Autor Victor Grossman, Berlinski bilten br. 202, 14. lipnja 2022.
Plima javnog mnijenja u Njemačkoj jednako je nadmoćna – i promjenjiva – kao i drugdje: „Zaustavite rusku invaziju!“ – „Obranite Ukrajinu!“ – “Pošalji novac” – “Još, većeg, dalekosežnog oružja!”- “Porazi Rusiju!” Održavanje ove plime je sveobuhvatna medijska kampanja. Nijedan političar nije izuzet; čak su i predsjednik Frank-Walter Steinmeier i bivša kancelarka Angela Merkel pod pritiskom da pronađu isprike za davno prošle napore za postizanje detanta i smanjenje konfrontacije s Rusijom, koja se sada proglašava "smirenjem". (Steinmeier se grozno ispričao, Merkel to tvrdoglavo odbija učiniti.) A pozivi na obranu Ukrajine se šire: sada nam je rečeno da branimo naša “demokratska pravila reda” u novom križarskom ratu.
Svaka je epoha imala svoj poziv da se bori protiv Sila zla. Nekad je to bio anarhizam, pa boljševizam, komunizam. Nakon što su te prijetnje poražene bile su potrebne nove; 2001. to je bio terorizam. Kako taj zastrašujući izraz erodira, zamjenjuje ga autoritarizam. Gargojl koji gleda u nas s naslovnica časopisa – nakon što su Staljin, Mao i Fidel umrli, a Sadam Hussein, Osama bin Laden, Gaddafi eliminirani – sada je namrgođeni Putin. A s njim i Rusija, koja mora biti izopćena, sankcionirana, uništena, izgladnjela i, iznad svega, poražena. Još nisam čuo nikakvu izravnu upotrebu riječi "bombardirano", ali oružje je spremno, s 800 milijardi dolara koje se godišnje troši u SAD-u, što je otprilike trinaest puta više od vojnog proračuna Rusije, ne računajući ostala u NATO-u. U Njemačkoj je, uz ionako goleme vojne izdatke, dodan poseban fond od 100 milijardi eura, nakon što je dobio potrebnu 2/3 parlamentarnu većinu za poništavanje ustavnih ograničenja. Njegova uporaba je ograničena na jačanje i modernizaciju Bundeswehra, za avione F-35, sposobne bacati atomske bombe na Moskvu u rekordnom vremenu, za ratne brodove koji mogu sletjeti na bilo koju obalu, za najnovije modele, najsmrtonosnije tenkove.
Sve je to "za postizanje sigurnosti". Njemačke granice nisu nigdje ugrožene, ali invazija Ukrajine, kako se kaže, dokazuje Putinove planove da povrati područje SSSR-a ili carskog carstva. Pa tko zna? A svaki poziv na razum, da se traži primirje i pregovori umjesto zahtjeva da se porazi i "upropasti" Rusija, svrgne Putina i da se pred njim sudi, osuđuje se kao umirenje, s aluzijama na Minhenski sporazum iz 1938., kada su Neville Chamberlain i French premijer Daladier rasprodao je Čehoslovačku.
Vidim i paralele, ali vrlo različite. Hitlerov glavni cilj, proklamiran u svom Antikominternskom paktu s Italijom i Japanom, bio je invazija i uništenje SSSR-a, zauzimanje bogatstva njegovog divovskog prostranstva i približavanje hegemoniji, s Japanom, u cijeloj Euroaziji.
Kako je "Zapad" gledao na takve planove? Na tajnom sastanku održanom 19. studenog 1937., lord Halifax, britanski predstavnik, čestitao je Hitleru “što je Fuehrer ne samo postigao velike stvari u Njemačkoj, već da je uništavanjem komunizma u svojoj zemlji blokirao njegov put u Europu i da je stoga Njemačka s pravom se može smatrati bedemom protiv boljševizma.”
