Emanuel Pastreich (direktor Azijskog instituta) studeni 8th, 2017, Izvješće o mirut.
Promatranje govora predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Moon Jae-ina u Seoulu u posljednjih nekoliko dana dalo mi je osjećaj o tome koliko je rasla politika obje zemlje. Trump je govorio o svom raskošnom golf igralištu i finoj hrani koju je uživao, osvrćući se na senzualno uživanje i pretvarajući se da milijuni slabo plaćenih i nezaposlenih u Koreji i Sjedinjenim Državama ne postoje. Govorio je hvalospjevom o precijenjenoj vojnoj opremi koju je Južna Koreja bila prisiljena kupiti i pohvalila za tako daleki Korejski rat od izazova s kojima se suočavaju obični ljudi. Njegov govor nije bio čak ni "Amerika na prvo mjesto".
I Moon ga nije izazivao, niti ga je čak i nagovarao na jednom mjestu. Nije se spominjao Trumpov bijesni rasistički jezik i njegov utjecaj na Azijate ili njegovu diskriminatornu imigracijsku politiku. Niti se ništa nije govorilo o Trumpovoj bjesomučnoj ratno-ratnoj borbi i njegovim nepromišljenim prijetnjama ratu protiv Sjeverne Koreje, a čak je u njegovom nedavnom govoru u Tokiju čak prikrivala prijetnje Japanu. Ne, radna pretpostavka iza sastanaka bila je da je summit trebao biti mehanički i banalan velika guignol za mase, u kombinaciji s velikim poslovima iza kulisa za super-bogate.
Korejski mediji učinili su da izgledaju kao svi Amerikanci, i većina Korejaca, podržavali su smiješne i opasne politike Donalda Trumpa i odricali se njegove reakcionarne politike. Jedan je došao s dojmom da je sasvim u redu za američkog predsjednika da zaprijeti preventivnom nuklearnom ratu za Sjevernokorejsko testiranje raketa (akcija koja nije u suprotnosti s međunarodnim pravom) i nuklearno oružje (što je Indija učinila s američkim poticanjem).
Napravio sam kratak govor kako bih ponudio drugu viziju o tome što bi mogla biti uloga Sjedinjenih Država u Istočnoj Aziji. Učinio sam to zato što sam se zabrinuo da će mnogi Korejci otići od Trampa s dojmom da su svi Amerikanci jednako militantni i bezobrazno motivirani.
Premda Trump možda pobjeđuje ratne bubnjeve kako bi uplašio Japan i Koreju da raširi milijarde dolara za oružje koje ne trebaju ili žele, on i njegov režim očito igraju izuzetno opasnu igru. Postoje snage duboko u vojsci koje su potpuno spremne pokrenuti katastrofalni rat ako poveća njihovu moć, i koji misle da samo takva kriza može odvratiti ljude od kriminalnih radnji vlade Sjedinjenih Država i privući pažnju na nadolazeću krizu. katastrofa klimatskih promjena.
Emanuel Pastreich
"Alternativna uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji"
Tekst videozapisa:
Emanuel Pastreich (direktor Azijskog instituta)
Studenog 8, 2017
„Alternativna uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji.
Govor kao odgovor na govor Donalda Trumpa u Narodnoj skupštini Koreje
Ja sam Amerikanka koja preko dvadeset godina radi s korejskom vladom, istraživačkim institutima, sveučilištima, privatnom industrijom i običnim građanima.
Upravo smo čuli govor Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Država, korejskom nacionalnom parlamentu. Predsjednik Trump izložio je opasnu i neodrživu viziju za Sjedinjene Države, Koreju i Japan, put koji vodi prema ratu i masovnim socijalnim i ekonomskim sukobima, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Vizija koju nudi je zastrašujuća kombinacija izolacije i militarizma, a poticat će u drugim nacijama nemilosrdnu politiku moći bez ikakve brige za buduće generacije.
Prije Ugovora o sigurnosti SAD-Koreja postojala je Povelja Ujedinjenih naroda, koju su potpisale Sjedinjene Države, Rusija i Kina. Povelja Ujedinjenih naroda definirala je ulogu Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije i drugih zemalja u sprječavanju rata, te aktivnim naporima za rješavanje teške ekonomske nejednakosti koja vodi do ratova. Sigurnost mora početi tamo, s tom vizijom mira i suradnje. Danas nam je potreban idealizam Povelje Ujedinjenih naroda, ta vizija globalnog mira nakon strahota Drugog svjetskog rata.
Donald Trump ne zastupa Sjedinjene Države, nego malu skupinu najneobičnijih i krajnje desničarskih članova. No ti su elementi povećali kontrolu nad vladom moje zemlje na opasnu razinu, djelomično zbog pasivnosti tolikih građana.
