Kathy Kelly
"Sada započnimo. Sada se ponovno posvetimo dugoj i gorkoj, ali prelijepoj borbi za novi svijet ... Hoćemo li reći da su šanse prevelike? ... borba je preteška? ... i najiskrenije se kajemo? Ili će postojati još jedna poruka - o čežnji, nadi, solidarnosti ... Izbor je na nama, i premda bismo to inače voljeli, moramo odabrati u ovom presudnom trenutku ljudske povijesti. "
- dr. Martin Luther King, "Izvan Vijetnama"
Kabul - Proveo sam divno mirno jutro ovdje u Kabulu, slušajući ptičje pjesme i poziv i odgovor majki i njihove djece u susjednim domovima dok se obitelji bude i pripremaju djecu za školu. Maya Evans i ja stigli smo ovdje jučer i upravo se smještamo u zajednicu naših mladih domaćina, The Afganistanski volonteri za mir (APV-ovi). Sinoć su nam rekli za jezive i zastrašujuće događaje koji su obilježili proteklih nekoliko mjeseci njihovog života u Kabulu.
Opisali su kako su se osjećali kad su ih eksplozije bombi, u blizini, probudile nekoliko jutra. Neki su rekli da su se osjećali gotovo šokirano kad su nedavno otkrili da su im lopovi opljačkali dom. Podijelili su svoje intenzivne osjećaje uzbune zbog izjave ozloglašenog vojskovođe kojom se osuđuje demonstracija ljudskih prava u kojoj je sudjelovalo nekoliko članova zajednice. I njihov užas kad su nekoliko tjedana kasnije, u Kabulu, mlada žena, islamski učenjak imena Farkhunda, lažno je optužena u uličnoj raspravi za skrnavljenje Kurana, nakon čega su je, uz urlajuće odobrenje pomahnitale svjetine od možda dvije tisuće muškaraca, pripadnici mnoštva, s očitim policijskim dosluhom, pretukli na smrt. Naši mladi prijatelji tiho rješavaju svoje osjećaje pred neizbježnim i često neodoljivim nasiljem.
Razmišljao sam o tome kako njihove priče uključiti u tečaj koji sam pripremao međunarodna internetska škola koji namjerava pomoći u podizanju svijesti među ljudima preko granica i dijeliti rezultate. Nadam se da će škola pomoći u razvoju pokreta posvećenih jednostavnom životu, radikalnom dijeljenju, usluzi i, za mnoge, nenasilnom izravnom djelovanju u ime okončanja ratova i nepravdi.
U osnovi, kada članovi Voices odlaze u Kabul, naš je „posao“ slušati i učiti od naših domaćina i vraćati njihove ratne priče u relativno mirne zemlje čija su djelovanja taj rat srušila na njih. Prije nego što smo uopće krenuli, vijesti iz Afganistana već su bile prilično sumorne. Nekoliko desetaka ljudi poginulo u borbama između naoružanih skupina. Napad hotela u Kabulu na međunarodne poslovne ljude tjedan dana prije. Usrdno smo svojim prijateljima napisali ponudu da se klone, nadajući se da ih nećemo pretvoriti u mete nasilja. "Molim te, dođi", napisali su nam prijatelji. Pa smo ovdje.
Zapadna prisutnost u Afganistanu već je prouzročila neprocjenjiva razaranja, patnje i gubitke. Nedavno pušten Liječnici za društvenu odgovornost izračunali su da su od 2001-a u Iraku i Afganistanu u američkim ratovima ubijeno najmanje 1.3 milijuna i vrlo vjerojatno više od 2 milijuna civila.
Izvještaj poklapa američke političke elite zbog pripisivanja stalnog nasilja u Afganistanu i Iraku različitim vrstama međuvrijednih sukoba "kao da je iznova i brutalnost takvih sukoba povezana s destabilizacijom uzrokovanom desetljećima vojne intervencije."
Naši mladi prijatelji preživjeli su ratna razaranja i svaki se od njih bori s traumama, kao i njihovi roditelji i djedovi i bake. Kad smo krenuli s njima u posjet izbjegličkim kampovima izvan Kabula, nekoliko je ispričalo vlastita iskustva kao djeca, bježeći kada su njihova sela napadnuta ili okupirana. Od njih doznajemo o tugama koje su preživjele njihove majke kad nije bilo dovoljno hrane za prehranu obitelji ili goriva da ih provede bezdušnim zimama: kad su i same zamalo umrle od hipotermije. Nekolicina naših mladih prijatelja doživljava zastrašujuće povratne informacije kad čuju račune u vijestima o Afganistancima ubijenim raketama ili pucnjavom u užasnutom prizoru članova svoje obitelji i voljenih. Drhte i ponekad plaču prisjećajući se sličnih iskustava iz vlastitog života.
