Kako su SAD osnažile i naoružale neonaciste u Ukrajini

Medea Benjamin i Nicholas JS Davies, World BEYOND War, Ožujak 9, 2022

Ruski predsjednik Putin tvrdio je da je naredio invaziju na Ukrajinu kako bi "denacificirao" njezinu vladu, dok su zapadni dužnosnici, poput bivšeg američkog veleposlanika u Moskvi Michaela McFaula, to nazvali čistom propagandom, inzistirajući, "U Ukrajini nema nacista."

U kontekstu ruske invazije, problematični odnosi ukrajinske vlade nakon 2014. s ekstremno desnim skupinama i neonacističkim strankama postali su zapaljivi element s obje strane propagandnog rata, s time da je Rusija pretjerivala kao izgovor za rat i Zapad pokušava to pomesti pod tepih.

Stvarnost koja stoji iza propagande je da su Zapad i njegovi ukrajinski saveznici oportunistički iskoristili i osnažili ekstremnu desnicu u Ukrajini, prvo da izvedu državni udar 2014., a zatim je preusmjerili na borbu protiv separatista u istočnoj Ukrajini. I daleko od “denacifikacije” Ukrajine, ruska invazija vjerojatno će dodatno osnažiti ukrajinske i međunarodne neonaciste, jer privlači borce iz cijelog svijeta i pruža im oružje, vojnu obuku i borbeno iskustvo za kojim su mnogi od njih gladni.

ukrajinski neonacist Stranka Svoboda i njegovih osnivača Oleh Tyahnybok i Andrij Parubij igrao je vodeću ulogu u državnom udaru kojeg podržavaju SAD u veljači 2014. Pomoćnica tajnika Nuland i veleposlanik Pyatt spomenuli su Tyahnyboka kao jednog od vođa s kojima su radili na svom zloglasnom procurilu telefonski poziv prije puča, čak i kad su ga pokušali isključiti iz službenog položaja u vladi nakon puča.

Dok su nekadašnji mirni prosvjedi u Kijevu ustupili mjesto žestokim borbama s policijom i nasilnim, oružanim marševima kako bi pokušali probiti policijske barikade i doći do zgrade parlamenta, članovi Svobode i novoformirani Desni sektor milicije, na čelu s Dmitro Jaroš, borio se s policijom, predvodio marševe i upao u policijsku oružarnicu u potrazi za oružjem. Do sredine veljače 2014. ovi ljudi s oružjem bili su de facto vođe pokreta Majdan.

Nikada nećemo znati do kakve bi političke tranzicije doveli sami mirni prosvjedi u Ukrajini ili koliko bi nova vlada bila drugačija da je mirnom političkom procesu bilo dopušteno da ide svojim tijekom, bez uplitanja Sjedinjenih Država ili nasilnog prava- krilnih ekstremista.

Ali Yarosh je bio taj koji je izašao na pozornicu na Majdanu i odbijen sporazum od 21. veljače 2014. o kojem su pregovarali francuski, njemački i poljski ministri vanjskih poslova, prema kojem su Janukovič i oporbeni politički čelnici dogovorili održavanje novih izbora kasnije te godine. Umjesto toga, Yarosh i Desni sektor odbili su se razoružati i predvodili su vrhunac pohoda na Parlament koji je zbacio vladu.

Od 1991. ukrajinski izbori su se mijenjali između čelnika poput predsjednika Viktora Janukovič, koji je bio iz Donjecka i imao bliske veze s Rusijom, a čelnici koje podržava Zapad poput predsjednik Juščenko, koji je izabran 2005. nakon “Narančasta revolucija” koji je uslijedio nakon spornih izbora. Ukrajinska endemska korupcija okaljala je svaku vladu, a brzo razočaranje javnosti u to koji je vođa i stranka osvojila vlast dovela je do klackalice između frakcija zapadnjačkih i ruskih orijentiranih.