Ali vjerujem da mi, ljudi, možemo vratiti kontrolu dijaloga o sigurnosti, ekonomiji i društvu. Ako imamo kreativnost i hrabrost, možemo iznijeti drugačiju viziju za moguću inspirativnu budućnost.
Počnimo s pitanjem sigurnosti. Korejci su bombardirani izvješćima o nuklearnom napadu iz Sjeverne Koreje. Ta je prijetnja bila opravdanje za THAAD, za podmornice na nuklearni pogon i bilo koji broj drugih skupih sustava naoružanja koji generiraju bogatstvo za mali broj ljudi. No, donosi li ovo oružje sigurnost? Sigurnost dolazi iz vizije, suradnje i od hrabrih akcija. Sigurnost se ne može kupiti. Nijedan sustav oružja neće jamčiti sigurnost.
Nažalost, SAD su godinama odbile diplomatski angažirati Sjevernu Koreju, a američka pasivnost i arogancija doveli su nas do te opasne situacije. Situacija je sada još gora, jer Trampova administracija više ne prakticira diplomaciju. State Departmentu je oduzeta sva vlast i većina nacija ne zna gdje da se okrene ako želi angažirati Sjedinjene Države. Gradnja zidova, viđenih i neviđenih, između Sjedinjenih Država i svijeta naša je najveća briga.
Bog nije dao Sjedinjenim Državama mandat da zauvijek ostanu u Aziji. Ne samo da je moguće, već i poželjno, SAD smanjiti svoju vojnu prisutnost u regiji i smanjiti svoje nuklearno oružje i konvencionalne snage, kao prvi korak prema stvaranju pozitivnog ciklusa koji će poboljšati odnose sa Sjevernom Korejom, Kina i Rusija.
Sjevernokorejsko testiranje raketa nije kršenje međunarodnog prava. Umjesto toga, Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda manipulirale su moćne snage u Sjedinjenim Državama kako bi podržale stajališta o Sjevernoj Koreji koja uopće nemaju smisla.
Prvi korak prema miru počinje sa Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države, moja zemlja, moraju slijediti svoje obveze iz Ugovora o neširenju, te početi ponovno uništavati nuklearno oružje i odrediti datum u bliskoj budućnosti za potpuno uništenje svih preostalih nuklearnih oružja. Opasnosti od nuklearnog rata i naših tajnih programa naoružanja zadržane su od Amerikanaca. Ako budu obaviješteni o istini, siguran sam da će Amerikanci u velikoj mjeri podržati potpisivanje Ugovora o UN-u o zabrani nuklearnog oružja.
Bilo je mnogo nemarnih govora o Koreji i Japanu o razvoju nuklearnog oružja. Iako bi takvim postupcima za neke moglo biti kratkoročno uzbuđenje, oni neće donijeti nikakav oblik sigurnosti. Kina je zadržala svoje nuklearno oružje pod 300-om i bila bi spremna dodatno ih smanjiti ako se Sjedinjene Države posvete razoružanju. No, Kina može lako povećati broj nuklearnog oružja na 10,000, ako mu prijeti Japan ili Južna Koreja. Javno zagovaranje za razoružanje je jedina akcija koja može povećati sigurnost Koreje.
Kina mora biti ravnopravan partner u svim sigurnosnim okvirima za istočnu Aziju. Ako se Kina, koja se brzo pojavljuje kao dominantna globalna sila, izostavi iz sigurnosnog okvira, taj okvir je zajamčeno irelevantan. Osim toga, Japan također mora biti uključen u bilo koji sigurnosni okvir. Kroz takvu suradnju moramo iznijeti najbolje od japanske kulture, njezine stručnosti o klimatskim promjenama i tradicije mirovnog aktivizma. Zastava kolektivne sigurnosti ne smije se koristiti kao poziv za okupljanje ultranacionalista koji sanjaju o "ratničkom Japanu", već kao o sredstvima za izvlačenje najboljih japanskih, "boljih anđela". Ne možemo ostaviti Japan sebi.
Postoji istinska uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji, ali ona se u konačnici ne bavi projektilima ili tenkovima.
Uloga SAD-a mora se radikalno transformirati. Sjedinjene Države moraju se usredotočiti na koordinaciju kako bi odgovorile na prijetnju klimatskih promjena. Moramo ponovno izumiti vojsku i redefinirati "sigurnost" u tu svrhu. Takav će odgovor zahtijevati suradnju, a ne konkurenciju.
