Brian Terrell
Kada sam stigao na Međunarodnu zračnu luku Kabul u studenome 4, nisam bio svjestan toga istog dana New York Times objavio članak, "Život se vraća u afganistansku prijestolnicu, kako opasnosti rastu i trupe se povlače." Moji prijatelji Abdulhai i Ali, stari 17, mladići koje poznajem od prvog posjeta prije pet godina, pozdravili su me s osmijehom i zagrljajem i uzeli torbe. Zanemareni vojnici i policajci naoružani automatskim oružjem, uhvatili smo se starih vremena dok smo prolazili pored betonskih zidova, utvrda s vrećama s pijeskom, kontrolnih točaka i žice britve do javne ceste i pozdravili taksi.
Sunce je samo gorjelo kroz oblake nakon jutarnje kiše i nikad nisam vidio kako Kabul izgleda tako svijetlo i čisto. Nakon što je prošao zračnu luku, visoki put u grad bio je prepun prometa i trgovine. Nisam bio svjestan dok nisam pročitao New York Times nekoliko dana kasnije, da sam ovaj put bio jedan od samo nekoliko američkih građana koji će vjerojatno biti na tom putu. "Američkom veleposlanstvu više nije dopušteno kretati se cestom", rekao je visoki zapadni dužnosnik Times, koji je dalje izvijestio da je "nakon 14 godina rata, obuke afganistanske vojske i policije, postalo preopasno voziti milju i pol od zračne luke do ambasade."
Rečeno nam je da helikopteri sada prevoze zaposlenike koji rade sa Sjedinjenim Državama i međunarodnom vojnom koalicijom u i iz ureda u Kabulu. Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Kabulu jedna je od najvećih na svijetu i već je u velikoj mjeri samostalna zajednica, a njezino osoblje je sada još više izolirano od afganistanskih ljudi i institucija nego prije. "Nitko drugi," osim američkih i koalicijskih objekata, izvještava Times, "ima spoj s jastukom za slijetanje." Dok je svoju misiju proglasio operacijom "Odlučna podrška" za Afganistan, američki dužnosnici više ne putuju na afganistanske ulice.
Nemamo helikoptera ili jastuke za slijetanje, ali sigurnosna situacija u Kabulu također je zabrinutost za Glasove za kreativno nenasilje, organizaciju za mir i ljudska prava s kojom radim i za naše prijatelje u afganistanskim mirovnim volonterima iz Kabula, koje sam došao u posjet. Ja sam sretan s mojom sivom bradom i tamnijom kožom da lakše prođem za mjesne i tako se mogu malo slobodnije kretati po ulicama od nekih drugih internacionalaca koji ovdje posjećuju. Čak i tada, moji mladi prijatelji su mi dali da nosim turban kad napustimo kuću.
Međutim, sigurnost u Kabulu ne izgleda svima tako strašno. Prema listopada 29 Newsweek prijaviti, njemačka vlada uskoro će deportirati većinu afganistanskih tražitelja azila koji su ušli u tu zemlju. Njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere inzistira na tome da Afganistanci "ostanu u svojoj zemlji" i da izbjeglice koje dolaze iz Kabula nemaju pravo na azil, jer se Kabul smatra "sigurnim područjem". da radnici američke ambasade putuju u svojim konvojima Humeri i oklopna vozila u pratnji teško naoružanih privatnih izvođača sigurni su za Afganistance da žive, rade i odgajaju svoje obitelji, prema procjeni Herr de Maiziere. "Afganistanci su činili više od 20 posto 560,000-plus ljudi koji su stigli u Europu morem u 2015-u, prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice, nešto što je de Maziere opisao kao" neprihvatljivo ".
Afganistanci, posebno obrazovane srednje klase, kaže de Maiziere, "trebali bi ostati i pomoći u izgradnji zemlje." New York Times, Hasina Safi, izvršna direktorica Afganistanske ženske mreže, skupine koja se bavi ljudskim pravima i rodnim pitanjima, čini se da se slaže: "Bit će vrlo teško ako svi obrazovani ljudi odu", rekla je. “To su ljudi koje trebamo u ovoj zemlji; Inače, tko će pomoći običnim ljudima? ”Isti osjećaj koji je govorio zapanjujuća hrabrost i moralni kredibilitet radnika za ljudska prava u Afganistanu, svodi se na sramotno i potišteno skrivanje odgovornosti kada je izraženo od strane vladinog ministarstva u Berlinu, osobito kada vlada je za 14 godina sudjelovala u koaliciji odgovornoj za veći dio stanja u Afganistanu.