Zapad, iako sam nije fašistički, divio se Hitlerovoj mržnji prema SSSR-u i nadao se da bi ga mogao napasti i uništiti, eliminirajući tako svaku gadnu socijalističku prijetnju. To je demonstrirao podržavajući Hitlera, Mussolinija i Franca u Španjolskoj, izgovarajući gotovo šapat neodobravanja nacističkog preuzimanja Austrije, pristajajući na žrtvu Čehoslovačke koja je Njemačku dovela do ruske granice i odbijajući pozive sovjetskog ministra vanjskih poslova Litvinova u Liga naroda za “kolektivnu sigurnost” protiv njemačke ekspanzije. Litvinovove nade u jedinstvo protiv fašizma nestale su nakon što je Zapad brzo priznao Francovu pobjedu 1. travnja 1939. U roku od tjedan dana Staljin je izvukao konsekventni zaključak, svrgnuo Litvinova i natjerao svog nasljednika Molotova da sklopi dogovor s Njemačkom.
Kako je Litvinov komentirao: britanski i francuski čelnici „... učinili su sve što su mogli da tajnim dogovorima i provokativnim potezima natjeraju Hitlerovu Njemačku protiv Sovjetskog Saveza... Sovjetska vlada, kako bi izbjegla oružani sukob s Njemačkom u nepovoljnim okolnostima i u okruženju potpune izolacije, bio primoran napraviti težak izbor i sklopiti ugovor o nenapadanju s Njemačkom.”
Dvije godine koje je stekla omogućile su Crvenoj armiji oslobađanje Berlina, ali tek nakon smrti preko 50 milijuna ljudi, od kojih je oko 27 milijuna sovjetskih građana. Događaji nakon što je Zapad odbacio Litvinovu “kolektivnu sigurnost” bili su krvavi i razorni. Tako su i događaji iz 2022. Naravno da je svijet vrlo drugačiji i ni NATO, ni Putin ni Ukrajina nisu nacistička Njemačka. Ali nije li politika SAD-a bila da gura svoj NATO sve bliže i bliže Rusiji, vojno izgrađujući svoje susjede, s godišnjim prijetnjama graničnim manevrima, organizirajući provokacije poput puča protiv izabranog ukrajinskog predsjednika 2014. jer je želio trgovinu i s Rusijom i sa Zapadom ? Nije li pokušavala potpuno okružiti Rusiju, oslabiti je ekonomski, ciljajući na konačni cilj "promjene režima" s pijunom poput Jeljcina koji mu pruža potpuni pristup divovskoj regiji i rampu za napad na posljednju veliku barijeru svjetskoj hegemoniji , Kina? Ne podsjeća li sadašnja politika SAD-a (dakle NATO-a) na pritiske na istok iz prošlosti – nazvane “cordon sanitaire”, “containing” ili “rollback”?
Taj ružni Staljinov sporazum s Hitlerom bio je nužan zbog nadmoćne egzistencijalne prijetnje. Je li Putin slično gledao na sadašnju scenu? Ne možemo reći. Naravno, vidio je kako se Ukrajina stalno naoružava protutenkovskim projektilima Javelin, modernim topništvom, bespilotnim letjelicama i haubicama koje ispaljuju smrtonosne granate Excalibur "sa vrhunskom preciznošću". On je sasvim sigurno znao za smrtonosne, zajedničke američko-ukrajinske “biološke istraživačke ustanove”, kako je priznala državna podtajnica Victoria Nuland (ista dužnosnica koja je vodila puč u Kijevu 2014.). I ne trebamo samo nagađati koje bi korake Washington poduzeo da Kina provede teško naoružane manevre u Tijuani ili Baja California; možemo potražiti invaziju u Zaljevu svinja ili napade na Gvatemalu, Grenadu, Panamu, Dominikansku Republiku, da ne spominjemo Koreju, Vijetnam, Irak, Libiju, Afganistan, koji su svi daleko od Washingtona ili New Yorka. Srećom, broj života i štete u Ukrajini nije se približio onoj u nekim od tih invazija. Od goruće nužde danas; tim se brojevima nikada ne smije prići!