Priča o Afganistanu u zapadnim izvještajima je da se Afganistan ne može nositi sa svojim traumama, koliko god mi pokušavali, svojim mecima, bazama i školama i klinikama, pomoći. Ipak, ti mladi ljudi nepokolebljivo reagiraju na vlastite traume ne tražeći osvetu već pronalaženjem načina da pomognu ljudima u Kabulu čije su prilike gore od njihovih, posebno 750,000 XNUMX Afganistanaca koji žive sa svojom djecom u skvernim izbjegličkim kampovima.
APV-ovi pokreću an alternativna škola za djecu na ulici u Kabulu. Dječica koja su glavni hranitelji obitelji ne nalaze vremena za učenje osnovne matematike ili "abecede" kad svakodnevno provode više od osam sati na ulicama Kabula. Neki su prodavači, neki poliraju cipele, a neki nose vagu duž prometnica kako bi se ljudi mogli izvagati. U gospodarstvu koje propada pod teretom rata i korupcije, njihovi teško zarađeni prihodi jedva kupuju dovoljno hrane za svoje obitelji.
Djeca najsiromašnijih obitelji u Kabulu imat će veće šanse u životu ako postanu pismena. Nema veze s porastom broja upisanih škola, koje američka vojska često navodi kao blagodati okupacije. Svjetska knjiga činjenica o CIA-i iz ožujka 2015. izvještava da je 17.6% žena starijih od 14 godina pismeno; sveukupno, u tinejdžerskoj i odrasloj populaciji samo 31.7% zna čitati ili pisati.
Nakon upoznavanja s 20-ak obitelji čija djeca rade na ulici, APV-i su osmislili plan putem kojeg svaka obitelj mjesečno dobiva vreću riže i veliku posudu ulja kako bi nadoknadila financijski gubitak obitelji zbog slanja djece na neformalne satove u APV centar i priprema za upis u školu. Kroz kontinuirano dosezanje među afganistanskim problematičnim nacionalnostima, članovi APV-a sada uključuju 80 djece u školu i nadaju se da će uskoro uslužiti 100 djece.
Svaki Petak, djeca se uliju u dvorište centra i odmah se poredaju kako bi oprali noge i ruke i oprali zube u komunalnoj slavini. Zatim se popnu uz stepenice do svoje živo uređene učionice i spremno se smjeste kad njihovi učitelji počnu s nastavom. Tri izvanredna mlada učitelja, Zarghuna, Hadisa i Farzana, osjećaju se ohrabreno jer su mnogi od trideset i jedne djece s ulice koja su prošle godine pohađala školu naučila tečno čitati i pisati u roku od devet mjeseci. Njihovo eksperimentiranje s različitim nastavnim metodama, uključujući individualizirano učenje, isplati se - za razliku od državnih školskih sustava u kojima mnogi sedmaši ne mogu čitati.
Dok je vodio demonstracije ulice, Zekerullaha, koji je i sam nekada bio ulično dijete, pitali su osjeća li bilo kakav strah. Zekerullah je rekao da se boji da će djeci biti oštećeno ako bomba eksplodira. Ali njegov je veći strah bio da će ih osiromašenje mučiti tijekom cijelog života.
Ta poruka hrabrosti i suosjećanja neće - i ne može - uvijek prevladati. Ali ako to uzmemo na znanje, pa čak i više, ako, učeći se na njegovom primjeru, sami poduzmemo neke primjere, onda nam nudi put iz dječjeg straha, iz paničnog dogovora u ratu i, možda, iz ratnog ludog stiska. I sami dolazimo u znatno bolji svijet kada odlučimo da ga gradimo za druge. Naše vlastito obrazovanje, vlastita pobjeda nad strahom i vlastiti dolazak jednaki u svijet odraslih mogu započeti ili početi iznova - sada.
Pa započnimo.
Ovaj je članak prvi put objavljen na engleskom Telesur
Kathy Kelly (kathy@vcnv.org) ko-koordinira Glasove za kreativno nenasilje (vcnv.org).
