Mogu li korporatizirana sveučilišta omogućiti kritiku Izraela?

Sveučilište Kalifornije traži zabraniti kritika Izraela. Ovo je široko rasprostranjena pojava u Sjedinjenim Državama, kako svjedoči dva novi izvješća i slučajevi poput onog Stevena Salaite, autora Negrađanska prava: Palestina i granice akademske slobode.

Salaita je otpustilo Sveučilište Illinoisa jer je kritizirao Izrael na Twitteru. Sveučilište DePaul uskratilo je Normanu Finkelsteinu mandat zbog kritiziranja Izraela. William Robinson je skoro otjeran na UC Santa Barbara jer se nije htio "pokajati" nakon što je kritizirao Izrael. Joseph Massad u Columbiji imao je slično iskustvo.

Zašto bi, u zemlji koja proteže “slobodu govora” do te mjere da pokriva podmićivanje političara, bilo prihvatljivo kritizirati Sjedinjene Države, ali ne i malenu, daleku zemlju tek stvorenu 1948.? I zašto bi takva cenzura dopirala čak i do institucija koje obično gomilaju “akademsku slobodu” povrh “slobode govora” kao argument protiv cenzure?

Prvo i najvažnije, mislim, je priroda Izraela. To je nacija koja prakticira aparthejd i genocid u dvadeset prvom stoljeću koristeći američko financiranje i oružje. Ne može uvjeriti ljude u prihvatljivost ovih politika u otvorenoj raspravi. Svoje zločine može nastaviti samo inzistirajući da - upravo kao vlada koja služi samo jednoj etničkoj skupini - svaka kritika predstavlja prijetnju aparthejdom i genocidom poznatim kao "antisemitizam".

Drugo, mislim, je podaništvo suvremene degenerirane obrazovne institucije, koja služi bogatom donatoru, a ne istraživanje ljudskog intelekta. Kada bogati donatori traže da se “antisemitizam” iskorijeni, tako je. (I kako netko može prigovoriti, a da nije “antisemit” ili se čini da osporava da u svijetu zapravo postoji pravi antisemitizam i da je nemoralan kao i mržnja prema bilo kojoj drugoj skupini.)

Treće, suzbijanje kritiziranja Izraela odgovor je na uspjeh takve kritike i na napore BDS-a (bojkoti, oduzimanje i sankcije) pokret. Izraelski autor Manfred Gerstenfeld otvoreno je objavio u Jerusalem Post strategija za primjer nekoliko američkih profesora kako bi se “umanjila prijetnja bojkota”.

Salaita je nazvao svoju knjigu Negrađanska prava jer optužbe za neprihvatljiv govor obično imaju oblik proglašavanja potrebe za zaštitom uljudnosti. Salaita nije tvitao niti na neki drugi način komunicirao ništa zapravo antisemitsko. On je tvitao i na drugi način prenio mnoge izjave protiv antisemitizma. Ali kritizirao je Izrael i istovremeno proklinjao. A da bi učvrstio grijeh, upotrijebio je humor i sarkazam. Takve prakse dovoljne su da vas osude na američkom sudu za ogorčenje bez ikakvog pomnog ispitivanja je li sarkastična psovka zapravo izražavala mržnju ili, naprotiv, izražava opravdano bijes. Čitanje Salaitinih uvredljivih tvitova u kontekstu svih njegovih ostalih oslobađa ga od antisemitizma dok ga ostavlja očito krivim za “antisemitizam”, to jest: kritiziranje izraelske vlade.

Ova kritika može imati oblik kritiziranja izraelskih doseljenika. Salaita u svojoj knjizi piše:

“Na Zapadnoj obali ima gotovo pola milijuna židovskih doseljenika. Njihovo stanovništvo trenutno raste dvostruko brže od ostalih Izraelaca. Oni koriste 90 posto vode na Zapadnoj obali; 3.5 milijuna Palestinaca na tom teritoriju dospijeva s preostalih 10 posto. Putuju samo židovskim autocestama dok Palestinci čekaju satima na kontrolnim točkama (bez jamstva da će proći, čak i kada su ozlijeđene ili rađaju). Redovito napadaju žene i djecu; neki žive zakopaju domoroce. Vandaliziraju kuće i trgovine. Svojim automobilima pregaze pješake. Oni ograničavaju poljoprivrednike na njihovu zemlju. Čuče na vrhovima brda koji im ne pripadaju. Zapaljuju kuće i ubijaju bebe. Sa sobom dovode visokotehnološke sigurnosne snage koje se uglavnom sastoje od ročnika za održavanje ovog groznog aparata.”