Ali čak ni najvaljanije usporedbe s prošlim ili sadašnjim opasnostima ne mogu umanjiti udio Putinove vlade u krivnji za sadašnji užas! Ne mogu prevladati ni brige da Putin doista sanja o caru Petru, o Velikoj Rusiji, uskraćujući ukrajinsko pravo na neovisnost i suverenitet. Ni optužbe za nacističku vladavinu ne opravdavaju kršenje međunarodnog prava, uništavanje tolikih gradova, gradova i obitelji, unatoč vrlo stvarnom kultu Bandere i snazi azovskih nasilnika. Više je nego vjerojatno da je masovni napad na republike Donbasa koji govore ruski bio planiran i Putin ga je spriječio. Ali je li invazija bila jedina metoda prevencije? Ne mogu reći.
Mnogo toga ne znamo. Ali može postojati samo jedan odgovor na trenutnu eskalaciju, s rastućom američkom ratobornošću vezanom uz izbore, sve snažnijim oružjem koje će koštati sve više života, uglavnom ukrajinskih – i stalnom prijetnjom atomskog rata. Odgovor mora biti pritisak na Bidena i Johnsona, Baerbocka i Scholza da podrže pregovore i mir. Koliko god takav odgovor bio težak, mislim da mora biti na vrhu dnevnog reda, u cijelom svijetu, svakog naprednjaka! A to također znači pozdraviti slične zaključke od strane vrlo miješane publike, uključujući Erdogana u Turskoj, Papu u Rimu, hrabre luteranske vođe u Njemačkoj, pa čak i onog starog ratnog sokola Kissingera.
Poziv na mir čuje se i unutar Rusije, unatoč pokušajima da se ušutka. Nadam se da će uroditi plodom – ali ne i za one Ruse koji čeznu za pobjedom NATO-a – i još jednom preuzimanjem vlasti!
U Njemačkoj su se slabi pokušaji izbjegavanja potpune konfrontacije i rada za mir čuli od kancelara Olafa Scholza, socijaldemokrata, koji se usudio nakratko pogledati u budućnost, kada bi Europa lišena svoje ruske komponente, nepomično usmjerena protiv nje, trebala biti nezamisliva . Ali sramežljive riječi u tom smjeru ubrzo su odbacili njegovi koalicijski partneri: desni Slobodni demokrati, spremni potrošiti milijarde na rat i oružje, ali ne oporezujući milijardere još jedan euro, i Zeleni, koji su se nekada smatrali progresivnim, sada prozvanim “ Olive-Greens”, s ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock najglasnijom u halapljivom čoporu, nadmašujući čak i šeficu Komisije Europske unije Ursulu von der Layen. Scholz zna da bi otpor bilo kojem od partnera mogao potopiti njegov koalicijski brod i okončati njegovo kapetanstvo. Obojica (i njegova vlastita stranka) sretno su se pridružili mnogim koalicijama na državnoj razini s desnim demokršćanima i mogli bi to ponovno pokušati na nacionalnoj razini. Njegov strah od njihovog dezertiranja mogao bi objasniti njegovu glasnu potporu paketu od 100 milijardi eura za vojsku. No trend je snažan u cijeloj Europi, što se vidi u naporima Švedske i Finske da razbiju dugogodišnju tradiciju i prijave se za članstvo u NATO-u. Ratoborni “atlantisti” iskoristili su rat u Ukrajini kako bi zadovoljili Pentagon i Raytheonse i porazili pragmatične, poslovno orijentirane zagovornike trgovine i zbližavanja s Rusijom i Kinom.
Olaf Scholz sada planira zaboraviti dosadašnje uvrede iz Kijeva i posjetiti ga, zajedno s Emmanuelom Macronom i talijanskim premijerom Mariom Draghijem, koji su do sada pomalo oklijevali, ali svi se plaše medijskih optužbi da su klošari, trojka će s blagonaklonošću slušati Zelenskyjevu uporni zahtjevi za teškim oružjem. Nedvojbeno će biti pošteđeni neugodnih susreta s nacističkim zastavama, obilježjima i tetovažama bojnih Azov ili posjeta divovskim kipovima Bandere.