2014. Nuland i State Department dobili su svog favorita, arsenij jacenjuk, postavljen za premijera vlade nakon državnog udara. Izdržao je dvije godine, sve dok i on nije ostao bez posla zbog beskraja korupcijskih skandala. Petro Poroshenko, predsjednik nakon državnog udara, trajao je nešto duže, do 2019., čak i nakon što su njegove osobne utaje poreza razotkrivene 2016. Panama Radovi i 2017 Rajski radovi.

Kad je Yatsenyuk postao premijer, nagradio je Svoboda ulogu u državnom udaru s tri mjesta u vladi, uključujući Oleksandera Sycha kao zamjenika premijera, i guvernera tri od 25 ukrajinskih pokrajina. Svobodin Andriy Parubiy imenovan je predsjednikom (ili predsjednikom) Sabora, a na toj funkciji je bio sljedećih 5 godina. Tyahnybok se kandidirao za predsjednika 2014., ali je dobio samo 1.2% glasova i nije ponovno izabran u parlament.

Ukrajinski birači okrenuli su leđa ekstremnoj desnici na izborima nakon državnog udara 2014., smanjivši Svobodin udio od 10.4% u nacionalnim izborima 2012. na 4.7%. Svoboda je izgubila potporu u područjima u kojima je držala kontrolu nad lokalnim vlastima, ali nije ispunila svoja obećanja, a njezina je podrška podijeljena sada kada više nije bila jedina stranka koja se borila s eksplicitno antiruskim sloganima i retorikom.

Nakon puča, Desni sektor pomogli u konsolidaciji novog poretka napadom i razbijanjem prosvjeda protiv puča, kako je njihov vođa Yarosh opisao Newsweek kao “rat” za “čišćenje zemlje” od proruskih prosvjednika. Ova kampanja je kulminirala 2. svibnja masakrom 42 prosvjednika protiv puča u vatreni pakao, nakon što su se sklonili od napadača Desnog sektora u Domu sindikata u Odesi.

Nakon što su prosvjedi protiv državnog udara prerasli u proglašenje neovisnosti u Donjecku i Lugansku, ekstremna desnica u Ukrajini prebacila je opremu na punu oružanu borbu. Ukrajinska vojska nije imala mnogo entuzijazma za borbu protiv vlastitog naroda, pa je vlada za to formirala nove postrojbe Nacionalne garde.

Desni sektor formirao je bojnu, a neonacisti su također dominirali Azov bataljon, koji je osnovan by Andrij Biletski, priznati bijelac koji je tvrdio da je ukrajinska nacionalna svrha trebao osloboditi zemlju Židova i drugih inferiornih rasa. Bataljun Azov bio je taj koji je predvodio napad vlade nakon puča na samoproglašene republike i preuzeo grad Mariupol od separatističkih snaga.

Korištenje električnih romobila ističe Minsk II sporazumom 2015. okončane su najgore borbe i uspostavljena tampon zona oko otcijepljenih republika, ali se nastavio građanski rat niskog intenziteta. Procjenjuje se 14,000 ljudi su ubijeni od 2014. Kongresmen Ro Khanna i progresivni članovi Kongresa nekoliko su godina pokušavali prekinuti američku vojnu pomoć bojnoj Azov. Oni konačno učinio tako u prijedlogu zakona o izdvajanjima za obranu za 2018. godinu, ali je Azov navodno nastavio primati SAD oružje i trening unatoč zabrani.

2019. Soufan centar, koji prati terorističke i ekstremističke skupine diljem svijeta, Upozorio, “Bojna Azov se pojavljuje kao kritično čvorište u transnacionalnoj desničarskoj nasilnoj ekstremističkoj mreži... (Njegov) agresivan pristup umrežavanju služi jednom od sveobuhvatnih ciljeva bojne Azov, transformirati područja pod svojom kontrolom u Ukrajini u primarno središte za transnacionalna nadmoć bijelih.”

Centar Soufan opisan kako “agresivno umrežavanje” bojne Azov seže diljem svijeta kako bi regrutiralo borce i širilo svoju bijelu suprematističku ideologiju. Strani borci koji treniraju i bore se s bataljunom Azov zatim se vraćaju u svoje zemlje kako bi primijenili ono što su naučili i regrutirali druge.

