Daniel Hale, Dokaz sjene, Srpanj 26, 2021
Dok predsjednik Joe Biden ukida američku vojnu umiješanost u Afganistanu, sukob koji traje gotovo 20 godina, Dok predsjednik Joe Biden ukida umješanost Sjedinjenih Država u Afganistanu, sukob koji traje gotovo 20 godina, američko Ministarstvo pravosuđa traži najoštriju kaznu ikad za neovlašteno otkrivanje podataka u slučaju protiv veterana rata u Afganistanu.
Daniel Hale, koji je "prihvatio odgovornost" za kršenje Zakona o špijunaži, odgovorio je na inat tužitelja podnoseći pismo sucu Liamu O'Gradyju, sucu okružnog suda u istočnom okrugu Virginia. Moglo bi se to protumačiti kao molba za milost od suda prije izricanja presude, ali više od svega ocrtava obranu njegovih postupaka koju mu američka vlada i američki sud nikada ne bi dopustili da iznese pred porotom.
U pismu podnesenom na sudu 22. srpnja, Hale se osvrće na svoju stalnu borbu s depresijom i posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP). Prisjeća se napada američkih bespilotnih letjelica iz njegova raspoređivanja u Afganistanu. Muči se s povratkom kući iz rata u Afganistanu i odlukama koje je morao donijeti kako bi nastavio sa svojim životom. Trebao mu je novac za fakultet, a naposljetku se zaposlio kod izvođača obrana, što ga je navelo da radi za Nacionalnu geoprostorno-obavještajnu agenciju (NGA).
„Ostaje mi da odlučim hoću li postupiti“, prisjeća se Hale, „mogao sam učiniti samo ono što bih trebao učiniti pred Bogom i vlastitom savješću. Došao mi je odgovor da bih za prekid ciklusa nasilja trebao žrtvovati svoj život, a ne život druge osobe. " Dakle, kontaktirao je novinara s kojim je već ranije komunicirao.
Hale bi trebao biti osuđen 27. srpnja. Bio je dio programa bespilotnih letjelica u američkim zračnim snagama, a kasnije je radio u NGA -i. Priznao je krivnju 31. ožujka po jednoj optužbi za kršenje Zakona o špijunaži, kada je suosnivaču Intercepta dostavio dokumente Jeremyju Scahillu i anonimno napisao poglavlje u Scahillovoj knjizi, Kompleks atentata: Unutar vladinog programa tajnog ratovanja bespilotnim letjelicama.
Odveden je u pritvor i poslan u 28. travnja u Pritvorski centar Williama G. Truesdalea u Aleksandriji u Virginiji. Terapeut iz istražnih i probacijskih službi po imenu Michael prekršio je povjerljivost pacijenata i podijelio sa sudom detalje vezane za njegovo mentalno zdravlje.
Javnost se čula s Haleom u Soniji Kennebeck's Nacionalna ptica dokumentarni film, koji je objavljen 2016. Dugometražni objavljen u New York Magazinu Kerry Howley citirao Halea i ispričao mnogo njegove priče. Ipak, ovo je prva prilika koju su novinari i javnost imali otkako je uhićen i zatvoren da pročita Haleova nefiltrirana stajališta o izboru koji je napravio kako bi razotkrio pravu prirodu ratovanja bespilotnim letjelicama.
Ispod je prijepis koji je malo uređen radi čitljivosti, međutim, nijedan sadržaj nije promijenjen ni na koji način, u obliku ili obliku.
prijepis
Poštovani sudac O'Grady:
Nije tajna da se borim za život s depresijom i posttraumatskim stresnim poremećajem. Oboje potječe iz mog iskustva iz djetinjstva dok sam odrastao u ruralnoj planinskoj zajednici, a pogoršalo ih je izlaganje borbi tijekom vojnih službi. Depresija je konstanta. Premda se stres, osobito stres uzrokovan ratom, može manifestirati u različito vrijeme i na različite načine. Visoki znakovi osobe oboljele od PTSP-a i depresije često se mogu promatrati izvana i praktički su univerzalno prepoznatljivi. Čvrste linije o licu i čeljusti. Oči, nekad svijetle i široke, sada najdublje i uplašene. I neobjašnjivo iznenadni gubitak interesa za stvari koje su nekad izazivale radost.