Scholz je već bio u prvom državnom posjetu Vilniusu, gdje je uvjeravao šefove država Litve, Latvije i Estonije da Njemačka misli na njih i da će poslati još vojnika u njihove zemlje, blizu ruskog Sankt Peterburga i Kalinjingrada. Ne spominje se Hitlerovo korištenje ovog baltičkog područja prilikom napada na SSSR 1941. i smrtonosne opsade Lenjingrada 2½ godine, niti željno sudjelovanje baltičkih dobrovoljaca u SS jedinicama koje se bore za Hitlera. Tijekom posjeta nije održan niti jedan od tradicionalnih marševa veterana i pristaša SS-a pod zaštitom policije; njihov se trenutni naglasak prebacio na podršku Ukrajini.
Dok su zapadni vjetrovi puhali sve jače, dijelom iz suosjećanja i solidarnosti, dijelom okaljani mirisom nacionalizma i mržnje, gdje je u Njemačkoj DIE LINKE, ljevica, stranka koja se tradicionalno zalaže za mir i suprotstavlja se utrci u naoružanju? Tužno rečeno, bolje je ne pitati!
Nakon katastrofalnih rezultata na nacionalnim izborima u rujnu prošle godine, gdje je pao na 4.9%, što je pad s 9.9% u 2017. i samo se ugurao u Bundestag zahvaljujući pravilu prema kojem, ako su tri ili više delegata izravno birani od strane njihovih okruga, stupila na snagu proporcionalna zastupljenost (PR). Samo tri su pobijedile, dvije u Berlinu, jedna u Leipzigu, pa je stranka ostala u Bundestagu, ali više ne najveća oporbena stranka sa 69 mandata nego kao najslabija, pala na 39. Drastične promjene bile su i više nego hitne! Ali nisu napravljeni, a na tri državna izbora ljevica je opet katastrofalno izgubila.
Unatoč sudjelovanju u četiri državne koalicije, u Berlinu, Bremenu, Mecklenburg-Zapadnoj Pomeraniji i Tiringiji, daljnji opstanak stranke bio je jasno ugrožen. Težak udarac zadobio je u travnju, kada je "reformistički" supredsjedateljica Susanne Hennig-Wellsow dala ostavku, zbog svoje "osobne situacije" kao majke, ali uz prikriveni napad na njezinu militantniju supredsjedavajuću, Janine Wissler, na temelju gadno iskrivljen članak u lukavom časopisu Der Spiegel, uvijek neprijatelju Die Linkea, koji je lažno napisao da je Wissler zataškala slučaj mizoginije od strane svog bivšeg partnera. Gotovo sigurno u savezu sa svojim uobičajenim njuškarima i manipulatorima iza kulisa, pisao je o lošem postupanju Die Linkea sa "seksizmom".
Zbog ostavke supredsjedatelja, brojnih izbornih poraza i optužbi za seksizam (iako Die Linke ima žensku većinu u izaslanstvu Bundestaga i u državnim parlamentima), odlučeno je da se izabere potpuno novo vodstvo stranke kongresu u Erfurtu od 24. do 26. lipnja. Prkoseći nepravednim medijskim napadima, Janis Wissner ponovno će se kandidirati za najviši položaj. Budući da je ona ljevičarka Zapadna Njemica, vjerojatni supredsjedatelj mogao bi biti reformistički sklon istočnonjemački muškarac.
Ali stranka je oštro podijeljena. "Reformatori", koji su svoju katastrofalnu prošlogodišnju kampanju temeljili na nadi da će se pridružiti nacionalnoj koaliciji sa Zelenima i Socijaldemokratima, morali su (za sada) pokopati ovaj san. Čak i da je to izvedivo, stranka bi morala napustiti protivljenje NATO-u i raspoređivanje njemačkih trupa u stranim ratovima i okupacijama, kao u Afganistanu i Maliju, te svoj otpor velikim planovima naoružanja ili slanje teškog naoružanja u Ukrajinu. ”Ljevo krilo” Die Linkea inzistira da bi to značilo odustajanje od svoje pozicije usamljene stranke mira, čime bi postalo irelevantno: pomalo lijevo orijentirani socijaldemokratski sektor establišmenta, zaboravljajući svoje protivljenje kapitalističkom sustavu i njegovom moćnom milijarder moćnici!
