Victor Grossman, World BEYOND WarVeljače 5, 2023
"Hej", zacvili jedan dlakavi leming drugome (naravno, na jeziku leminga). “Vidjela sam te kako se pokušavaš izmaknuti iz gomile! Hoćeš li nam izdati dobre leminge. Možda ste ljubitelj lisica, čak i vukova. Ostani u redu dok ne postignemo pravi cilj.” Kao što ljubitelji leminga nažalost znaju, taj bi cilj mogao biti preko litice u more. I mislim da leminzi ne znaju plivati!
Je li takva litica možda blizu Crnog mora? Ili uz Dnjepar? A ima li danas onih koji se – poput leminga – drže u gomili?
Ne, njemačka ministrica vanjskih poslova, Annelina Baerbock, nije leming! Mora sebe vidjeti više kao vođu onih afričkih bivola koji spajaju rogove i kopita kako bi odbili napad predatora. “Mi se ne borimo jedni protiv drugih”, poručila je europskim zastupnicima, a potom otvoreno izjavila ono što mediji, manje izravno, godinama upućuju: “Mi vodimo rat protiv Rusije!” Ali ovaj previše istiniti rušitelj tabua morao je biti razrijeđen; njezin zamjenik brzo je ispravio: “Mi podržavamo Ukrajinu, ali prema međunarodnom pravu. Njemačka nije strana u ratu.”
Nijedan njemački ministar vanjskih poslova od 1945. nije bio tako otvoreno buntovnički nastrojen kao ovaj čelnik Zelene stranke. I bila je jedna od najglasnijih u zalaganju za strožije sankcije Europske unije: “Udaramo na Putinov sustav tamo gdje ga treba, ne samo ekonomski i financijski nego i u središtu moći.” – “To će uništiti Rusiju. ”
Četiri glavna trenda u Njemačkoj utječu na politiku prema Rusiji i Ukrajini. Čini se da hvalospjevi iz Baerbocka jedva čekaju Boeing-Northrup-Lockheed-
Drugi trend u Njemačkoj u potpunosti pozdravlja sve politike i akcije SAD-NATO-a da se ovaj rat nastavi sve dok Rusija ne bude poražena, ali se razlikuje utoliko što se protivi ulozi potčinjenog mlađeg partnera Washingtonu ili Wall Streetu. Želi da se osjeti više njemačke moći, barem u Europi, ali nadamo se i šire! Ton njegovih zagovornika (čak, ponekad mi se čini, i njihove čelične oči) vraća mi strahovita stara sjećanja kojih se još uvijek prisjećam sa jezom. Tih dana nisu bili Leopardi, već tenkovi Panther i Tiger koji su grčevito jurili kako bi porazili Ruse, kao u 900-dnevnoj opsadi Lenjingrada, s procijenjenim milijun i pol smrti, uglavnom civila, uglavnom od gladi i ekstremne hladnoće – više smrti u jednom gradu nego u bombardiranju Dresdena, Hamburga, Hirošime i Nagasakija zajedno. Nekako proizvođači tenkova vole zloupotrijebiti imena predatora, također Puma, Gepard (Gepard), Luchs (Ris). Imena njihovih predatorskih proizvođača ostaju ista; Krupp, Rheinmetall, Maffei-Kraus sada ne gomilaju Reich-marke nego eure. Naravno, motivacije i strategije su se uvelike promijenile, ali za mnoge zagovornike ovog trenda, bojim se, osnovne ekspanzivne namjere možda nisu tako potpuno drugačije. Te su snage jake u obje “kršćanske stranke”, sada u oporbi, ali iu Slobodnoj demokratskoj stranci, članici vladine koalicije.