Ovo su zamjetne promjene u mom ponašanju koje su obilježili oni koji su me poznavali prije i nakon služenja vojnog roka. [Da] je razdoblje mog života provedeno na službi u zračnim snagama Sjedinjenih Država ostavilo utisak na mene bilo bi podcjenjivanje. Točnije je reći da je to nepovratno promijenilo moj identitet Amerikanca. Zauvijek promijenivši nit moje životne priče, utkana u tkivo povijesti naše nacije. Kako bih bolje razumio značaj kako se to dogodilo, želio bih objasniti svoje iskustvo raspoređeno u Afganistanu kako je bilo 2012. godine i kako sam zbog toga prekršio Zakon o špijunaži.
U svojstvu analitičara za obavještajnu službu signala koji je bio stacioniran u zračnoj bazi Bagram, natjeran sam da pronađem zemljopisni položaj uređaja sa mobilnom telefonom za mobilne telefone za koje se vjeruje da su u posjedu takozvanih neprijateljskih boraca. Za ostvarenje ove misije bio je potreban pristup složenom lancu satelita koji se prostiru globusom i koji mogu održavati neprekinutu vezu s zrakoplovima na daljinsko upravljanje, koji se obično nazivaju bespilotnim letjelicama.
Nakon što se uspostavi stalna veza i nabavi ciljani uređaj mobitela, analitičar slika u SAD -u, u koordinaciji s pilotom i operatorom bespilotne letjelice, preuzeo bi informacije koje sam dao za nadzor svega što se dogodilo u vidnom polju drona . To se najčešće činilo kako bi se dokumentirali svakodnevni životi osumnjičenih militanata. Ponekad bi se, pod pravim uvjetima, pokušalo zarobiti. Drugi put bi se odmjerila odluka da ih se udari i ubije tamo gdje su stajali.
Prvi put sam svjedočio napadu bespilotnih letjelica u roku od nekoliko dana od mog dolaska u Afganistan. Rano tog jutra, pred zoru, grupa muškaraca okupila se u planinskim lancima provincije Paktika oko logorske vatre noseći oružje i kuhajući čaj. To što su sa sobom nosili oružje ne bi se smatralo neobičnim u mjestu u kojem sam odrastao, a još manje unutar gotovo bespravnih plemenskih teritorija izvan kontrole afganistanskih vlasti, osim što je među njima bio i osumnjičeni pripadnik talibana daleko od ciljanog uređaja mobitela u džepu. Što se tiče preostalih pojedinaca, koji moraju biti naoružani, vojno sposobni, i sjediti u prisustvu navodnog neprijateljskog borca bio je dovoljan dokaz da se i oni stave pod sumnju. Unatoč tome što su se mirno okupili, ne predstavljajući prijetnju, sudbina ljudi koji sada piju čaj bila je gotovo ispunjena. Mogao sam samo gledati dok sam sjedio i promatrao kroz monitor računala kad se iznenada zastrašujući nalet projektila Hellfire srušio, prskajući kristalna crijeva ljubičaste boje sa strane jutarnje planine.
Od tada i do danas i dalje se sjećam nekoliko takvih scena grafičkog nasilja izvedenih iz hladne udobnosti računalnog stolca. Ne prođe dan da ne dovedem u pitanje opravdanost svojih postupaka. Prema pravilima angažmana, možda mi je bilo dopušteno da sam pomogao u ubijanju onih ljudi - čiji jezik nisam govorio, običaje koje nisam razumio i zločine koje nisam mogao identificirati - na jeziv način da sam ih gledao umrijeti. Ali kako bi se moglo smatrati časnim od mene što sam neprestano čekao sljedeću priliku za ubijanje nesuđenih osoba, koje češće ne predstavljaju opasnost za mene ili bilo koju drugu osobu u to vrijeme. Nema veze časni, kako je moguće da je bilo koja misleća osoba i dalje vjerovala da je potrebno da Sjedinjene Američke Države budu zaštićene u Afganistanu i ubijaju ljude, a nitko od prisutnih nije odgovoran za napade na naš 11. rujna narod. Bez obzira na to, 2012. godine, punu godinu dana nakon smrti Osame bin Ladena u Pakistanu, bio sam dio ubijanja zavedenih mladića, koji su na dan 9. rujna bili samo djeca.