Dan nakon mog dolaska imao sam čast sudjelovati na sastanku učitelja u dječjoj školi za afganistanske volontere mira, kada se raspravljalo o toj temi. Te mlade žene i muškarci, sami srednjoškolci i studenti, podučavaju osnove osnovnog obrazovanja djeci koja moraju raditi na ulicama Kabula kako bi pomogli svojim obiteljima. Roditelji ne plaćaju školarinu, ali uz podršku Glasova, umjesto toga svaki mjesec dodijeljuju vreću riže i vrča kuhinjskog ulja kako bi nadoknadili vrijeme koje njihova djeca uče.
Dok je New York Times proglašava da se "Život vraća u afganistansku prijestolnicu", ovi učitelji volonteri su znak da se život nastavlja, ponekad sa zapanjujućom radošću i obiljem, kao što sam iskusio posljednjih dana, čak i na ovom mjestu opustošenom ratom i željom. Tada je bilo srce razbijanje tih sjajnih, snalažljivih i kreativnih mladih ljudi koji jasno predstavljaju najbolju nadu u Afganistan za budućnost, otvoreno raspravljaju imaju li uopće tu budućnost i trebaju li se pridružiti tolikim drugim Afganistancima koji traže utočište negdje drugdje.
Razlozi zbog kojih bi ijedan od tih mladih ljudi mogao napustiti su mnogi i impelentni. Postoji veliki strah od samoubilačkih bombaških napada u Kabulu, zračnih napada u provincijama gdje bi svatko mogao biti napadnut kao borac američkog drona, u strahu od uhićenja između različitih borbenih snaga koje vode bitke koje nisu njihove. Svi su jako patili u ratovima koji su ovdje započeli prije nego što su rođeni. Institucije koje su zadužene za obnovu svoje zemlje prepune su korupcije, od Washingtona, DC, do afganistanskih vladinih ministarstava i nevladinih udruga, milijarde dolara koje su otišle na podmićivanje s malo pokazivanja na terenu. Izgledi čak i za najsjajnije i najsposobnije za obrazovanje, a zatim za rad u izabranim profesijama u Afganistanu nisu dobri.
Većina volontera priznala je da su razmišljali o odlasku, ali čak su i oni izrazili snažan osjećaj odgovornosti da ostanu u svojoj županiji. Neki su došli do čvrstog rješenja da ne odlaze, drugi su bili nesigurni ako bi im budući razvoj omogućio da ostanu. Poput mladih ljudi svugdje, voljeli bi putovati i vidjeti svijet, ali na kraju njihova najdublja želja je da „ostanu i pomognu izgraditi zemlju“ samo ako su u stanju.
Velika većina Afganistanaca, Iračana, Sirijaca, Libijaca i drugih koji riskiraju svoje živote da pređu Sredozemno more u slabim obrtima ili kopnom kroz neprijateljski teritorij u nadi da će pronaći azil u Europi ostat će kod kuće ako bi mogli. Iako bi se tražiteljima azila trebalo pružiti gostoprimstvo i sklonište na koje imaju pravo, jasno je da odgovor nije apsorpcija milijuna izbjeglica u Europu i Sjevernu Ameriku. Dugoročno, ne postoji rješenje osim restrukturiranja globalnog političkog i ekonomskog poretka kako bi se svim ljudima omogućilo da žive i cvjetaju kod kuće ili da se slobodno kreću ako je to njihov izbor. U kraćem roku, ništa neće zaustaviti masovnu plimu imigranata koji nisu zaustavili sve vojne intervencije u tim zemljama od strane SAD-a i njihovih saveznika i Rusije.
Studeni 4 New York Times priča se završava upozoravajućom pričom, upozorenje da "čak i napori da se izbjegnu opasnosti u Kabulu dođu na strašan trošak." Tri tjedna ranije, jedan od mnogih helikoptera koji sada ispunjavaju nebo, premješta osoblje veleposlanstava oko tragične nesreće. "Pokušavajući sletjeti, pilot je zakvačio privezak koji je usidrio nadzorni balon koji skenira infiltratore u središnjem Kabulu dok lebdi nad bazom Resolute Support." Pet članova koalicije poginulo je u nesreći, uključujući dva Amerikanca. Blimp je odlutao s opremom za nadzor vrijednu više od milijun dolara, koja se na kraju srušila i vjerojatno uništila kuću u Afganistanu.
Nastojanja SAD-a, Velike Britanije i Njemačke "da izbjegnu opasnosti u Kabulu" i druga mjesta koja smo uništili neizbježno će "doći do užasnih troškova". Ne može biti drugačije. Ne možemo se zauvijek zaštititi od krvavog nereda koje smo napravili od svijeta skakavši preko njega od utvrđenog helipada do utvrđenog helikoptera u topovima helikoptera. Milijuni izbjeglica koji su preplavili naše granice mogli bi biti najmanja cijena koju ćemo morati platiti ako nastavimo pokušavati.
Brian Terrell živi u Maloyu, Iowa, a ko-koordinator je s Glasovima za kreativno nenasilje (www.vcnv.org)
