Od Mosula do Raqqe do Mariupola, ubijanje civila je zločin

Napisali Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarTravnja 12, 2022

Amerikanci su šokirani smrću i uništenjem ruske invazije Ukrajine, ispunjavajući naše ekrane bombardiranim zgradama i mrtvim tijelima koja leže na ulici. Ali Sjedinjene Države i njihovi saveznici desetljećima su vodili rat iz zemlje u zemlju, razarajući gradove, mjesta i sela u daleko većim razmjerima nego što je to dosad unakazilo Ukrajinu. 

Kao što smo nedavno izvijestio, SAD i njihovi saveznici bacili su preko 337,000 bombi i projektila, ili 46 dnevno, na devet zemalja samo od 2001. godine. Rekli su visoki časnici američke obrambene obavještajne agencije Newsweek da je prvih 24 dana ruskog bombardiranja Ukrajine bilo je manje destruktivno od prvog dana američkog bombardiranja u Iraku 2003.

Kampanja koju predvode SAD protiv ISIS-a u Iraku i Siriji bombardirala je te zemlje s više od 120,000 bombi i projektila, što je bilo najjače bombardiranje u posljednjih nekoliko desetljeća. američki vojni časnici rekao je za Amnesty International da je američki napad na Raqqu u Siriji ujedno i najteže topničko bombardiranje od Vijetnamskog rata. 

Mosul u Iraku bio je najveći grad Sjedinjenih Država i njihovih saveznika pretvoren u krš u toj kampanji, s 1.5 milijuna stanovnika prije napada. O nama 138,000 kuća bili oštećeni ili uništeni bombardiranjem i topništvom, i izvješće obavještajne službe iračkih Kurda računalo se barem 40,000 civili ubijena.

Raqqa, koja je imala 300,000 stanovnika, bila je iznutrice još više. misija UN-a za procjenu izvijestili su da je 70-80% zgrada uništeno ili oštećeno. Sirijske i kurdske snage u Raqqi izvijestio računajući 4,118 tijela civila. Mnogo više mrtvih ostaje nebrojeno u ruševinama Mosula i Raqqe. Bez sveobuhvatnih istraživanja smrtnosti, možda nikada nećemo znati koliki dio stvarnog broja smrtnih slučajeva predstavljaju ti brojevi.

Pentagon je obećao da će preispitati svoju politiku o civilnim žrtvama nakon ovih masakra, te je zadužio Rand Corporation da provede studija pod nazivom "Razumijevanje civilne štete u Raqqi i njezinih implikacija za buduće sukobe", koja je sada objavljena. 

Čak i dok svijet uzmiče od šokantnog nasilja u Ukrajini, premisa studije Rand Corpa je da će američke snage nastaviti voditi ratove koji uključuju razorna bombardiranja gradova i naseljenih područja, te da stoga moraju pokušati razumjeti kako to mogu učiniti dakle bez ubijanja baš tolikog broja civila.

Studija ima preko 100 stranica, ali se nikada ne bavi središnjim problemom, a to su neizbježni razorni i smrtonosni učinci ispaljivanja eksplozivnog oružja u naseljena urbana područja poput Mosula u Iraku, Raqqe u Siriji, Mariupola u Ukrajini, Sane u Jemenu ili Gaze u Palestini.  

Razvoj "preciznog oružja" očito nije uspio spriječiti ove masakre. Sjedinjene Države su predstavile svoje nove "pametne bombe" tijekom Prvog zaljevskog rata 1990.-1991. Ali oni su zapravo sadržavali Samo 7% od 88,000 tona bombi koje je bacila na Irak, reducirajući "prilično visoko urbanizirano i mehanizirano društvo" na "naciju predindustrijskog doba" prema anketa UN-a. 

Umjesto objavljivanja stvarnih podataka o točnosti tog oružja, Pentagon je vodio sofisticiranu propagandnu kampanju kako bi prenio dojam da je ono 100% točno i da može pogoditi metu poput kuće ili stambene zgrade bez ozljeđivanja civila u okolici. 

Međutim, tijekom američke invazije na Irak 2003., Rob Hewson, urednik časopisa o trgovini oružjem koji pregledava učinak oružja iz zraka, procijenio je da 20 do 25% američkog "preciznog" oružja promašio je svoje ciljeve. 

