Fotografija bolnice Kunduz u Afganistanu putem Intercept.
David Swanson, World BEYOND War, Listopad 2, 2021
Nedavni članak i nedavna knjiga iznova su mi pokrenuli ovu poznatu temu. Članak je super neupućen glupač s poslom sjekire na Michaelu Ratneru Samuela Moyna, koji optužuje Ratnera da podržava rat pokušavajući reformirati i humanizirati, a ne okončati ga. Kritika je užasno slaba jer je Ratner pokušao spriječiti ratove, okončati ratove i reformirati ratove. Ratner je bio na svakom antiratnom događaju. Ratner je na svakom panelu govorio o potrebi opoziva Busha i Cheneyja za ratove, kao i za mučenje. Nikada nisam ni čuo za Samuela Moyna dok nije napisao ovaj sada široko raskrinkan članak. Drago mi je što želi okončati rat i nadam se da može biti bolji saveznik u toj borbi.
No, postavljeno pitanje, koje postoji već stoljećima, ne može se odbaciti tako lako kao ukazati da je Moyn pogrešno shvatio svoje činjenice o Ratneru. Kad sam se usprotivio mučenju iz doba Bush-Cheneyja, a da ni na trenutak nisam prestao s protestima zbog samih ratova, mnogi su me ljudi optužili da podržavam ratove ili da preusmjeravam resurse od okončanja ratova. Jesu li nužno pogriješili? Želi li Moyn osuditi Ratnera zbog protivljenja mučenju, čak i znajući da se i on protivio ratu, jer se veće dobro najvjerojatnije postiže stavljanjem svega u potpunu okončanje rata? I može li to biti točno, bez obzira na to je li to Moynov stav?
Mislim da je važno u ovim razmatranjima početi napominjući gdje leži najveći problem, naime s potpaljivačima rata, ratnim profiterima, pomagačima rata i ogromnom masom ljudi koji ne čine ništa prokleto niti zaustaviti ili reformirati masovna pokolja na bilo koji način. Pitanje nije ni na koji način treba li s tom masom ukrcati ratne reformatore. Pitanja su, prije svega, jesu li ratni reformatori doista reformirali rat, jesu li te reforme (ako ih ima) donijele značajno dobro, pomažu li ti reformski napori okončanju rata ili produženju rata ili ne, je li se moglo učiniti više dobra usredotočivanjem na potrebu okončati ili određene ratove ili cijelu instituciju, te mogu li ratni abolicionisti postići više dobra pokušavajući preobratiti ratne reformatore ili pokušavajući mobilizirati neaktivne nezainteresirane mase.
Iako su neki od nas pokušali i reformirati i okončati rat i općenito su to dvoje smatrali komplementarnima (nije li rat više, ni manje, vrijedan završetka jer uključuje mučenje?), Ipak postoji izrazita podjela između reformatora i ukidača. Ova podjela dijelom je posljedica različitih uvjerenja ljudi o vjerojatnosti uspjeha u dva pristupa, od kojih svaki pokazuje mali uspjeh, pa ga zagovornici drugog mogu kritizirati na toj osnovi. To je djelomično posljedica osobnosti i stava. To je djelomično posljedica misija različitih organizacija. Istaknuta je ograničenom prirodom resursa, općim konceptom ograničenog raspona pažnje i velikim poštovanjem u kojem se drže najjednostavnije poruke i slogani.
Ova podjela paralelna je s podjelom koju vidimo svake godine, kao i posljednjih dana, kada američki Kongres izglasa zakon o vojnoj potrošnji. Svi si međusobno govore da se teoretski može pozvati članove Kongresa da glasaju za dobre izmjene i dopune koje nemaju šanse za prolazak u Domu (i nulu za prolazak kroz Senat i Bijelu kuću), kao i da glasaju protiv sveukupni prijedlog zakona (s malo šanse da se prijedlog zakona blokira i preoblikuje, ali nema potrebe da to učine Senat ili predsjednik). Ipak, sve grupe unutar Beltwaya, koje slijede članovi Kongresa, predvođene članovima uložile su najmanje 99.9% svojih napora u dobre izmjene, a nekolicina vanjskih skupina uložila je isti dio svojih napora u traženje Ne glasova o prijedlogu zakona. Gotovo nikada nećete vidjeti da netko radi obje stvari ručno. I opet, ova podjela je unutar onog dijela stanovništva koje se ne pretvara da račun za vojnu potrošnju ne postoji kako bi se opsesirao s dva najveća računa za potrošnju ikad (koji su zapravo, zajedno, mnogo manji od računa o vojnoj potrošnji na godišnjem nivou) potrošnja).
