autor: Alison Broinowski, Biseri i iritacije, Kolovoz 27, 2021
Čini se da Australija ima više upita u sebi od gotovo bilo koje druge zemlje. Istražujemo sve, od smrti domorodaca u pritvoru, seksualnog zlostavljanja djece i istospolnih brakova do bankovnih prekršaja, operacija u kockarnicama, odgovora na pandemiju i navodnih ratnih zločina. Postoji jedna iznimka u našoj opsesiji samoprovjerom: ratovi u Australiji.
In Nepotrebni ratovi, povjesničar Henry Reynolds pamti kako se Australija nakon rata nikada ne pita zašto smo se borili, s kojim rezultatom ili po koju cijenu. Pitamo samo kako borili smo se, kao da je rat nogometna igra.
Australski ratni spomenik izgubio je iz vida svoju izvornu svrhu obilježavanja, kao i mračno upozorenje 'da ne zaboravimo'. Preokupacija AWM -a, s Brendanom Nelsonom kao direktorom, postala je proslava prošlih ratova i promicanje oružja, koje se uglavnom uvozi po visokim cijenama od tvrtki koje sponzoriraju AWM. Njegov Odbor, kojim predsjeda Kerry Stokes i uključuje Tonyja Abbotta, ne uključuje niti jednog povjesničara.
Vlada smanjuje nastavu povijesti na sveučilištima. Umjesto da uči što još možemo o svojoj povijesti, Australija to ponavlja i ponavlja. Rat nismo dobili od 1945. U Afganistanu, Iraku i Siriji izgubili smo još tri.
Australci su tražili istragu o ratu u Iraku, sličnu britanskoj pod vodstvom Sir Jamesa Chilcota, koji je 2016. izvijestio o nedostacima koji su doveli do te katastrofe. U Canberri ni vlada ni oporba to ne bi imale. Umjesto toga, naručili su službenu povijest ratova u istočnom Timoru i na Bliskom istoku, koja se tek treba pojaviti.
Ovomjesečni debakl u Afganistanu bio je potpuno predvidljiv i doista je bio predviđen, uključujući i američku vojsku, što su pokazali 'Afganistanski radovi' 2019. Dosta prije toga, 'Afganistanski ratni zapisi' koje je objavio WikiLeaks pokazali su da je 'vječni rat' 'bi završio porazom. Julian Assange je i dalje zatvoren zbog svoje uloge u tome.
Čak su i oni premladi da bi iz prve ruke poznavali Vijetnam mogli prepoznati obrazac u Afganistanu: lažni razlog za rat, pogrešno shvaćen neprijatelj, loše osmišljena strategija, niz ulizica koje vode korumpiranu vladu, poraz. U oba rata, uzastopni američki predsjednici (i australski premijeri) odbili su priznati kakav će biti rezultat.
CIA u Afganistanu ponovila je operacije trgovine opijumom koje je vodila u Vijetnamu i Kambodži. Kad su 1996. godine preuzeli talibanski MKI, obustavili su uzgoj maka, no nakon dolaska NATO -a 2001. izvoz heroina postao je uobičajen posao. Američki promatrači kažu da će Talibanima MKII 2021. godine možda trebati prihod od droge kako bi upravljali svojom razorenom zemljom, osobito ako SAD i njihovi saveznici uvedu kaznene sankcije ili prekinu potporu Svjetske banke i MMF -a Afganistanu.
Igranje na kartu ljudskih prava uvijek je posljednji izbor poraženih zapadnjaka. Čuli smo za varvarsko talibansko gaženje prava žena i djevojaka kad god je saveznički entuzijazam za rat u Afganistanu opadao. Tada bi došlo do porasta trupa, što je rezultiralo ubijanjem još tisuća civila, uključujući žene i djevojke.
E sad, ako ponovno skupljamo kolektivne ruke, to bi moglo biti u zabuni: je li većina afganistanskih žena još uvijek potlačena istim barbarskim talibanima, a mnoga djeca su pothranjena i usporavaju rast? Ili većina afganistanskih žena ima koristi od 20 godina pristupa obrazovanju, poslu i zdravstvenoj zaštiti? Ako su to bili tako visoki prioriteti, zašto je Trump prekinuo američko financiranje usluga planiranja obitelji? (Biden ga je, po njegovoj zasluzi, obnovio u veljači).
S toliko mrtvih i ozlijeđenih, bit će potrebni kapaciteti svih žena i muškaraca, kako su rekli talibanski čelnici. U kojoj će se mjeri islamski principi primjenjivati, ne odlučujemo mi, zemlje koje su izgubile rat. Pa zašto SAD razmišlja o sankcijama koje će dodatno osiromašiti zemlju? Naravno, kao i u svim prošlim američkim ratovima, nije bilo govora o reparacijama, koje bi pomogle Afganistanu da na svoj način izgradi vlastitu naciju. To bi bilo previše za očekivati od takvih bolnih gubitnika, uključujući Australiju.
Afganistan je stoljećima bio strateško središte 'velike igre' između Istoka i Zapada. S posljednjim izgubljenim ratom, ravnoteža snaga odlučno se ljulja prema istočnoj Aziji - nešto što je singapurski Kishore Mahbubani predviđao više od dva desetljeća. Kina regrutira zemlje diljem Srednje Azije, ne za vođenje ratova, već za dobivanje koristi od Šangajske organizacije za suradnju, Zajednice srednje i istočne Europe i Inicijative Pojas i put. Iran i Pakistan sada su angažirani, a može se očekivati i Afganistan. Kina stječe utjecaj u cijeloj regiji putem mira i razvoja, a ne ratom i razaranjima.
Ako Australci zanemare promjenu globalne ravnoteže snaga koja se događa pred našim očima, snosit ćemo posljedice. Ako ne možemo pobijediti talibane, kako ćemo pobijediti u ratu protiv Kine? Naši gubici bit će neusporedivo veći. Možda će se, kad se sastanu u Washingtonu u rujnu, premijer možda zapitati vjeruje li predsjednik Biden da li se Amerika vratila i želi rat s Kinom. Ali Biden se nije ni potrudio nazvati Morrisona kako bi razgovarali o ruti u Kabulu. Toliko o našem ulaganju u rat u Afganistanu, koji nam je trebao kupiti pristup u Washingtonu.
Pouke iz naše povijesti su jasne. Prije nego što ih ponovimo preuzimanjem Kine i pozivanjem na goru katastrofu, ANZUS -u sa 70 godina treba temeljit pregled, a Australiji je potrebna još jedna neovisna, javna istraga - ovaj put o ratovima u Afganistanu, Iraku i Siriji.