Takva će osnovna pitanja vjerojatno biti u središtu rasprave u Erfurtu krajem mjeseca – i pri izboru supredsjedatelja i svih ostalih pozicija. Hoće li stranka izabrati strane? Hoće li pronaći neki kompromis? Može li se podijeliti, tvoreći dva slaba dijela, ostavljajući mirovni stav neizrečenim u Bundestagu i medijima? Za dva tjedna trebali bismo znati
++++++++++++
Unatoč trenutnoj katastrofi, četrdesetak ljudi također priziva prošlost. sastali kod malog trga spomenika u berlinskom parku Lustgarten u spomen na tragični neuspjeh.
U svibnju 1942. nacistički ratni stroj, nakon svih svojih pobjeda u Blitzkriegu i ranih dobitaka u napadu na SSSR, počeo je gristi granit. Neočekivani preokreti i teški gubici doveli su do pada morala, pa je postavljena velika multimedijalna izložba, sarkastično nazvana “Sovjetski raj”, kako bi se prikazao pusti, siromašni Sovjet koji su uništavali – i ponovno stekao entuzijazam za “naše dečke u uniformama”.
Dvije podzemne skupine, mladi komunisti, odlučile su zapaliti izložbu. Pet iz jedne grupe, sedam iz druge, židovske grupe, strogo ograničene, ali još ne pogođene deportacijama, predvodio je Herbert Baum, 29, vrlo talentiran za sport, glazbu i podršku marksističkim idejama – i jako voljen od strane Svi oni.
Ali na određeni datum, 18. svibnja 1942., zapaljivi materijal koji se izlučuje oko izložbe nije se uspio zapaliti; zavjera je otkrivena i gotovo svi članovi obje grupe su uhvaćeni, mučeni i poslani na giljotinu. Baum je pronađen obješen u svojoj ćeliji. Mali spomenik u istočnom Berlinu podignut je 1981. i tek neznatno izmijenjen nakon ujedinjenja, djelomično prikrivajući reference na SSSR.
Dana 8. svibnja, kako bi obilježili godišnjicu velike pobjede, stotine Berlinčana nastavili su tradicionalni godišnji posjet sovjetskom memorijalnom spomeniku u Treptowu, jednom od tri u Berlinu, s kipom vojnika Crvene armije koji zaštitnički drži malo dijete u jednom rukom, u drugoj mač, razbijajući kukasti krst pred njegovim nogama. Dugi zeleni travnjak ispod kipa sadrži posmrtne ostatke 7000 vojnika koji su nakon četiri strašne ratne godine poginuli u posljednjoj žestokoj borbi za poraz Hitlerfašizma.
++++++++
1. Dodatne napomene: Elon Musk je započeo proizvodnju svojih električnih automobila u kompleksu gigafabrika u prethodno šumovitom području jugoistočno od Berlina, koji će biti njegova najveća tvornica u Europi.
2. S obzirom na to da cijene ovdje također rastu, neprestano se raspravlja o raznim shemama, bilo kako bi se ublažila bijeda ili otupila rastuća militantnost, što se sada vidi u štrajkovima medicinskih sestara, službenika zrakoplovnih prijevoznika, bolničkog osoblja i drugih, sa zahtjevima čak i do 8% povišica.
3. U neobičnom eksperimentu, jedna karta od 9 eura u lipnju, srpnju i kolovozu omogućit će besplatan prijevoz u trajanju od mjesec dana na svim putovanjima podzemnom željeznicom, nadzemnom željeznicom, tramvajima, autobusima i željeznicom, osim samo na modernim međunarodnim rutama. Od početka su vlakovi do plaža Baltika i Sjevernog mora bili zakrčeni.