Treći, kompliciraniji trend temelji se na Socijaldemokratskoj stranci (SPD) kancelara Olafa Scholza. Mnogi njeni čelnici jednako su ratoborni kao i njihovi koalicijski partneri. Predsjednik stranke Lars Klingbeil, nakon što je pohvalio velike vojne uspjehe Ukrajinaca, pohvalio se da je to djelomično zasluga vojne opreme koju je isporučila Europa, također Njemačka, koja je “prekinula svoj desetljećima dug tabu protiv slanja bilo kakvog oružja u područja sukoba”. Pomoć će se nastaviti, naglasio je, hvaleći Haubicu 2000, koju je isporučila Njemačka, kao "jedan od najuspješnijih oružanih sustava dosad raspoređenih u Ukrajini". Također će isporučivati lansere projektila i tenk za protuzračni top Gepard . “To se mora nastaviti. To će se nastaviti,” obećao je Klingbeil. “Nastavit ćemo dosljedno podržavati Ukrajinu.”
Ali iako je uključio prihvaćenu formulu, "Putin je ratni zločinac, započeo je brutalni rat agresije", također je izjavio, "Treći svjetski rat mora biti spriječen." Ove pacifičke riječi mogle bi biti još jedno ponavljanje formule, “Ukrajina može i ne smije biti prisiljena odreći se svog suverenog teritorija, tako da je jedini mogući zaključak ovog rata poraz Rusije, bez obzira na to koliki dio Ukrajine bude uništen i koliko je Ukrajinaca – i Rusa – ubijeno ili osakaćeno. Ova pozicija je puna kontradikcija, ali u osnovi završava u skladu s masovnim medijima.
No dok su Klingbeilove riječi jasno imale za cilj odbaciti optužbe da je Njemačka odugovlačila sa slanjem tenkova Leopard i davanjem Zelenskom većeg i bržeg oružja koje želi, poput mlaznih zrakoplova ili možda podmornica, one također odražavaju određenu podjelu unutar stranke. Nekoliko njegovih čelnika (i mnogi njegovi članovi) nemaju entuzijazma oko sve više i više milijardi u ratnom proračunu i slanja sve većeg, jačeg oružja Zelenskom. I Scholzu se ponekad činilo da slabo čuje glasove onih, mnogo brojnijih u bivšim istočnonjemačkim područjima, koji nisu voljni podržati rat koji teško pogađa njemačke radnike i mogao bi eksplodirati u cijeloj Europi ili svijetu.
Ova klimava treća pozicija izbjegava analizu o bilo kakvom udjelu Washingtona i njegovih NATO marioneta u odgovornosti za rat. Umanjuje ili ignorira svako spominjanje kršenja obećanja prodora NATO-a (ili njegovog "istočnog krila") sve do ruskih granica, brundajući svoje oružje za uništenje na sve većoj udaljenosti od St. Petersburga i Moskve, stežući svoju omču oko sebe. Ruske trgovačke rute na Baltiku i, s Gruzijom i Ukrajinom, na Crnom moru, dok je Kijev, razbijajući sve protusile u Donbasu od 2014., pomagao stvoriti zamku za Rusiju. Njegov cilj, ponekad eksplicitno izražen, bio je ponoviti prozapadni, pro-NATO puč pod vodstvom Washingtona na Trgu Maidan 2014. – ali sljedeći put na Crvenom trgu u Moskvi – i konačno završen na Trgu Tiananmen u Pekingu. Čak je i postavljanje tako teških pitanja bilo označeno kao "staro-ljevičarska rusofilska" nostalgija ili "Putinoljublje". Ali, sretno ili ne, čini se da je Scholz, sa ili bez unutarnjih rezervi prema širenju rata, popustio golemom pritisku za uniformnošću.