Takav pomak u definiciji sigurnosti zahtijeva hrabrost. Reinterpretirati misiju mornarice, vojske, zrakoplovstva i obavještajne zajednice kako bi se pomoglo građanima da odgovore na klimatske promjene i obnoviti naše društvo bit će čin koji će zahtijevati nevjerojatnu hrabrost, možda više hrabrosti nego borbe na bojnom polju. Ne sumnjam da ima onih u vojsci koji imaju takvu vrstu hrabrosti. Pozivam vas da ustanete i zatražite da se suočimo s prijetnjom klimatskih promjena usred ovog grotesknog masovnog poricanja.
Moramo temeljito promijeniti našu kulturu, naše gospodarstvo i naše navike.
Bivši američki zapovjednik pacifičkog zapovjedništva admiral Sam Locklear izjavio je kako su klimatske promjene velika prijetnja sigurnosti i da je podložan stalnom napadu.
Ali naši vođe ne bi trebali smatrati da je njihov posao popularan. Manje me briga koliko selfija imate sa studentima. Čelnici moraju identificirati izazove našeg doba i učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi riješili te opasnosti, čak i ako to znači ogromnu samopožrtvovnost. Kao što je jednom napisao rimski državnik Marcus Tullius Ciceron,
"Nepopularnost zarađena radom onoga što je ispravno je slava"
Može biti bolno za neke korporacije da se odreknu ugovora vrijednih više milijardi dolara za nosače zrakoplova, podmornice i rakete, ali da bi pripadnici naše vojske imali jasnu ulogu u zaštiti naših zemalja od najveće prijetnje u povijesti. novi osjećaj dužnosti i predanosti.
Također su nam potrebni sporazumi o ograničenju naoružanja, poput onih koje smo uspostavili u Europi u 1970 i 1980. Oni su jedini način da se odgovori na rakete nove generacije i drugo oružje. Novi ugovori i protokoli moraju biti dogovoreni za kolektivne obrambene sustave kako bi odgovorili na prijetnju bespilotnih letjelica, cyber ratovanja i oružja u nastajanju.
Potrebna nam je i hrabrost da preuzmemo sjenovite nedržavne aktere koji prijete našim vladama iznutra. Ova bitka bit će najteža, ali bitna bitka.
Naši građani moraju znati istinu. Naši su građani preplavljeni lažima u ovoj internetskoj dobi, poricanjem klimatskih promjena, zamišljenim terorističkim prijetnjama. Taj će problem zahtijevati predanost svih građana da traže istinu i ne prihvaćaju prikladne laži. Ne možemo očekivati da će vlada ili korporacije obaviti ovaj posao za nas. Također moramo osigurati da mediji svoje primarne uloge vide kao prenošenje točnih i korisnih informacija građanima, a ne stvaranje profita.
Temelji suradnje Sjedinjenih Država i Koreje moraju biti utemeljeni na razmjeni između građana, a ne na sustavima oružja ili masivnim subvencijama za međunarodne korporacije. Potrebne su razmjene između osnovnih škola, između lokalnih nevladinih organizacija, između umjetnika, pisaca i socijalnih radnika, razmjene koje traju godinama i desetljećima.
Ne možemo se osloniti na sporazume o slobodnoj trgovini koji prvenstveno donose korporacije, a koji štete našem dragocjenom okruženju, da nas spoje.
Umjesto toga moramo uspostaviti istinsku "slobodnu trgovinu" između Sjedinjenih Država i Koreje. To znači poštenu i transparentnu trgovinu koju vi, ja i naši susjedi možemo ostvariti izravno putem vlastitih inicijativa i naše kreativnosti. Trebamo trgovinu koja je dobra za lokalne zajednice. Trgovina bi trebala biti prvenstveno o globalnoj suradnji i suradnji među zajednicama, a zabrinutost ne bi trebala biti s masivnim kapitalnim ulaganjima, ili s ekonomijama razmjera, nego s kreativnošću pojedinaca.
Konačno, moramo vratiti vladu na svoj pravi položaj kao ciljni igrač koji je odgovoran za dugoročno zdravlje nacije i koji je ovlašten ustati i regulirati korporacije. Vlada mora biti sposobna promicati projekte u znanosti i infrastrukturi usmjerene na stvarne potrebe naših građana u obje zemlje i ne treba se usredotočiti na kratkoročnu dobit malog broja privatnih banaka. Burze imaju svoju ulogu, ali su marginalne za izradu nacionalne politike.
Doba privatizacije vladinih funkcija mora se okončati. Moramo poštovati državne službenike koji svoju ulogu vide kao pomoć ljudima i daju im resurse koji su im potrebni. Svi se moramo okupiti za zajednički cilj stvaranja pravednijeg društva i to moramo učiniti brzo.
Kao što je Confucius jednom napisao: "Ako nacija izgubi svoj put, bogatstvo i moć bit će sramne stvari za posjedovanje." Radimo zajedno da stvorimo društvo u Koreji i Sjedinjenim Državama na koje možemo biti ponosni.
