David Swanson, World BEYOND WarRujna 12, 2022
Jedan od mojih omiljenih blogova je onaj Caitlin Johnstone. Zašto nikad nisam napisao koliko je super? Nisam siguran. Previše sam zauzet da bih pisao o većini stvari. Pozvao sam je u svoju radio emisiju i nisam dobio odgovor. Znam da je jedna od mojih najdražih stvari također jedna od njezinih: ispravljati greške drugih. I ja volim ispravljati vlastite pogreške, naravno, ali to nije toliko zabavno, a čini se korisnim pisati o tome samo kad moju pogrešku dijele milijuni. Mislim da je gospođa Johnstone sada napravila, na svoj talentiran način, pogrešku koju su podijelili milijuni u objavi pod nazivom “U ovoj katastrofi svi smo, u konačnici, nevini,” i mislim da je moguće da je užasno opasan.
Sjećam se da je netko Jean-Paula Sartrea nazvao posljednjim velikim intelektualcem koji bi slobodno raspravljao o bilo kojoj temi, znao išta o tome ili ne. Ovo zvuči kao pomalo uvreda, ali može se čitati i kao pohvala ako se shvati da je Sartre, iako je prepoznavao ono što nije znao, uvijek znao ponuditi mudre misli briljantno izražene. To je ono što volim kod blogera poput Johnstonea. Neke ljude čitate jer imaju određenu stručnost ili pozadinu ili službeni položaj. Druge čitate jer jednostavno imaju sposobnost promatranja aktualnih događaja i izvlačenja ključnih trendova koji se često propuštaju ili, u mnogim slučajevima, cenzuriraju — uključujući i autocenzuru. Bojim se, međutim, da bi Sartre očajavao zbog najnovijeg Johnstonea.
Smatram da je osnovna poanta velikog dijela Sartreova pisanja bila prestati smišljati jadne isprike i prihvatiti odgovornost. Ne možete izbjeći izbore niti tvrditi da ih je netko drugi napravio. Bog je mrtav i trune zajedno s Duhom i Mističnom Moći i Karmom i privlačenjem zvijezda. Ako vi kao pojedinac nešto učinite, to je na vama. Ako grupa ljudi kao grupa nešto napravi, to je na njima odn nas. Ne možete odabrati letjeti ili vidjeti kroz zidove; vaši su izbori ograničeni na moguće. I mogu se voditi iskrene rasprave o tome što je moguće, oko čega se možda ne bih uvijek slagao sa Sartreom. Zasigurno se mogu voditi iskrene rasprave o tome što je mudro i dobro, oko čega se sigurno često žestoko ne bih složio sa Sartreom. Ali unutar domene onoga što je moguće, ja - i svako moguće ljudsko značenje "mi" - smo 100% odgovorni za naše izbore, za dobro ili loše, za zasluge i krivnju.
Smatram da je osnovna poanta Johnstoneova najnovijeg bloga ta da ljudi nisu ništa odgovorniji za "klizenje prema uništenju putem nuklearnog armagedona ili ekološke katastrofe" nego što je ovisnik o heroinu za traženje heroina. Moj odgovor nije da je vraški ovisnik o heroinu odgovoran zato što se on ili ona navukao ili zato što je Sartre to dokazao vrlo dugim riječima. Ovisnost - u kojoj god mjeri njeni uzroci bili u drogi ili u osobi - je stvarna; a čak i da nije, moglo bi se tretirati kao stvarno zbog ovog argumenta u kojem je to samo analogija. Zabrinut sam zbog ideje da čovječanstvo nema kontrolu nad svojim ponašanjem i stoga nema odgovornost za njega, ili kako to Johnstone kaže:
“Ljudsko ponašanje je isto tako potaknuto nesvjesnim silama na kolektivnoj razini, ali umjesto traume iz ranog djetinjstva govorimo o cijeloj našoj evolucijskoj povijesti, kao i povijesti civilizacije. . . . To je sve negativno ljudsko ponašanje u konačnici: pogreške koje su učinjene zbog nedostatka svijesti. . . . Dakle, na kraju smo svi nevini.” Ovo je naravno čista besmislica. Ljudi cijelo vrijeme svjesno donose loše odluke. Ljudi djeluju iz pohlepe ili zlobe. Imaju žaljenje i sram. Svako loše djelo nije učinjeno nenamjerno. Ne mogu zamisliti Johnstonea da radi išta drugo osim da se smije izgovoru da George W. Bush, Colin Powell i družina nisu “svjesno lagali”. Ne samo zato što ih imamo u evidenciji da su znali istinu, već i zato što sam koncept laganja ne bi postojao bez fenomena svjesnog iznošenja neistina.