Četvrti trend u njemačkom razmišljanju ili djelovanju u vezi s Ukrajinom protivi se isporuci oružja i poziva na sve moguće napore da se postigne prekid vatre i zatim, konačno, neki mirovni sporazum. Ne dolaze svi glasovi u ovoj skupini s lijeva. Umirovljeni general Harald Kujat, od 2000. do 2002. godine najviši čovjek njemačkih oružanih snaga, Bundeswehra, a potom predsjednik Vojnog odbora NATO-a, iznio je neke iznenađujuće zaključke u intervjuu za malo poznatu švicarsku publikaciju Zeitgeschehen im Fokus (siječanj 18, 2023). Ovo su neki od njih:
“Što dulje traje rat, to je teže postići dogovoreni mir. …. Zato smatram da je jako žalosno što su pregovori u Istanbulu u ožujku prekinuti unatoč velikom napretku i sasvim pozitivnom ishodu za Ukrajinu. U pregovorima u Istanbulu Rusija je očito pristala povući svoje snage na razinu od 23. veljače, odnosno prije početka napada na Ukrajinu. Sada se opetovano traži potpuno povlačenje kao preduvjet za pregovore... Ukrajina se obvezala da će se odreći članstva u NATO-u i da neće dopustiti stacioniranje stranih trupa ili vojnih postrojenja. Zauzvrat bi dobila sigurnosna jamstva od bilo koje države po svom izboru. Budućnost okupiranih područja trebala se riješiti diplomatskim putem u roku od 15 godina, uz izričito odricanje od vojne sile. …
“Prema pouzdanim informacijama, tadašnji britanski premijer Boris Johnson intervenirao je u Kijevu 9. travnja i spriječio potpisivanje. Njegovo razmišljanje je bilo da Zapad nije spreman za kraj rata...
“Nečuveno je da lakovjerni građanin nema pojma što se ovdje igralo. U javnosti se dobro znalo za pregovore u Istanbulu, kao i da je sporazum na pragu potpisivanja; ali iz dana u dan o tome se nije čula ni riječ...
“Ukrajina se bori za svoju slobodu, za svoj suverenitet i za teritorijalni integritet zemlje. Ali dva glavna aktera u ovom ratu su Rusija i SAD. Ukrajina se također bori za geopolitičke interese SAD-a, čiji je deklarirani cilj politički, ekonomski i vojno oslabiti Rusiju do te mjere da se onda mogu okrenuti svom geopolitičkom suparniku, jedinom koji može ugroziti njihovu nadmoć kao svjetske sile: Kini. ….
“Ne, ovaj rat nije za našu slobodu. Temeljni problemi zbog kojih je rat počeo i još uvijek traje danas, iako je mogao završiti davno, sasvim su drugačiji… Rusija želi spriječiti svog geopolitičkog suparnika SAD-a da stekne stratešku nadmoć koja prijeti sigurnosti Rusije. Bilo kroz članstvo Ukrajine u NATO-u pod vodstvom SAD-a, bilo kroz stacioniranje američkih trupa, premještanje vojne infrastrukture ili zajedničke NATO manevre. Razmještaj američkih sustava NATO-ovog sustava obrane od balističkih projektila u Poljskoj i Rumunjskoj također je trn u oku Rusiji, jer je Rusija uvjerena da bi SAD također mogao eliminirati ruske interkontinentalne strateške sustave iz tih lansirnih postrojenja i time ugroziti nuklearnu stratešku ravnotežu.
“Što rat dulje traje, to je veći rizik od širenja ili eskalacije... Obje zaraćene strane trenutno su ponovno u pat poziciji... Dakle, sada bi bilo pravo vrijeme za nastavak prekinutih pregovora. Ali pošiljke oružja znače suprotno, naime da se rat besmisleno produžava, uz još više mrtvih na obje strane i nastavak razaranja zemlje. Ali i s posljedicom da smo još dublje uvučeni u ovaj rat. Čak je i glavni tajnik NATO-a nedavno upozorio protiv eskalacije borbi u rat između NATO-a i Rusije. A prema riječima načelnika američkog Združenog stožera, generala Marka Milleya, Ukrajina je postigla ono što je mogla postići u vojnom smislu. Više nije moguće. Zato sada treba uložiti diplomatske napore da se postigne pregovarački mir. Dijelim ovaj stav....
“Jasno je ono što je gospođa Merkel rekla u intervjuu. Sporazum Minsk II ispregovaran je samo kako bi se kupilo vrijeme za Ukrajinu. I Ukrajina je također iskoristila vrijeme da se vojno naoruža. … Rusija to razumljivo naziva prijevarom. I Merkel potvrđuje da je Rusija namjerno prevarena. Možete to suditi kako god želite, ali to je eklatantna povreda povjerenja i pitanje političke predvidljivosti.
“Ne može se osporiti da je odbijanje ukrajinske vlade – svjesne ove namjerne obmane – da provede sporazum, samo nekoliko dana prije početka rata, bio jedan od okidača za rat.