Ipak, unatoč svojim boljim instinktima, nastavio sam slijediti naredbe i slušati svoje zapovijedi iz straha od posljedica. Ipak, sve vrijeme postajući sve svjesniji da rat ima vrlo malo veze sa sprečavanjem ulaska terora u Sjedinjene Države, a puno više sa zaštitom profita proizvođača oružja i takozvanih izvođača obrane. Dokazi o ovoj činjenici otkriveni su svuda oko mene. U najdužem, tehnološki najnaprednijem ratu u američkoj povijesti, plaćenici po ugovoru nadmašili su uniforme koji su nosili vojnike 2 prema 1 i zaradili čak 10 puta veću plaću. U međuvremenu, nije bilo važno radi li se o, kao što sam vidio, afganistanskom poljoprivredniku prepolovljenom, a ipak čudesno svjesnom i besmislenom pokušaju da mu izvadi unutrašnjost o tlo, ili je u pitanju lijes s američkom zastavom spušten u Arlington National Groblje uz zvuk pozdrava od 21 pištolja. Prasak, prasak, prasak. Oboje služi za opravdanje lakog protoka kapitala po cijenu krvi - njihove i naše. Kad razmišljam o ovome, tužan sam i stidim se stvari koje sam učinio da to podržim.
Najstrašniji dan u mom životu došao je mjesecima nakon mog raspoređivanja u Afganistan, kada se rutinska nadzorna misija pretvorila u katastrofu. Tjednima smo pratili kretanje prstena proizvođača automobilskih bombi koji žive oko Jalalabada. Bombe automobila usmjerene prema američkim bazama postale su tog ljeta sve učestaliji i smrtonosniji problem, pa je uložen veliki napor u njihovo zaustavljanje. Bilo je vjetrovito i oblačno popodne kada je jedan od osumnjičenih otkriven krenuo prema istoku, vozeći velikom brzinom. To je uznemirilo moje nadređene koji su vjerovali da možda pokušava pobjeći preko granice u Pakistan.
Napad bespilotnim letjelicama bio nam je jedina šansa i već se počeo postrojavati kako bi pogodio hitac. No, manje napredni dron Predator imao je poteškoća vidjeti kroz oblake i natjecati se protiv jakog vjetra. Pojedinačni korisni teret MQ-1 nije se uspio povezati sa svojom metom, umjesto da je nestao za nekoliko metara. Vozilo, oštećeno, ali još uvijek sposobno za vožnju, nastavilo je dalje nakon što je za dlaku izbjeglo uništenje. Naposljetku, kad je zabrinutost zbog drugog dolaznog projektila splasnula, pogon je stao, izašao iz auta i provjerio se kao da ne može vjerovati da je još živ. Sa suvozačeve strane izašla je žena koja je nosila nezaobilaznu burku. Koliko god bilo zapanjujuće da je upravo saznalo da je tamo bila žena, vjerojatno njegova supruga, s čovjekom kojeg smo namjeravali ubiti prije nekoliko trenutaka, nisam imao priliku vidjeti što se dalje dogodilo prije nego što je dron preusmjerio kameru kad je počela grčevito izvući nešto sa stražnjeg dijela automobila.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam iz brifinga mog zapovjednika konačno saznao što se dogodilo. U automobilu je doista bila supruga osumnjičenog, a straga su bile njihove dvije kćeri, stare 5 i 3 godine. Kadar afganistanskih vojnika poslan je da istraži gdje se automobil zaustavio sljedećeg dana.
Tamo su ih pronašli smještene u obližnji kontejner. [Starija kći] pronađena je mrtva zbog neodređenih rana prouzročenih gelerom koji su joj probili tijelo. Njezina mlađa sestra bila je živa, ali teško dehidrirana.