Johnstone priča priču o usponu "civilizacije" kao da je cijelo čovječanstvo sada i uvijek bilo jedna kultura. Ovo je utješna fantazija. Lijepo je pogledati sadašnja ili povijesna ljudska društva koja žive ili su živjela održivo ili bez rata i pretpostaviti da bi se, s vremenom, ponašala točno kao zaposlenici Pentagona. To je u njihovim genima ili njihovoj evoluciji ili njihovom kolektivnom nesvjesnom ili tako nešto. Naravno da je to moguće, ali je vrlo malo vjerojatno i sasvim sigurno nije potkrijepljeno nikakvim dokazima. Razlog za čitanje Zora svega Davida Graebera i Davida Wengrowa nije da su svaku spekulaciju nužno učinili savršenom, već da su iznijeli golemu tezu - koju je odavno iznijela Margaret Meade - da je ponašanje ljudskih društava kulturno i izborno. Ne postoji predvidljiv lanac napretka od primitivnog do složenog, od monarhije do demokracije, od nomadskog do stacionarnog do gomilanja nuklearnog oružja. Društva su se tijekom vremena kretala naprijed-natrag u svim smjerovima, od malih prema velikim prema malima, od autoritarnih prema demokratskim i demokratskih prema autoritarnim, od miroljubivih prema ratničkim prema miroljubivim. Bili su veliki, složeni i miroljubivi. Bili su maleni, nomadski i ratoborni. Malo je rime ili razloga, jer su kulturni izbori izbori koje nam ne diktiraju ni Bog ni Marx ni "čovječanstvo".
U američkoj kulturi, što god 4% čovječanstva učini krivo, nije krivo njih 4%, već "ljudska priroda". Zašto se SAD ne mogu demilitarizirati kao druga najmilitariziranija nacija? Ljudska priroda! Zašto SAD ne mogu imati zdravstvenu skrb za sve kao što to ima većina zemalja? Ljudska priroda! Generalizirati mane jedne kulture, čak i one s Hollywoodom i 1,000 stranih baza i MMF-a i svetog Volodimira u mane čovječanstva i stoga ničije krivnje samo nije dostojno antiimperijalnih blogera.
Nismo morali dopustiti da ekstraktivna, potrošačka, destruktivna kultura dominira svijetom. Čak i neznatno takva kultura ne bi stvorila sadašnje stanje nuklearnog rizika i ekološkog kolapsa. Sutra bismo se mogli prebaciti na mudriju, održiviju kulturu. Naravno da ne bi bilo lako. Mi koji to želimo, morali bismo nešto poduzeti protiv groznih ljudi na vlasti i onih koji slušaju njihovu propagandu. Trebalo bi nam puno više blogera poput Johnstonea koji bi osuđivali i razotkrivali njihovu propagandu. Ali mogli bismo to učiniti - nema ničega što bi dokazalo da to ne možemo učiniti - i moramo raditi na tome. I znam da se Johnstone slaže da moramo raditi na tome. Ali govoriti ljudima da je problem nešto drugo osim kulture, govoriti ljudima neutemeljene gluposti da je to jednostavno takva cijela vrsta, ne pomaže.
Zalažući se za ukidanje rata, cijelo vrijeme nailazimo na ideju da je rat samo način na koji se ljudi ponašaju, iako je većina povijesti i prapovijesti ljudi lišena bilo čega što bi nalikovalo ratu, iako većina ljudi čini sve što može izbjeći rat, iako su brojna društva prošla stoljeća bez rata.
Baš kao što nama je teško zamisliti svijet bez rata ili ubojstva, nekim ljudskim društvima teško je zamisliti svijet s tim stvarima. Čovjek u Maleziji, pitao ga je zašto ne bi pucao u strijelce, odgovorio je: "Zato što bi ih ubio." Nije mogao shvatiti da je svatko mogao odlučiti ubiti. Lako je posumnjati da mu nedostaje mašte, ali kako nam je lako zamisliti kulturu u kojoj gotovo nitko ne bi odlučio ubiti, a rat bi bio nepoznat? Bilo da je to lako ili teško zamisliti, ili stvoriti, to je pitanje kulture, a ne DNK.
Prema mitu, rat je "prirodan". Ipak, potrebna je velika količina kondicioniranja kako bi se većina ljudi pripremila za sudjelovanje u ratu, a velika je količina mentalne patnje uobičajena među onima koji su sudjelovali. Nasuprot tome, nije poznato da niti jedna osoba nije patila od dubokog moralnog žaljenja ili posttraumatskog stresnog poremećaja zbog ratne deprivacije - niti zbog održivog života, niti zbog života u odsutnosti nuklearnog oružja.
U izjavi o nasilju u Sevilli (PDF), vodeći svjetski znanstvenici ponašanja pobijaju ideju da je organizirano ljudsko nasilje [npr. rat] biološki određeno. Izjavu je usvojio UNESCO. Isto vrijedi i za uništavanje okoliša.
Nadam se da nisam u pravu jer govoreći ljudima da krive sve svoje vrste, njihovu povijest i pretpovijest, obeshrabruje ih da nešto poduzmu. Nadajmo se da je ovo samo glupa akademska rasprava. Ali jako se bojim da nije, i da mnogi ljudi - čak i ako nije sama Johnstone - koji ne nalaze dobre isprike u Bogu ili "božanskom" pronalaze zgodan izgovor za svoje otrcano ponašanje u prihvaćanju mana dominantnu zapadnu kulturu i okrivljujući ih za velike odluke izvan bilo čije kontrole.
Zapravo me nije briga osjećaju li se ljudi nevinima ili krivima. Nemam nikakav interes da druge ili sebe postidim. Mislim da može biti osnažujuće znati da je izbor naš i da imamo puno veću kontrolu nad događajima nego što oni na vlasti žele da vjerujemo. Ali uglavnom želim akciju i istinu i mislim da mogu raditi zajedno, čak i ako nas samo u kombinaciji mogu osloboditi.