Čak i kada pogode svoju metu, ovo oružje ne djeluje kao svemirsko oružje u video igrici. Najčešće korištene bombe u američkom arsenalu su 500 lb bombe, s eksplozivnim punjenjem od 89 kilograma Tritonala. Prema Sigurnosni podaci UN-a, samo eksplozija tog eksplozivnog punjenja je 100% smrtonosna do radijusa od 10 metara i razbit će svaki prozor unutar 100 metara. 

To je samo učinak eksplozije. Smrti i užasne ozljede također su uzrokovane urušavanjem zgrada i letećim gelerima i krhotinama – betonom, metalom, staklom, drvom itd. 

Udar se smatra točnim ako padne unutar "vjerojatne kružne pogreške", obično 10 metara oko ciljanog cilja. Dakle, u urbanom području, ako uzmete u obzir "vjerojatnu kružnu pogrešku", radijus eksplozije, leteće krhotine i urušavanje zgrada, čak i udar ocijenjen kao "točan" vrlo je vjerojatno da će ubiti i ozlijediti civile. 

Američki dužnosnici povlače moralnu razliku između ovog “nenamjernog” ubojstva i “namjernog” ubijanja civila od strane terorista. Ali pokojni povjesničar Howard Zinn osporio je ovu razliku u pismo prema New York Times 2007. Napisao je,

“Ove riječi dovode u zabludu jer pretpostavljaju da je radnja ili 'namjerna' ili 'nenamjerna'. Postoji nešto između, za što je riječ 'neizbježna'. Ako se upustite u akciju, poput zračnog bombardiranja, u kojoj nikako ne možete napraviti razliku između boraca i civila (kao bivši bombarder zračnih snaga, to ću potvrditi), smrt civila je neizbježna, čak i ako ne 'namjerna'. 

Oslobađa li vas ta razlika moralno? Terorizam bombaša samoubojice i terorizam bombardiranja iz zraka doista su moralno jednaki. Reći drugačije (kako bi bilo koja strana) znači dati jednoj moralnoj superiornosti nad drugom i tako služiti za ovjekovječenje užasa našeg vremena.”

Amerikanci su s pravom užasnuti kada vide civile ubijene ruskim bombardiranjem u Ukrajini, ali općenito nisu baš toliko užasnuti i vjerojatnije će prihvatiti službena opravdanja kada čuju da su civile ubile američke snage ili američko oružje u Iraku, Siriji, Jemen ili Gaza. Zapadni korporativni mediji igraju ključnu ulogu u tome, pokazujući nam leševe u Ukrajini i jauke svojih najmilijih, ali nas štiteći od jednako uznemirujućih slika ljudi koje su ubile američke ili savezničke snage.

Dok zapadni čelnici zahtijevaju da se Rusija smatra odgovornom za ratne zločine, oni nisu podigli takvu galamu da procesuiraju američke dužnosnike. Ipak, tijekom američke vojne okupacije Iraka, i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) i Misija pomoći UN-a u Iraku (UNAMI) dokumentirano uporno i sustavno kršenje Ženevskih konvencija od strane američkih snaga, uključujući Četvrtu Ženevsku konvenciju iz 1949. koja štiti civile od posljedica rata i vojne okupacije.

Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) I skupine za ljudska prava dokumentirano sustavno zlostavljanje i mučenje zatvorenika u Iraku i Afganistanu, uključujući slučajeve u kojima su američke trupe mučile zatvorenike do smrti. 

Iako su američki dužnosnici odobravali mučenje sve do god Bijela kuća, nijedan časnik iznad čina bojnika nikada nije odgovarao za smrt zbog mučenja u Afganistanu ili Iraku. Najstroža kazna izrečena za smrtno mučenje zatvorenika bila je petomjesečna zatvorska kazna, iako je to smrtno kazneno djelo prema SAD-u Zakon o ratnim zločinima.  

U 2007 izvješće o ljudskim pravima koji opisuje široko rasprostranjeno ubijanje civila od strane američkih okupacijskih snaga, UNAMI je napisao: “Uobičajeno međunarodno humanitarno pravo zahtijeva da se vojni ciljevi, koliko je to moguće, ne smiju nalaziti unutar područja gusto naseljenih civilima. Prisutnost pojedinih boraca među velikim brojem civila ne mijenja civilni karakter područja.” 