“To je bilo... kršenje međunarodnog prava, to je jasno. Šteta je golema. Morate zamisliti današnju situaciju. Ljudi koji su od početka htjeli ratovati i žele ratovati, zauzeli su stav da se s Putinom ne može pregovarati. Bez obzira na sve, ne poštuje dogovore. Ali sad se pokazalo da mi ne poštujemo međunarodne ugovore...
“Koliko ja znam, Rusi se drže svojih ugovora... Imao sam mnogo pregovora s Rusijom... Oni su teški pregovarački partneri, ali ako dođete do zajedničkog rezultata, onda to stoji i vrijedi. “
Kujatova stajališta, unatoč njegovom vrhunskom životopisu, masovni su mediji ili ignorirali ili zatrpali s nekoliko dvosmislenih riječi.
U Njemačkoj, kao i drugdje, ljevičari su podijeljeni, čak i podijeljeni, oko ukrajinskog rata, a to uključuje i stranku LINKE. Njegovo "reformsko" krilo, s otprilike 60-40 većinom na lipanjskom kongresu, pridružuje se službenoj glavnoj struji u ljutitom osuđivanju Putina, optužujući Rusiju za imperijalizam i, ako uopće, samo slabo kritizirajući politiku SAD-a, NATO-a ili Europske unije koja vodi u rat. Neki u LINKE-u podržavaju prodaju oružja Zelenskom i koriste izraze kao što su "ljubitelji Putina" kako bi osudili svoje protivnike. Uklapaju li se u analogiju uspoređujući politiku ministra vanjskih poslova Baerbocka s obrambenim bivolima protiv lava grabljivica? Ili su se pridružili nekoj vrsti gomile leminga?
Drugi u LINKE-u više bi voljeli sliku velikog medvjeda koji se brani od čopora napadačkih vukova – i snažno udara onog vuka koji mu se približi. Medvjedi znaju biti i vrlo brutalni, a mnogi u ovoj stranci izbjegavaju izraziti bilo kakvu ljubav prema njima. Ali oni to, svejedno, vide kao da su u defenzivi - čak i ako prvi udari i povuče krv. Ili su takve analogije previše neozbiljne s obzirom na strašne događaje koji se sada odvijaju.
Trenutačno se čini da je podjela u LINKE-u nakratko na čekanju; Izbori su u Berlinu sljedeće nedjelje i ne mogu zamisliti nijednog istinskog ljevičara koji želi da desničarski političari ojačaju. Zapravo, čak i lokalni "reformatorski" čelnici koji su postali manje entuzijastični kampanjom zaplijene ogromnih posjeda nekretnina u Berlinu, koja je osvojila više od milijun glasova (56.4%) na referendumu 2021., sada su vratili svoje nekadašnje militantnosti, što ih čini jedinim članom trostranačke gradsko-državne koalicije koji podržava ovaj zahtjev, dok su Zeleni i socijaldemokratski gradonačelnik otkrili novu toleranciju prema velikim trgovcima nekretninama.
Vanjskopolitička pitanja nisu toliko vidljiva na gradskim izborima, no čini se kao da se čelnici “reformatorske” berlinske LINKE suzdržavaju, barem do nedjelje, od oštrih riječi na račun popularne, uvijek vrlo kontroverzne Sahre Wagenknecht, koja ostaje pri svojim sloganima. “Zabranjen izvoz oružja” i “Grijanje doma, kruh, mir!” S obzirom na to da je stranka sada pala na bijednih 11% u anketama u Berlinu, zakrpano jedinstvo se smatra šansom, s militantnim, borbenim stavom, da se ipak spasi od Humpty-Dumpty sudbine! Uz malu nadu u dobro iznenađenje 12. veljače, mnogima na LINKU zastaje dah.
Istini za volju, praćenje vijesti ovih dana pruža sve samo ne čisti užitak. Međutim, nedavno mi se pružila rijetka prilika za osmijeh.