Moglo bi se pročitati čak i takvu kritiku dužu od twittera i zamisliti joj određene dodatke. Ali, čitanje cijele knjige iz koje sam je citirao, eliminiralo bi mogućnost maštanja da Salaita u ovom odlomku zagovara osvetu ili nasilje ili osuđuje naseljenike zbog njihove vjere ili etničke pripadnosti ili izjednačava sve naseljenike među sobom osim u sve dok su dio operacije etničkog čišćenja. Salaita ne opravdava nijednu stranu sukoba, ali kritizira ideju da u Palestini postoji sukob s dvije jednake strane:

“Od 2000. godine Izraelci su ubili 2,060 palestinske djece, dok su Palestinci ubili 130 izraelske djece. Ukupan broj smrtnih slučajeva u ovom razdoblju je preko 9,000 Palestinaca i 1,190 Izraelaca. Izrael je prekršio najmanje sedamdeset sedam rezolucija UN-a i brojne odredbe Četvrte ženevske konvencije. Izrael je nametnuo stotine naselja na Zapadnoj obali, dok su Palestinci unutar Izraela sve više pritisnuti i i dalje su interno raseljeni. Izrael je srušio gotovo trideset tisuća palestinskih domova kao pitanje politike. Palestinci su srušili nula izraelskih kuća. Trenutno više od šest tisuća Palestinaca čami u izraelskim zatvorima, uključujući djecu; nijedan Izraelac ne zauzima palestinski zatvor.”

Salaita želi da se palestinska zemlja vrati Palestincima, kao što želi da se barem dio zemlje Indijanaca vrati Indijancima. Takvi zahtjevi, čak i kada ne predstavljaju ništa osim poštivanja postojećih zakona i ugovora, određenim čitateljima izgledaju nerazumni ili osvetoljubivi. Ali ono od čega ljudi zamišljaju obrazovanje se sastoji ako ne i od razmatranja ideja koje se na prvi pogled čine nerazumnim, ne mogu. A pojam da vraćanje ukradene zemlje mora uključivati ​​nasilje je pojam koji je čitatelj dodao prijedlogu.

Međutim, postoji barem jedno područje u kojem Salaita jasno i otvoreno prihvaća nasilje, a to je vojska Sjedinjenih Država. Salaita je napisao kolumnu u kojoj je kritizirao propagandu “podrži trupe”, u kojoj je rekao: “Moja žena i ja često razgovaramo o tome što bi naš sin mogao odrasti postići. Konzistentno područje neslaganja je njegov mogući izbor karijere. Ona može misliti na nekoliko stvari gore nego da se on jednog dana pridruži vojsci (u bilo kojem svojstvu), a ja se ne bih protivio takvoj odluci.”

Razmisli o tome. Evo nekoga tko iznosi moralni argument za suprotstavljanje nasilju u Palestini, i opširnu obranu važnosti ovog stava nadjačavajući brige o udobnosti ili pristojnosti. I ne bi se protivio tome da se njegov sin pridruži vojsci Sjedinjenih Država. Na drugom mjestu u knjizi napominje da američki akademici “mogu putovati, recimo, na Sveučilište u Tel Avivu i družiti se s rasistima i ratnim zločincima”. Razmisli o tome. Ovo je američki akademik koji ovo piše dok David Petraeus, John Yoo, Condoleezza Rice, Harold Koh i deseci njihovih kolega ratnih zločinaca predaju u američkoj akademiji, i to ne bez velikih kontroverzi o kojima Salaita nije mogao izbjeći čuti. Kao odgovor na bijes zbog njegove kritike o "podržavanju trupa", njegov tadašnji poslodavac, Virginia Tech, glasno je proglasio svoju potporu američkoj vojsci.

Američka vojska djeluje na temelju uvjerenja, kao što se vidi u nazivima njezinih operacija i oružja, kao iu njezinim proširenim raspravama, da je svijet “indijski teritorij” i da životi domorodaca nisu važni. Profesor West Pointa Nedavno je predloženo ciljajući kritičare američkog militarizma smrću, a ne samo uskraćivanjem posjeda. A zašto je takva kritika opasna? Jer ništa što američka vojska čini ljudima u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Siriji ili bilo gdje drugdje nije obranljivije od onoga što izraelska vojska čini uz njezinu pomoć — i mislim da ne bi trebalo puno razmatrati od činjenice da netko poput Stevena Salaite to shvati.