Dok nam je moj zapovjednik prenosio te podatke, činilo se da je izrazila zgražanje, ne zbog činjenice da smo greškom pucali na čovjeka i njegovu obitelj, ubivši mu jednu kćer, već zbog toga što je osumnjičeni proizvođač bombe naredio svojoj ženi da izbaciti tijela svojih kćeri u smeće kako bi njih dvije brže pobjegle preko granice. Sada, kad god naiđem na pojedinca koji misli da je ratovanje bespilotnim letjelicama opravdano i da pouzdano čuva Ameriku, sjećam se tog vremena i pitam se kako bih mogao nastaviti vjerovati da sam dobra osoba, koja zaslužuje svoj život i pravo da se bavim sreća.
Godinu dana kasnije, na oproštajnom okupljanju za nas koji bismo uskoro napustili vojnu službu, sjedio sam sam, očaran televizorom, dok su se drugi zajedno prisjećali. Na televiziji su bile udarne vijesti o tome kako je predsjednik [Obama] dao prve javne primjedbe o politici upotrebe tehnologije bespilotnih letjelica u ratovanju. Njegove su primjedbe upućene kako bi se javnost uvjerila u izvještaje koji su pomno ispitivali smrt civila u napadima bespilotnim letjelicama i ciljali američke građane. Predsjednik je rekao da je potrebno zadovoljiti visoki standard "gotovo izvjesne" kako bi se osiguralo da nema civila.
No, koliko sam znao o slučajevima gdje su vjerovatno mogli biti prisutni civili, ubijeni su gotovo uvijek bili označeni kao neprijatelji ubijeni u akciji, osim ako se dokaže suprotno. Bez obzira na to, nastavio sam slušati njegove riječi dok je predsjednik objašnjavao kako se bespilotna letjelica može upotrijebiti za uklanjanje nekoga tko predstavlja "neposrednu prijetnju" Sjedinjenim Državama.
Koristeći analogiju vađenja snajpera, s pogledom na skromnu gomilu ljudi, predsjednik je usporedio upotrebu bespilotnih letjelica kako bi spriječio potencijalnog terorista da izvrši svoju zlu zavjeru. Ali kako sam shvatio, skromna gomila bili su oni koji su živjeli u strahu i užasu od bespilotnih letjelica na svom nebu, a snajper u scenariju bio sam ja. Došao sam do uvjerenja da se politika ubijanja bespilotnim letjelicama koristila kako bi zavarala javnost da nas štiti, a kad sam napokon napustio vojsku, još uvijek obrađujući ono u čemu sam bio, počeo sam govoriti , vjerujući da je moje sudjelovanje u programu bespilotnih letjelica bilo duboko pogrešno.
Posvetio sam se antiratnom aktivizmu i zamoljen sam da sudjelujem na mirovnoj konferenciji u Washingtonu, DC, krajem studenog 2013. Ljudi su se okupili iz cijelog svijeta kako bi razmijenili iskustva o tome kako je živjeti u doba bespilotnih letjelica. Faisal bin Ali Jaber otputovao je iz Jemena da nam ispriča šta se dogodilo s njegovim bratom Salimom bin Ali Jaberom i njihovim rođakom Waleedom. Waleed je bio policajac, a Salim je bio cijenjen imam vatrogasne brigade, poznat po tome što je propovijedao mladićima o putu uništenja ako se odluče za nasilni džihad.
Jednog dana u kolovozu 2012. lokalni pripadnici Al Qaede koji su automobilom putovali kroz Faisalovo selo uočili su Salima u hladu, prišli mu i pozvali ga da dođe i razgovara s njima. Ne propuštajući priliku za evangelizaciju mladih, Salim je oprezno nastavio s Waleedom kraj sebe. Faisal i drugi seljani počeli su promatrati izdaleka. Još dalje je izgledao i uvijek prisutan Reaper dron.
Dok je Faisal prepričavao ono što se zatim dogodilo, osjećao sam se premještenim natrag na mjesto gdje sam bio tog dana, 2012. Faisal i oni iz njegovog sela u to vrijeme nisu znali da oni nisu bili jedini koji su gledali Salima kako se približava džihadistu u autu. Iz Afganistana smo ja i svi na dužnosti pauzirali posao kako bismo svjedočili pokolju koji se trebao dogoditi. Pritiskom na gumb udaljen tisućama kilometara, dvije rakete Hellfire zaškripale su s neba, a za njima još dvije. Ne pokazujući znakove kajanja, ja i oni oko mene pljeskali smo i slavodobitno navijali. Pred gledalištem bez riječi Faisal je plakao.
