najveći prekid dogodio se na najvećem sveučilištu (Harvard) s uspješnim testom najvećeg alata Sotone našega Spasitelja, odnosno Napalma.
Ali ja idem ispred priče. Prije nego što se Isus pojavi, Martin Luther King mlađi to mora učiniti, naravno. Vidite, san o humanitarnom zračnom ratu bio je gotovo točno kao san doktora Kinga o prevladavanju rasizma - osim svih mogućih detalja. Gladwell ne prihvaća da je ova usporedba smiješna, ali san o zračnim ratovima naziva "drskim" i odmah se okreće od ideje da će bombardiranje donijeti mir raspravi o amoralnoj tehnološkoj avanturi. Kad Gladwell citira komentatora koji sugerira da bi izumitelj nišana bombe svoj izum pripisao Bogu, jer sve što možemo reći Gladwell se vjerojatno slaže. Ubrzo je ushićen zbog toga kako će izum bombardovanja rat učiniti "gotovo beskrvnim" i zbog humanitarnosti američkih teoretičara bombardiranja koji čine Bombardersku mafiju osmišljavajući sheme bombardiranja opskrbe vodom i napajanja (jer ubijanje velike populacije sporije je božanski).
Pola knjige su slučajne gluposti, ali neke od njih vrijedi ponoviti. Na primjer, Gladwell vjeruje da je kapelica zrakoplovstva u Koloradu posebno sveta, ne samo zato što izgleda kao da obožavaju zračne ratove, već i zato što curi kad padne kiša - čini se da je veliko postignuće kad neuspjeh postane uspjeh.
Pozadina kako je stvoren Drugi svjetski rat, a time i kako se to moglo izbjeći, daje ukupno pet riječi u Gladwellovoj knjizi. Evo tih pet riječi: "Ali onda je Hitler napao Poljsku." Gladwell s toga prelazi na hvaleći ulaganje u pripremu za nepoznate ratove. Zatim kreće u raspravu između bombardiranja tepiha i preciznog bombardiranja u Europi, tijekom koje primjećuje da bombardiranje tepiha ne pokreće stanovništvo da ruši vlade (pretvarajući se da je to zato što ne uznemirava ljude u velikoj mjeri, kao i priznajući da ono generira mržnja prema onima koji bombardiraju i zaobilaženje činjenice da vlade obično ne vode računa o patnji unutar svojih granica, kao i zaobilaženje bilo kakve primjene kontraproduktivnosti bombardiranja na trenutne američke ratove, i - naravno - podnošenje pretvaranje da Britanija nikada nije bombardirala civile, dugo nakon što je to učinila Njemačka). Također nema ni riječi o nacističkoj vlastitoj bombarderskoj mafiji koja je kasnije radila za američku vojsku kako bi pomogla uništiti mjesta poput Vijetnama sa Sotoninim vlastitim Dupontom Better Living Through Chemistry.
Kroz raspravu između bombardiranja tepiha (Britanci) i preciznog bombardiranja (vitezovi svete američke mafije), Gladwell priznaje da je britansku poziciju pokretao sadizam, a vodio sadist i psihopat. To su njegove riječi, a ne moje. Priznaje da je pristup SAD-a strahovito propao pod vlastitim uvjetima i predstavljao je zabludu kult istinskih vjernika (njegove riječi). Ipak moramo presjedati stranicu za stranicom onoga što bi Holden Caulfield nazvao svim tim sranjem Davida Copperfielda. Odakle su roditelji svakog bombaškog bombaša, što su obukli, kako su prdjeli. To je beskrajno "humaniziranje" profesionalnih ubojica, dok knjiga sadrži ukupno tri spomena japanskih žrtava trijumfalnog paljenja iz pakla. Prvo spominjanje su tri rečenice o tome kako su bebe izgarale, a ljudi skakali u rijekama. Druga je nekoliko riječi o poteškoćama pilota koji su se nosili s mirisom zapaljenog mesa. Treće je nagađanje o broju ubijenih.
Čak i prije nego što padne s Neba, LeMay je prikazan kao ubojica američkih mornara u vježbi bombardiranja američkog broda u blizini zapadne obale. Nema riječi o LeMayu ili Gladwellu koji ovo smatraju problemom.
Veći dio knjige nadovezao se na LeMayovu odluku da spasi dan spalivši milijun ljudi. Gladwell otvara ovaj ključni odjeljak tvrdeći da su ljudi uvijek ratovali, što jednostavno nije istina. Ljudska su društva prošla tisućljećima, a da ništa nije nalikovalo ratu. I ništa nalik trenutnom ratu nije postojalo ni u jednom ljudskom društvu više od relativnog djelića sekunde u smislu postojanja čovječanstva. Ali rat mora biti normalan i mogućnost da ga nema mora biti odbačena od stola, ako ćete raspravljati o većini humani-soton-arijanskih taktika za njegovo osvajanje * i * predstavljati se kao moralist.