Izvješće je zahtijevalo “da se sve vjerodostojne optužbe o protupravnim ubojstvima temeljito, brzo i nepristrano istraže, te da se poduzmu odgovarajuće mjere protiv vojnog osoblja za koje se utvrdi da je upotrijebilo prekomjernu ili neselektivnu silu”.

Umjesto istrage, SAD je aktivno prikrivao svoje ratne zločine. Tragično primjer je masakr 2019. u sirijskom gradu Baghuz, gdje je jedinica za posebne američke vojne operacije bacila ogromne bombe na grupu uglavnom žena i djece, ubivši oko 70. Vojska ne samo da nije priznala neuspješan napad, već je čak i uništila mjesto eksplozije da to prikrije. Tek nakon a New York Times izložitié godina kasnije je vojska uopće priznala da se štrajk dogodio.  

Stoga je ironično čuti kako predsjednik Biden poziva predsjednika Putina da se suoči s suđenjem za ratne zločine, kada Sjedinjene Države prikrivaju vlastite zločine, ne uspijevaju pozvati svoje visoke dužnosnike na odgovornost za ratne zločine i još uvijek odbacuju nadležnost Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Donald Trump je 2020. otišao toliko daleko da je uveo američke sankcije najvišim tužiteljima ICC-a za istragu američkih ratnih zločina u Afganistanu.

Randova studija više puta tvrdi da američke snage imaju “duboko ukorijenjenu predanost zakonu rata”. Ali uništenje Mosula, Raqqe i drugih gradova i povijest američkog prezira prema Povelji UN-a, Ženevskim konvencijama i međunarodnim sudovima govore sasvim drugu priču.

Slažemo se s zaključkom Randovog izvješća da je "slabo institucionalno učenje Ministarstva obrane za pitanja civilne štete značilo da su prošle lekcije ostale nepoštivane, povećavajući rizik za civile u Raqqi." Međutim, postavljamo pitanje zbog neuspjeha studije da prepozna da su mnoga od očiglednih proturječnosti koje ona dokumentira posljedice suštinski kriminalne prirode cijele ove operacije, prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji i postojećim zakonima ratovanja. 

Odbacujemo cijelu premisu ove studije, da američke snage trebaju nastaviti provoditi urbana bombardiranja koja neizbježno ubijaju tisuće civila, te stoga moraju učiti iz ovog iskustva kako bi ubili i osakatili manje civila sljedeći put kada unište grad kao što je Raqqa. ili Mosul.

Ružna istina iza ovih američkih masakra je da ih je nekažnjivost koju su visoki američki vojni i civilni dužnosnici uživali zbog prošlih ratnih zločina potaknula da vjeruju da bi se mogli izvući bombardiranjem gradova u Iraku i Siriji do ruševina, neizbježno ubijajući desetke tisuća civila. 

Do sada je dokazano da su u pravu, ali prezir SAD-a prema međunarodnom pravu i neuspjeh globalne zajednice da povuče Sjedinjene Države na odgovornost uništavaju sam “pored temeljen na pravilima” međunarodnog prava za koji američki i zapadni čelnici tvrde da njeguju. 

Dok hitno pozivamo na prekid vatre, na mir i odgovornost za ratne zločine u Ukrajini, trebali bismo reći "Nikad više!" na bombardiranje gradova i civilnih područja, bilo da se nalaze u Siriji, Ukrajini, Jemenu, Iranu ili bilo gdje drugdje, te da li je agresor Rusija, SAD, Izrael ili Saudijska Arabija.

I nikada ne smijemo zaboraviti da je najveći ratni zločin sam rat, zločin agresije, jer, kako su suci izjavili u Nürnbergu, “sadrži u sebi nagomilano zlo cjeline”. Lako je upirati prstom u druge, ali nećemo zaustaviti rat dok ne natjeramo vlastite vođe da žive u skladu s principom izrečeno Sudac Vrhovnog suda i Nürnberški tužitelj Robert Jackson:

“Ako su određena djela koja krše ugovore zločini, oni su zločini bilo da ih čine Sjedinjene Države ili ih čini Njemačka, a mi nismo spremni postaviti pravilo kaznenog ponašanja protiv drugih na koje se ne bismo htjeli pozvati protiv nas.”

Medea Benjamin suosnivač je CODEPINK za miri autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava povijest i politika Islamske Republike Iran. 

Nicolas JS Davies neovisni je novinar, istraživač s CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.