od Medeje Benjamin, CODEPINK, Neka 17, 2022
16. svibnja Bidenova administracija najavio nove mjere za "povećanje potpore kubanskom narodu". Oni su uključivali ublažavanje ograničenja putovanja i pomoć kubanskim Amerikancima da podrže i povežu se sa svojim obiteljima. Oni označavaju korak naprijed, ali mali korak, s obzirom na to da većina američkih sankcija Kubi ostaje na snazi. Također je na snazi smiješna politika Bidenove administracije koja pokušava izolirati Kubu, kao i Nikaragvu i Venezuelu, od ostatka hemisfere isključujući ih s nadolazećeg Summita Amerike koji će se održati u lipnju u Los Angelesu.
Ovo je prvi put od njegovog inauguracijskog okupljanja 1994. da će se događaj, koji se održava svake tri godine, održati na tlu SAD-a. Ali umjesto da zbliži zapadnu hemisferu, čini se da je Bidenova administracija namjerava razdvojiti prijeteći da će isključiti tri nacije koje su svakako dio Amerike.
Mjesecima je Bidenova administracija nagovještavala da će te vlade biti isključene. Do sada nisu bili pozvani ni na jedan od pripremnih sastanaka, a do samog Summita sada je manje od mjesec dana. Dok su bivša tiskovna tajnica Bijele kuće Jen Psaki i glasnogovornik State Departmenta Ned Price ponovili da "nisu donesene nikakve odluke", pomoćnik državnog tajnika Brian Nichols rekao je u intervju na kolumbijskoj TV da zemlje koje “ne poštuju demokraciju neće primiti pozive”.
Bidenov plan da odabere koje zemlje mogu sudjelovati na summitu pokrenuo je regionalni vatromet. Za razliku od prošlosti, kada je SAD-u bilo lakše nametati svoju volju Latinskoj Americi, danas postoji žestoki osjećaj neovisnosti, osobito s ponovnim pojavom progresivnih vlada. Drugi faktor je Kina. Dok SAD još uvijek ima veliku gospodarsku prisutnost, Kina ima nadmašili SAD kao trgovinski partner broj jedan, dajući latinoameričkim zemljama više slobode da prkose Sjedinjenim Državama ili barem zalažu za sredinu između dvije supersile.
Reakcija hemisfere na isključenje triju regionalnih država odraz je te neovisnosti, čak i među malim karipskim nacijama. Zapravo, prve riječi prkosa stigle su od članova 15-nacija Caribbean Community, ili Caricom, koji je prijetio bojkot samit. Zatim je došao regionalni teškaš, meksički predsjednik Manuel López Obrador, koji je zapanjio i oduševio ljude diljem kontinenta kada je najavio da, ako sve zemlje nisu pozvane, on ne bi prisustvovao. Predsjednici Bolivija i Dubinas ubrzo su uslijedile slične izjave.
Bidenova administracija dovela se u nevolju. Ili će odustati i izdati pozivnice, bacajući crveno meso desničarskim američkim političarima poput senatora Marca Rubia zbog toga što su bili "meki prema komunizmu", ili će ostati čvrsto i riskirati da potopi summit i američki utjecaj u regiji.
Bidenov neuspjeh u regionalnoj diplomaciji tim je neobjašnjiviji s obzirom na lekciju koju je trebao naučiti kao potpredsjednik kada se Barack Obama suočio sa sličnom dilemom.
Bilo je to 2015., kada su, nakon dva desetljeća isključivanja Kube s ovih samita, zemlje regije složile svoje kolektivne noge i zatražile da se Kuba pozove. Obama je morao odlučiti hoće li preskočiti sastanak i izgubiti utjecaj u Latinskoj Americi ili će se boriti s domaćim posljedicama. Odlučio je otići.
Sjećam se tog samita živo jer sam bio među gomilom novinara koji su se jurili kako bi dobili prvo mjesto kada bi predsjednik Barack Obama bio prisiljen pozdraviti kubanskog predsjednika Raúla Castra, koji je došao na vlast nakon što je njegov brat Fidel Castro odstupio. Značajan stisak ruke, prvi kontakt čelnika dviju zemalja u posljednjih nekoliko desetljeća, bio je vrhunac summita.
Obama nije samo bio dužan rukovati se s Castrom, već je morao slušati i dugu lekciju iz povijesti. Govor Raúla Castra bio je neograničeno prepričavanje prošlih američkih napada na Kubu—uključujući Plattov amandman iz 1901. koji je Kubu učinio virtualnim američkim protektoratom, američku podršku kubanskom diktatoru Fulgenciju Batisti 1950-ih, katastrofalnu invaziju Zaljeva svinja 1961. i skandalozni američki zatvor u Guantanamu. Ali Castro je također bio milostiv prema predsjedniku Obami, rekavši da on nije kriv za ovo naslijeđe i nazvao ga "poštenim čovjekom" skromnog podrijetla.
Susret je označio novu eru između SAD-a i Kube, jer su dvije nacije počele normalizirati odnose. Bilo je to na dobitku, s više trgovine, više kulturnih razmjena, više resursa za kubanski narod i manjim brojem Kubanaca koji su migrirali u Sjedinjene Države. Stisak ruke doveo je do stvarnog Obaminog posjeta Havani, putovanja toliko nezaboravnog da još uvijek mami velike osmijehe na licima Kubanaca na otoku.
Zatim je došao Donald Trump, koji je preskočio sljedeći summit Amerike i uveo nove drakonske sankcije koje su kubansku ekonomiju ostavile u ruševinama, posebno nakon što je COVID pogodio i isušio turističku industriju.
Donedavno, Biden je slijedio Trumpovu politiku zaoštravanja koja je dovela do golemih nestašica i nove migracijske krize, umjesto da se vraća na Obaminu politiku angažmana u kojoj svi dobivaju. Mjere od 16. svibnja za proširenje letova za Kubu i nastavak okupljanja obitelji korisne su, ali nisu dovoljne da obilježe stvarnu promjenu politike – pogotovo ako Biden inzistira na tome da summit bude “samo s ograničenom pozivnicom”.
Biden mora brzo krenuti. Trebao bi pozvati sve američke narode na samit. Trebao bi se rukovati sa svakim šefom države i, što je još važnije, sudjelovati u ozbiljnim raspravama o gorućim pitanjima hemisfere kao što su brutalna ekonomska recesija uzrokovana pandemijom, klimatske promjene koje utječu na zalihe hrane i zastrašujuće nasilje oružjem – sve koji potpiruju migracijsku krizu. Inače će Bidenov #RoadtotheSummit, koji je twitterov rukohvat Summita, dovesti samo u slijepu ulicu.
Medea Benjamin suosnivačica je mirovne grupe CODEPINK. Autorica je deset knjiga, uključujući tri knjige o Kubi—bez besplatnog ručka: Hrana i revolucija na Kubi, The Greening of the Revolution i Talking about Revolution. Članica je Upravnog odbora ACERE-a (Alliance for Cuba Engagement and Respect).
