20 godina kasnije: žrtvama NATO-ovog korištenja uranovog oružja na Balkanu konačno treba pomoći

Berlin, ožujak 24, 2019 

Zajednička izjava ICBUW-a (međunarodna koalicija za zabranu uranijskog oružja), IALANA (Udruga odvjetnika protiv nuklearnog oružja), IPPNW (interni liječnici za prevenciju nuklearnog rata) (svaki njemački dio), IPB (Int. Peace Bureau) , Friedensglockengesellschaft (Udruga mirnog zvona) Berlin, Međunarodni festival urana 

U sklopu (izvan ovlasti UN-a, a time i ilegalne) NATO-ove operacije "Savezničke snage", od 24. ožujka do 6. lipnja 1999. godine, uranovo streljivo korišteno je na područjima bivše Jugoslavije (Kosovo, Srbija, Crna Gora, ranije Bosna i Hercegovina). Ukupno je korišteno 13-15 tona osiromašenog urana (DU). Tvar je kemijski otrovna i zbog ionizirajućeg zračenja dovodi do ozbiljnih zdravstvenih i ekoloških opterećenja te može uzrokovati rak i genetske promjene.

Pogotovo sada, 20 godina kasnije, opseg učinjene štete. Mnogi ljudi u kontaminiranim regijama pate od raka ili su umrli. Stanje medicinske skrbi često je neadekvatno i pokazalo se preskupim ili potpuno nemogućim za dekontaminaciju pogođenih područja. Situacija je opisana, na primjer, na Međunarodnom simpoziju 1st o posljedicama bombardiranja bivše Jugoslavije s DU u 1999-u, koji je održan u lipnju prošle godine u Nišu, a bavio se mogućim humanitarnim akcijama za pomoć žrtvama osiromašenih uranija, sve do mogućnost pravnih koraka. ICBUW je zastupao njegov glasnogovornik, prof. Manfred Mohr.

Konferencija je izraz novog, povećanog interesa znanstvene i političke javnosti za uransko streljivo. U tu svrhu osnovano je posebno istražno povjerenstvo srbijanskog parlamenta. Surađuje s relevantnim parlamentarnim povjerenstvom u Italiji, gdje već postoji snažna sudska praksa u korist žrtava raspoređivanja DU-a (u talijanskoj vojsci). Interes i predanost također dolaze iz medija i umjetnosti, npr. U slučaju filma "Uran 238 - moja priča" Miodraga Miljkovića, koji je posebno spomenut na Međunarodnom festivalu uranijskog filma prošle godine u Berlinu.

Počevši od Ad-Hoc-odbora za OU, NATO poriče bilo kakvu vezu između upotrebe uranovog streljiva i štete po zdravlje. Ovakav je stav karakterističan za vojsku koja s druge strane čini sve kako bi zaštitila vlastite trupe od DU rizika. NATO-ovi standardi i dokumenti odnose se na mjere predostrožnosti i potrebu izbjegavanja "kolateralne štete" u odnosu na okoliš. Međutim, uvijek se mora dati prioritet „operativnim zahtjevima“.

Ostaje za vidjeti, u kojoj su mjeri sudski postupci civilnih, stranih žrtava UJ-a učinkovita metoda za smatranje odgovornim NATO-om. Napokon, moguće su i prigovori o ljudskim pravima; postoji takva stvar kao što je ljudsko pravo na zdrav okoliš, što se također primjenjuje u i nakon rata. Ključno je da NATO i pojedine zemlje NATO-a priznaju svoju političku i humanitarnu odgovornost za devastaciju DU-a koja je proizašla iz 78-dnevnog rata protiv bivše Jugoslavije. Moraju - jedinstveno - podržati proces UN-a, koji (u obliku niza rezolucija Generalne skupštine, najnovije br. 73/38) ističe ove ključne točke u radu s uporabom uranovog streljiva:

• "pristup predostrožnosti"
• (potpuna) transparentnost (o koordinatama korištenja)
• pomoć i podršku za pogođena područja.

Žalba je, u 70. Godini osnivanja NATO-a, posebno usmjerena prema Saveznoj Republici Njemačkoj, koja ne posjeduje uranovo oružje, već godinama ometa proces UN-a opstruktivnim ponašanjem, osobito uzdržavanjem od glasovanja na Glavnoj skupštini. ,

Mora se učiniti sve kako bi se zabranilo uranovo oružje i pomoglo žrtvama njihovog korištenja.

Daljnje informacije:
www.icbuw.org