Britanci su bili sadistički, naravno, dok su Amerikanci bili tvrdoglavi i praktični. Ovaj je pojam moguć, jer Gladwell ne samo da ne navodi niti daje ime ili slatku malu prošlost za jednu Japanku, već također ne citira ništa što je ijedan Amerikanac rekao o Japancima - osim kako oni mirisala pri gorenju. Ipak, američka je vojska izumila ljepljivi gel za gori, zatim sagradila lažni japanski grad u Utahu, zatim bacila ljepljivi gel na grad i gledala ga kako gori, a zatim učinila istu stvar stvarnim japanskim gradovima dok su američki mediji predlagali uništavanje Japana, američkih zapovjednika rekao je da će se nakon rata na japanskom govoriti samo u paklu, a američki vojnici poslali su kosti japanskih vojnika kućama svojim djevojkama.
Gladwell poboljšava navodno mentalno stanje svojih nevoljnih vragova bombardera izmišljajući ga, pogađajući što misle, stavljajući riječi u usta čak i ljudima od kojih su dokumentirane mnoge stvarne riječi. Također citira, ali brzo prolazi pokraj LeMaya govoreći novinaru zašto je spalio Tokio. LeMay je rekao da će izgubiti posao poput tipa prije njega ako nešto brzo ne učini, a to je i mogao učiniti. Sistemski zamah: stvarni problem koji pogoršavaju knjige poput ove.
Ali uglavnom Gladwell lijepi moral na svoj portret LeMaya eliminirajući Japance čak učinkovitije nego što je to bio Napalm. U tipičnom odlomku poput nekih drugih u knjizi, Gladwell citira kćer LeMay koja tvrdi da je njezinu ocu bilo stalo do morala onoga što je radio jer je stajao na pisti brojeći zrakoplove prije nego što su poletjeli da bombardiraju Japan. Bilo mu je stalo koliko će se vratiti. Ali na njegovoj pisti - ili u Gladwellovoj knjizi, nije bilo nijedne japanske žrtve.
Gladwell hvali LeMayovo ponašanje kao istinski moralno i da je koristilo svijetu, istovremeno tvrdeći da se divimo Hansell-ovom moralu jer si zapravo ne možemo pomoći, dok je to neka vrsta nietzscheovskog i drskog nemorala koji nam zapravo treba, čak i ako - prema Gladwellu - na kraju je to najmoralnija akcija. Ali je li bilo?
Tradicionalna priča ignorira vatreno bombardiranje svih gradova i skače ravno do nuklearne eksplozije Hirošime i Nagasakija, lažno tvrdeći da Japan još nije bio spreman predati se i da su se nuklearne bombe (ili barem jedna od njih i nemojmo biti privrženi toj drugoj sekundi jedan) spasio živote. Ta tradicionalna priča je na kat. Ali Gladwell ga pokušava zamijeniti vrlo sličnom pričom s obzirom na svježi sloj oružane boje. U Gladwellovoj verziji, mjeseci spaljivanja grada za gradom spasili su živote i okončali rat i učinili tešku, ali ispravnu stvar, a ne nuklearne bombe.
Naravno, kao što je napomenuto, nema niti jedne riječi o mogućnosti da se suzdrže od desetljeća duge utrke u naoružanju s Japanom, odlučivši ne graditi kolonije i baze, prijetnje i sankcije. Gladwell u prolazu spominje tipa po imenu Claire Chennault, ali ni riječi o tome kako je Kinezima pomagao protiv Japanaca prije Pearl Harbora - a još manje o tome kako je njegova udovica pomogla Richardu Nixonu da spriječi mir u Vijetnamu (rat protiv Vijetnama i mnogi drugi ratovi nije stvarno postojao u Gladwellovom skoku od Sotone koji je pobijedio u bici u Drugom svjetskom ratu do Isusa koji je pobijedio u ratu za precizna filantropska bombardiranja).
Svaki rat se može izbjeći. Za početak svakog rata potrebni su veliki napori. Svaki se rat može zaustaviti. Ne možemo točno reći što bi uspjelo. Možemo reći da se ništa nije pokušalo. Možemo reći da je nagon američke vlade za ubrzavanjem završetka rata s Japanom uglavnom bio potaknut željom da se on okonča prije nego što je Sovjetski Savez uskočio i završio ga. Možemo reći da će ljudi koji su išli u zatvor u Sjedinjenim Državama, umjesto da su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, od kojih su neki pokrenuli pokret za građanska prava u narednim desetljećima iz tih zatvorskih ćelija, stvoriti divljenja više od Gladwellovih voljenih piromanijskih kemičara i mesari koji gomilaju cigare.
U jednoj je stvari Gladwell u pravu: ljudi - uključujući bombaške mafijaše - žestoko se drže svoje vjere. Vjera koju zapadni pisci najviše cijene mogu biti vjera u Drugi svjetski rat. Kako propaganda nuklearnih bombardiranja nailazi na probleme, ne bismo se trebali šokirati što je netko ovaj odvratni romantizam ubojstva izradio kao pričuvnu priču.