Kancelar Olaf Scholz, nakon što je pokleknuo – ili pokleknuo – pred ratobornim pritiscima i pokušao obnoviti lovorike koje blijede za sebe i Njemačku, odletio je na svoje prvo službeno putovanje u Latinsku Ameriku. Nakon kratkih posjeta Čileu i Argentini bez ikakvih događaja, sletio je u Braziliju, nadajući se da će latinskog diva odviknuti od NATO-a i europske kolijevke – i dalje od tih ruskih i kineskih rivala.
Završna press konferencija s Lulom bila je puna osmijeha i tapšanja po leđima. Isprva! "Svi smo sretni što se Brazil vratio na svjetsku pozornicu", uvjeravao je Scholz. Ali onda, iznenada, sreća ga je izbacila ispod njega. Ne, Brazil ne bi Ukrajini poslao željene dijelove tenkova protuzračne obrane njemačke proizvodnje Gepard, kao ni streljivo, rekao je Lula: “Brazil nema interesa predati streljivo koje se može koristiti u ratu između Ukrajine i Rusije. Mi smo zemlja posvećena miru.”
Njegove sljedeće riječi postavile su gotovo heretička pitanja koja su zapadni mediji dosad energično gušili:
“Mislim da razlog za rat između Rusije i Ukrajine također mora biti jasniji. Je li to zbog NATO-a? Je li to zbog teritorijalnih pretenzija? Je li to zbog ulaska u Europu? Svijet ima malo informacija o tome”, dodao je Lula.
Dok se složio sa svojim njemačkim posjetiteljem da je Rusija počinila "klasičnu pogrešku" invazijom na teritorij Ukrajine, kritizirao je da nijedna strana nije pokazala dovoljno spremnosti da riješi rat pregovorima: "Nitko ne želi odstupiti ni za milimetar", rekao je. To definitivno nije ono što je Scholz želio čuti. I kada je, gotovo vidno nervozan, inzistirao da ruska invazija na Ukrajinu nije samo europski problem, već “očigledno kršenje međunarodnog prava” i da potkopava “temelj za našu suradnju u svijetu, a također i za mir”. Lula, uvijek nasmijan, inzistirao je: "Do sada, iskreno, nisam čuo mnogo o tome kako postići mir u ovom ratu."
Zatim je došao Lulin iznenađujući prijedlog: mirovni klub nesvrstanih zemalja poput Kine, Brazila, Indije i Indonezije, od kojih nijedna nije bila uključena u rasprave o ratu. Takav klub značio bi omalovažavanje Njemačke i svih njezinih europskih saveznika ili podređenih – u osnovi suprotno od onoga što je cilj cijele Scholzove južne turneje. Bilo je jako teško "nastaviti smijati"!
Nije bilo iznenađujuće da je tiskovna konferencija i cijeli posjet dobili malo više pozornosti u većini njemačkih medija od, recimo, manjeg podrhtavanja zemlje u Minas Geraisu. Do sada, jedini pozitivan odjek koji sam čuo bio je od supredsjedatelja LINKE-a, Martina Schirdewana. Ali dok se pozivi na prekid borbi i neeuropsko posredovanje od njega, od Wagenknechta ili čak od umirovljenog vrhovnog generala mogu minimizirati ili ignorirati, to se može pokazati ne tako lakim kada je glas predsjednika svjetskog peta najveća nacija. Hoće li njegovo stajalište o miru – ili njegov prijedlog – utjecati na svjetske događaje više nego što mnogi žele?
Gledajući Scholzove hrabre pokušaje da se "nastavi smješkati" unatoč njegovom očitom bijesu dalo mi je prerijetku priliku da se nasmiješim dok gledam vijesti. Priznajem, to se uglavnom temeljilo na Schadenfreudeu – toj neprijateljskoj radosti zbog tuđe nelagode. Ali također – možda – zato što je ponudio novi mali tračak nade? Novih smjerova – čak i za leminge?
Jedan odgovor
Ono što europske laburističke stranke zaboravljaju jest da je, ako Ukrajina dobije ovaj rat, američka industrija oružja stekla još jedno bogatstvo koje je dijelom platila EU, a da nije riskirala niti jedan američki život, a budući da rat uglavnom potiču laburističke stranke na vlasti u Europi te će stranke izgubiti većinu principa za koje su se borile. Kapitalizam će odnijeti briljantnu pobjedu.