Knjiga koja mi je pokrenula ovu temu nova je od Leonarda Rubensteina Opasna medicina: borba za zaštitu zdravstvene zaštite od ratnog nasilja. Od takvog naslova moglo bi se očekivati knjigu o zdravstvenoj prijetnji samog rata, ulozi koju ima kao glavni uzrok smrti i ozljeda, velikog širenja pandemije bolesti, osnovu za rizik nuklearne apokalipse, besmisleno bezobzirno biološko oružje laboratorije, zdravstvene borbe ratnih izbjeglica i devastaciju okoliša i smrtonosno zagađenje nastalo ratom i ratnim pripremama. Umjesto toga, to je knjiga o potrebi upravljanja ratovima na takav način da se ne napadaju liječnici i medicinske sestre, bolnice ne bombardiraju, ambulante ne dižu u zrak. Autor želi da zdravstveni djelatnici budu zaštićeni i dopušteno im je liječenje svih strana bez obzira na njihov identitet ili identitet pružatelja zdravstvenih usluga. Treba nam, s pravom tvrdi Rubenstein, kraj lažnih prijevara o cijepljenju poput CIA -e u Pakistanu, kraj procesuiranja liječnika koji svjedoče o dokazima mučenja, itd. Moramo iz rata izrezati sigurnu, poštovanu, humanitarnu zonu za one koji pokušavaju zakrpati borce kako bi nastavili ubijati i biti ubijeni.
Tko bi mogao biti protiv takvih stvari? Pa ipak. Pa ipak: ne može se ne primijetiti crta koja je podvučena u ovoj knjizi, kao u drugima poput nje. Autor dalje ne govori kako moramo također prestati preusmjeravati financiranje iz zdravstva na oružje, moramo prestati pucati na projektile i oružje, moramo zaustaviti ratne aktivnosti koje truju Zemlju i zagrijavaju klimu. Zaustavlja se na potrebama zdravstvenih radnika. I ne možemo a da ne primijetimo predvidljivo uokvirivanje pitanja autorovom ranom, bez činjenica, nezabilježenom tvrdnjom da „s obzirom na ljudsku sklonost okrutnosti, posebno u ratu, ovo nasilje nikada neće potpuno prestati, ništa više od samog rata i zvjerstva koja ga prečesto prate će završiti. ” Dakle, rat je nešto odvojeno od zvjerstava koja ga čine, a navodno ga ne "prate" već samo "često". No, nijedan razlog koji se nudi za rat nikada ne prestaje. Umjesto toga, pretpostavljeni apsurd te ideje jednostavno je doveden kao usporedba kako bi se ilustriralo koliko je sigurno da nasilje nad pružateljima zdravstvenih usluga u ratovima također nikada neće prestati (iako se vjerojatno može smanjiti, a rad na smanjenju opravdan čak i ako isti su resursi mogli ući u smanjenje ili uklanjanje rata). A ideja na kojoj počivaju sve te pretpostavke je pretpostavljena sklonost okrutnosti "ljudi", gdje ljudi očito misle na one ljudske kulture koje sudjeluju u ratu, kao što mnoge ljudske kulture sada i u prošlosti nisu.
Ovdje bismo trebali zastati samo da bismo shvatili da će rat, naravno, potpuno prestati. Pitanje je samo hoće li čovječanstvo to učiniti prvo. Ako rat ne prestane prije nego što čovječanstvo prestane, a trenutno stanje nuklearnog oružja ostane neispravljeno, nema sumnje da će nam rat stati na kraj prije nego što mi tome stanemo na kraj.
Sad, mislim Opasna medicina je izvrsna knjiga koja svijetu doprinosi vitalnim znanjem vješto bilježeći beskrajne napade na bolnice i ambulantna vozila tijekom ratova od strane raznih ratnih oklada tijekom mnogih godina. Osim vjere u nemogućnost smanjenja ili uklanjanja rata, ovo je knjiga koja ne može a da ne natjera čovjeka da još više nego prije poželi smanjiti ili eliminirati rat, kao i reformirati ono što je ostalo od njega (isključujući uvjerenje u nemogućnost takva reforma).
Knjiga je također prikaz koji nije grubo pristran u korist određene nacije. Vrlo često reforme rata koreliraju s izgovorom da rat vode druge nacije i skupine osim vlade SAD -a ili zapadnih vlada, dok ratni abolicionisti ponekad pretjerano minimiziraju ulogu u ratu bilo koga osim vlade SAD -a. Međutim, Opasna medicina naginje u smjeru okrivljavanja ostatka svijeta tvrdeći da je američka vlada djelomično reformirana, da je to što diže u zrak bolnicu punu pacijenata velika stvar upravo zato što je tako neobično, dok druge vlade napadaju bolnice mnogo rutinskije. Ova se tvrdnja, naravno, ne stavlja u kontekst uloge SAD -a u prodaji najviše oružja, započinjanju najviše ratova, bacanju najviše bombi, razmještanju najviše trupa itd., Zbog usredotočenosti na reformiranje rata bez obzira na to kako mnogo toga.
