od Medeje Benjamin, CODEPINK, Može 17, 2022
16. maja Bajdenova administracija objavio nove mjere za "povećanje podrške kubanskom narodu". Oni su uključivali ublažavanje ograničenja putovanja i pomoć Amerikancima kubanskog porekla da podrže i povežu se sa svojim porodicama. Oni označavaju korak naprijed, ali mali korak, s obzirom na to da većina američkih sankcija Kubi ostaje na snazi. Na snazi je i smiješna politika Bajdenove administracije koja pokušava da izoluje Kubu, kao i Nikaragvu i Venecuelu, od ostatka hemisfere tako što će ih isključiti sa predstojećeg Samita Amerika koji će se održati u junu u Los Anđelesu.
Ovo je prvi put od njegovog inauguralnog okupljanja 1994. da će se događaj, koji se održava svake tri godine, održati na tlu SAD-a. Ali umjesto da okupi zapadnu hemisferu, čini se da je Bidenova administracija namjera da je razdvoji prijeteći da će isključiti tri nacije koje su svakako dio Amerike.
Bajdenova administracija mjesecima je nagovještavala da će ove vlade biti isključene. Do sada nisu bili pozvani ni na jedan od pripremnih sastanaka, a do samog Samita je ostalo manje od mjesec dana. Dok su bivša sekretarica za štampu Bijele kuće Jen Psaki i glasnogovornik State Departmenta Ned Price ponovili da "nisu donesene nikakve odluke", pomoćnik državnog sekretara Brian Nichols rekao je u intervju na kolumbijskoj TV da zemlje koje "ne poštuju demokratiju neće dobiti pozive".
Bajdenov plan da izabere koje zemlje mogu prisustvovati samitu pokrenuo je regionalni vatromet. Za razliku od prošlosti, kada je Sjedinjenim Državama bilo lakše nametati svoju volju Latinskoj Americi, danas postoji žestok osjećaj nezavisnosti, posebno uz ponovno oživljavanje progresivnih vlada. Drugi faktor je Kina. Dok SAD i dalje imaju veliko ekonomsko prisustvo, Kina ima nadmašio SAD kao trgovinski partner broj jedan, dajući zemljama Latinske Amerike više slobode da prkose Sjedinjenim Državama ili barem pronađu sredinu između dvije supersile.
Reakcija hemisfere na isključenje tri regionalne države odraz je te nezavisnosti, čak i među malim karipskim nacijama. Zapravo, prve riječi prkosa stigle su od članova 15-nacija Caribbean Community, ili Caricom, koji je prijetio bojkot Samit. Zatim je došao regionalni teškaš, meksički predsjednik Manuel López Obrador, koji je zapanjio i oduševio ljude širom kontinenta kada je objavio da, ako sve zemlje nisu pozvane, on ne bi prisustvovao. Predsjednici Bolivija i Dubinas ubrzo su uslijedile slične izjave.
Bajdenova administracija se dovela u nevolju. Ili će odustati i uputiti pozive, bacajući crveno meso desničarskim američkim političarima poput senatora Marca Rubija zbog toga što su bili „blagi prema komunizmu“, ili će ostati čvrst i riskirati da potopi Samit i američki utjecaj u regiji.
Bajdenov neuspjeh u regionalnoj diplomatiji je još neobjašnjiviji s obzirom na lekciju koju je trebao naučiti kao potpredsjednik kada se Barack Obama suočio sa sličnom dilemom.
To je bila 2015. godina, kada su, nakon dvije decenije isključivanja Kube sa ovih samita, zemlje regiona složile svoje kolektivne noge i zahtijevale da se Kuba pozove. Obama je morao da odluči da li da preskoči sastanak i izgubi uticaj u Latinskoj Americi ili da se bori sa domaćim posledicama. Odlučio je da ode.
Sjećam se tog samita živo jer sam bio među gomilom novinara koji su se jurili da zauzmu prvo mjesto kada bi predsjednik Barack Obama bio primoran da pozdravi kubanskog predsjednika Raúla Castra, koji je došao na vlast nakon što je njegov brat Fidel Castro odstupio. Značajno rukovanje, prvi kontakt lidera dvije zemlje u posljednjih nekoliko decenija, bio je vrhunac samita.
Obama nije samo bio obavezan da se rukuje sa Kastrom, već je morao da sluša i dugu lekciju iz istorije. Govor Raúla Castra bio je neograničeno prepričavanje prošlih američkih napada na Kubu—uključujući Plattov amandman iz 1901. koji je Kubu učinio virtualnim američkim protektoratom, američku podršku kubanskom diktatoru Fulgenciju Batisti 1950-ih, katastrofalnu invaziju u Zaljevu svinja 1961. i skandalozni američki zatvor u Gvantanamu. Ali Castro je također bio ljubazan prema predsjedniku Obami, rekavši da on nije kriv za ovo naslijeđe i nazvao ga "poštenim čovjekom" skromnog porijekla.
Sastanak je označio novu eru između SAD-a i Kube, jer su dvije nacije počele da normaliziraju odnose. To je bilo dobitno, s više trgovine, više kulturnih razmjena, više resursa za kubanski narod i manjim brojem Kubanaca koji migrira u Sjedinjene Države. Rukovanje je dovelo do stvarne Obamine posjete Havani, putovanja toliko nezaboravnog da i dalje mami velike osmijehe na licima Kubanaca na ostrvu.
Zatim je došao Donald Trump, koji je preskočio sljedeći Samit Amerike i uveo nove drakonske sankcije koje su ostavile kubansku ekonomiju u ruševinama, posebno kada je COVID pogodio i isušio turističku industriju.
Donedavno, Bajden je pratio Trampovu politiku zaoštravanja koja je dovela do ogromnih nestašica i nove migrantske krize, umjesto da se vraća na Obaminu politiku angažmana koja je dobitna. Mjere od 16. maja za proširenje letova za Kubu i nastavak okupljanja porodice su korisne, ali nisu dovoljne da obilježe stvarnu promjenu politike - posebno ako Bajden insistira na tome da Samit bude "samo s ograničenom pozivnicom".
Bajden mora brzo da krene. On bi trebao pozvati sve nacije Amerike na samit. Trebao bi se rukovati sa svakim šefom države i, što je još važnije, uključiti se u ozbiljne rasprave o gorućim pitanjima hemisfere kao što su brutalna ekonomska recesija uzrokovana pandemijom, klimatske promjene koje utiču na zalihe hrane i zastrašujuće nasilje oružjem – sve koji podstiču migrantsku krizu. U suprotnom, Bajdenov #RoadtotheSummit, koji je twitter rukovodstvo Samita, samo će dovesti do ćorsokaka.
Medea Benjamin je suosnivač mirovne grupe CODEPINK. Autorica je deset knjiga, uključujući tri knjige o Kubi—bez besplatnog ručka: Hrana i revolucija na Kubi, Ozelenjavanje revolucije i Razgovor o revoluciji. Članica je Upravnog odbora ACERE (Savez za angažovanje i poštovanje Kube).