Nasilni strani ekstremisti povezani s Azovom uključuju Brentona Tarranta, koji je masakrirao 51 vjernika u džamiji u Christchurchu na Novom Zelandu 2019., te nekoliko članova američkog pokreta Rise Above koji su bili procesuirani zbog napada na protuprosvjednike na "Unite the Right" ” mitinga u Charlottesvilleu u kolovozu 2017. Ostali veterani Azova vratili su se u Australiju, Brazil, Njemačku, Italiju, Norvešku, Švedsku, Veliku Britaniju i druge zemlje.

Unatoč sve manjem uspjehu Svobode na nacionalnim izborima, neonacističke i ekstremne nacionalističke skupine, sve više povezane s bojnom Azov, zadržale su vlast na ulici u Ukrajini i u lokalnoj politici u ukrajinskom nacionalističkom srcu oko Lavova u zapadnoj Ukrajini.

Nakon izbora predsjednika Zelenskog 2019., ekstremna desnica prijetio mu smjenom s dužnosti, ili čak smrću, ako je pregovarao sa separatističkim čelnicima iz Donbasa i slijedio Protokol iz Minska. Zelensky se kandidirao za izbore kao “kandidat za mir”, ali pod prijetnjom s desnice odbio čak i razgovarati s čelnicima Donbasa, koje je odbacio kao teroriste.

Tijekom Trumpovog predsjedništva Sjedinjene Države su poništile Obaminu zabranu prodaje oružja Ukrajini, a Zelenskog agresivan podignuta retorika novi strahovi u Donbasu i Rusiji da je gradio ukrajinske snage za novu ofenzivu za ponovno zauzimanje Donjecka i Luganska silom.

Građanski rat se kombinirao s vladinim neoliberalan ekonomske politike za stvaranje plodnog tla za ekstremnu desnicu. Vlada nakon puča nametnula je više istih neoliberalnih “šok terapija” koji je nametnut diljem istočne Europe 1990-ih. Ukrajina je dobila pomoć od 40 milijardi dolara od MMF-a i, kao dio sporazuma, privatizirala je 342 državna poduzeća; smanjenje zaposlenosti u javnom sektoru za 20%, uz smanjenje plaća i mirovina; privatizirala zdravstvo i deinvestirala u javno obrazovanje, zatvorivši 60% svojih sveučilišta.

Zajedno s ukrajinskim endemska korupcija, te su politike dovele do profitabilne pljačke državne imovine od strane korumpirane vladajuće klase i do padom životnog standarda i mjere štednje za sve ostale. Vlada nakon državnog udara podržala je Poljsku kao svoj model, ali stvarnost je bila bliža Jeljcinovoj Rusiji 1990-ih. Nakon gotovo 25% pada BDP-a između 2012. i 2016., Ukrajina je i dalje najsiromašnija zemlja U Europi.

Kao i drugdje, neuspjesi neoliberalizma potaknuli su porast desnog ekstremizma i rasizma, a sada rat s Rusijom obećava tisuće otuđenih mladi ljudi iz cijelog svijeta s vojnom obukom i borbenim iskustvom, koje onda mogu ponijeti kući kako bi terorizirali vlastite zemlje.

Soufan centar ima u usporedbi međunarodna strategija umrežavanja bojne Azov sa strategijom Al Qaide i ISIS-a. Potpora SAD-a i NATO-a za bojnu Azov predstavlja slične rizike kao njihovu podršku za skupine povezane s Al Qaidom u Siriji prije deset godina. Te su se kokoši brzo vratile kući na odmor kada su iznjedrile ISIS i odlučno se okrenule protiv svojih zapadnih podupiratelja.

Trenutačno su Ukrajinci ujedinjeni u svom otporu ruskoj invaziji, ali ne bismo se trebali čuditi kada savez SAD-a s neonacističkim proxy snagama u Ukrajini, uključujući infuziju milijardi dolara u sofisticiranom oružju, rezultira sličnim nasilnim i destruktivnim povratnim udarom .

Medea Benjamin suosnivač je CODEPINK za miri autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava povijest i politika Islamske Republike Iran. 

Nicolas JS Davies neovisni je novinar, istraživač s CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.