S vremena na vrijeme, Rubenstein sugerira velike poteškoće u reformi rata, tvrdeći da će se, dok politički i vojni čelnici ne drže postrojbe odgovornim za napade na ranjenike, nastaviti i zaključiti da nasilje nad zdravstvenom zaštitom u ratu nije nova normalnost, jer je dugogodišnja normalan. No tada tvrdi da postoje slučajevi kada su pritiskom javnosti i jačanjem normi spriječeni napadi na civile. (Naravno, i mnogo je puta kada su isti čimbenici spriječili čitave ratove.) No, onda nas Rubenstein napada Pinkerish, tvrdeći da su zapadne vojske uvelike smanjile neselektivno bombardiranje, što je rezultiralo „civilnim žrtvama od bombardiranja zapadnih zračnih snaga uglavnom se mjere stotinama, a ne desecima ili stotinama tisuća. ” Pročitaj to nekoliko puta. Nije to pravopisna pogreška. Ali što to može značiti? U kojem su ratu sudjelovale zapadne zračne snage u kojima nije bilo desetaka ili stotina tisuća civilnih žrtava, pa čak ni civilnih poginulih? Može li Rubenstein značiti broj žrtava iz jednog bombardiranja ili jedne bombe? Ali koja bi bila svrha to tvrditi?
Jednu stvar koju primjećujem u vezi s reformom rata je da se ona ponekad ne temelji samo na uvjerenju da je pokušaj okončanja rata besmislen. Također se temelji na suptilnom prihvaćanju ratnog mišljenja. Isprva se ne čini tako. Rubenstein želi da liječnici imaju slobodu liječiti vojnike i civile sa svih strana, da ih ne sputavaju u pružanju pomoći i utjehe samo određenim ljudima, a ne drugima. Ovo je nevjerojatno vrijedno divljenja i suprotno ratnom razmišljanju. Ipak, ideja da se moramo ozbiljnije uvrijediti kada se napadne bolnica nego kada se napadne vojna baza počiva na shvaćanju da postoji nešto prihvatljivije u ubijanju naoružanih, neozlijeđenih, ne-civilnih ljudi, a manje prihvatljivo u ubijanju nenaoružanih, ozlijeđeni, civili. Ovo je način razmišljanja koji će se mnogima činiti normalnim, čak i neizbježnim. Ali ratni abolicionist koji vidi rat, a ne neki drugi narod, kao neprijatelja, bit će jednako užasnut ubijanjem trupa kao i ubijanjem pacijenata. Slično, ratni abolicionist će ubijanje trupa s obje strane vidjeti jednako užasno koliko i svaka strana vidi ubijanje vojnika na svojoj strani. Problem je u ubijanju ljudskih bića, a ne kojih. Poticanje ljudi na drugačije mišljenje, bez obzira na dobro, može naštetiti normalizaciji rata - čini li se to tako dobro da iznimno inteligentni ljudi mogu pretpostaviti da je rat na neki način ugrađen u neku neidentificiranu supstancu zvanu "ljudska priroda".
Rubensteinova knjiga uokviruje važnu raspravu, kako on to vidi, između gledišta Franza Liebera da “vojna nužnost” nadmašuje humanitarnu suzdržanost u ratu, i gledišta Henryja Dunanta koji govori suprotno. No, mišljenje Lieberova i Dunantovog suvremenika Charlesa Sumnera da rat treba ukinuti uopće se ne razmatra. Evolucija tog gledišta tijekom mnogih desetljeća u potpunosti nedostaje.
Za neke, uključujući mene, razlozi za rad na ukidanju rata počeli su uključivati istaknuto dobro koje se moglo učiniti s resursima namijenjenim ratu. Reformiranje rata, baš kao i reformiranje ubojitih i rasističkih policijskih snaga, često može uključivati ulaganje čak i malo više sredstava u instituciju. No, životi koji bi se mogli spasiti preusmjeravanjem čak i malog dijela vojne potrošnje iz militarizma u zdravstvenu zaštitu jednostavno umanjuju živote koji bi se mogli spasiti čineći ratove 100% poštivanjem pružatelja zdravstvenih usluga i pacijenata, pa čak i živote koje je moguće spasiti okončanjem ratova.
Kompromisi monstruozne institucije mijenjaju ravnotežu prema potrebi da se, barem načelno, usredotoče na okončanje rata, a ne na njegovo humaniziranje. Utjecaj na okoliš, utjecaj na vladavinu prava, utjecaj na građanska prava, potpirivanje mržnje i netrpeljivosti, širenje nasilja na domaće institucije i nevjerojatna financijska ulaganja, kao i nuklearni rizik, daju nam izbore okončanja rata (bez obzira na to popravljamo li ga ili ne) ili samih sebe.
Lieber je želio reformirati mnoge divne institucije, uključujući rat, ropstvo i zatvore. S nekim od tih institucija prihvaćamo očitu činjenicu da smo mogli odlučiti okončati ih, a s drugima ne. No, evo jednu stvar koju bismo mogli učiniti vrlo jednostavno. Ratnu reformu mogli bismo uokviriti kao dio nastojanja da se rat smanji, okonča, korak po korak. Mogli bismo govoriti o posebnim aspektima za koje želimo da se reformiraju iz postojanja kao razlozima i za predloženu reformu i za potpuno ukidanje. Takve složene poruke dobro su u mogućnosti prosječnog ljudskog mozga. Jedna dobra stvar koju bi postigao bilo bi staviti reformatore i abolicioniste u isti tim, tim koji se često činio na rubu pobjede da je mogao biti samo malo veći.