Otprilike tjedan dana nakon mirovne konferencije dobio sam unosnu ponudu za posao ako se vratim raditi kao vladin izvođač. Osjećao sam se nelagodno zbog te ideje. Do tog trenutka moj jedini plan nakon vojnog odvajanja bio je upis na fakultet kako bih završio svoju diplomu. No, novac koji sam mogao zaraditi bio je daleko više nego što sam ikada prije zaradio; zapravo, bilo je to više nego što je stekao bilo koji od mojih prijatelja sa fakultetskim obrazovanjem. Pa sam, nakon što sam to pažljivo razmotrio, odgodio polazak u školu na semestar i prihvatio posao.
Dugo mi je bilo neugodno u sebi zbog pomisli da iskoristim svoje vojno iskustvo za lagodan radni stol. Za to sam vrijeme još uvijek obrađivao ono što sam prošao i počeo sam se pitati jesam li opet pridonio problemu novca i rata prihvaćanjem da se vratim kao izvođač obrambenih poslova. Gore je bilo moje sve veće strahovanje da su svi oko mene također sudjelovali u kolektivnoj zabludi i poricanju koje je korišteno da se opravdaju naše pretjerane plaće za relativno lak rad. Ono čega sam se tada najviše plašio bilo je iskušenje da to ne preispitam.
Onda se dogodilo da sam se jedan dan nakon posla zadržao kako bih se družio s parom suradnika čijem sam se talentiranom poslu jako divio. Učinili su mi dobrodošlicu i bio sam sretan što sam zaslužio njihovo odobrenje. No, na moje zaprepaštenje, naše potpuno novo prijateljstvo poprimilo je neočekivano mračan obrat. Izabrali su da bismo trebali uzeti trenutak i zajedno pogledati neke arhivirane snimke prošlih udara dronovima. Takve ceremonije povezivanja oko računala za gledanje takozvane "ratne pornografije" nisu mi bile nove. Učestvovao sam u njima cijelo vrijeme dok sam bio raspoređen u Afganistan. Ali toga dana, godinama nakon činjenice, moji su novi prijatelji [dahnuli] i podsmjehnuli se, baš kao i moji stari, ugledavši muškarce bez lica u posljednjim trenucima svog života. I ja sam sjedio promatrajući, ništa nisam rekao i osjetio kako mi se srce lomi u komade.
Časni sude, najistinitija istina koju sam shvatio o prirodi rata je ta da je rat trauma. Vjerujem da se svakoj osobi koja je pozvana ili prisiljena sudjelovati u ratu protiv svojih bližnjih obećava da će biti izložena nekom obliku traume. Na taj način nijedan vojnik blagoslovljen što se vratio kući iz rata ne čini to neozlijeđen.
Srž PTSP -a je u tome što je to moralna zagonetka koja nanosi nevidljive rane na psihu osobe i koja je opterećena težinom iskustva nakon što je preživjela traumatičan događaj. Kako će se PTSP manifestirati ovisi o okolnostima događaja. Dakle, kako operater drona to može obraditi? Pobjednički strijelac, bez sumnje kajući se, barem čuva svoju čast netaknutom suočivši se s neprijateljem na bojnom polju. Odlučni pilot lovca ima luksuz da ne mora svjedočiti strašnim posljedicama. Ali što sam uopće mogao učiniti da se nosim s neporecivim okrutnostima koje sam ovjekovječio?
Moja savjest, koja je nekoć bila zadrzana, oživjela je. U početku sam to pokušavao zanemariti. Umjesto toga, poželio bih da dođe netko bolje pozicioniran od mene da mi uzme ovu šalicu. Ali i ovo je bila glupost. Ostavljen da odlučim hoću li postupiti, mogao sam učiniti samo ono što bih trebao učiniti pred Bogom i vlastitom savješću. Došao mi je odgovor da bih za zaustavljanje ciklusa nasilja trebao žrtvovati svoj život, a ne život druge osobe.
Stoga sam kontaktirao istraživačkog novinara s kojim sam imao uspostavljen prethodni odnos i rekao mu da imam nešto što američki narod treba znati.
S poštovanjem,
Daniel Hale
