Zašto se anti-imperijalni ratovi ne mogu opravdati?

Che Guevara

David Swanson, World BEYOND WarJun 22, 2022

Recimo da smo sudionici popularnog demokratskog socijalističkog pokreta koji voli ljudska prava i uspješne i pošteno izabrane nacionalne vlade, i da smo napadnuti i svrgnuti od strane desničarske vojske, strane ili domaće, uz strašno nasilje. Šta da radimo?

Ne pitam šta možemo da uradimo da bi moglo imati bolje rezultate od nečinjenja. Gotovo sve ispunjava taj standard.

Ne pitam šta možemo da uradimo za koje ćemo moći da tvrdimo da je manje zlo od onoga što su upravo uradili osvajači i okupatori. Gotovo sve ispunjava taj standard.

Ne pitam šta možemo učiniti da bi bilo uvredljivo da nam neki udaljeni sigurni stanovnik imperije koja nas je upravo napala da nam drži lekcije o zlima. Mi smo žrtve. Ne možemo biti krivi za ništa. Možemo da izjavimo svoje pravo da uradimo bilo šta. Ali sve je preširoka licenca. Uopšte nam ne pomaže da suzimo izbore na ono što treba da radimo.

Kada pitam "Šta da radimo?" Pitam: Koje su najveće šanse za najbolje rezultate? Ono što će najvjerovatnije okončati okupaciju na način koji traje, na način koji obeshrabruje buduće invazije i na način za koji nije velika vjerovatnoća da će eskalirati i pogoršati užasno nasilje.

Drugim riječima: šta je najbolje učiniti? Ne: šta da nađem neki izgovor za to? Ali: šta je najbolje učiniti - ne zbog čistoće naših srca, već zbog ishoda u svijetu? Koji je naš najmoćniji alat dostupan?

Dokazi je jasno pokazao da nenasilne akcije, uključujući protiv invazija i okupacija i državnih udara, imaju znatno veće šanse da budu uspješne — s tim da su ti uspjesi obično daleko dugotrajniji — od onoga što je postignuto nasiljem.

Čitava oblast proučavanja — nenasilnog aktivizma, diplomatije, međunarodne saradnje i prava, razoružanja i nenaoružane zaštite civila — općenito je isključena iz školskih udžbenika i korporativnih vijesti. Trebalo bi da tretiramo kao činjenicu ideju da Rusija nije napala Litvaniju, Letoniju i Estoniju zato što su članice NATO-a, ali ne i da znamo da su te zemlje izbacile sovjetsku vojsku koristeći manje oružja nego što vaš prosječan Amerikanac donosi na odlazak u kupovinu — zapravo bez oružja, nenasilno okružujući tenkove i pjevajući. Zašto se ne zna nešto tako čudno i dramatično? To je izbor koji je napravljen za nas. Trik je u tome da sami donosimo odluke o tome šta ne treba znati, što ovisi o tome da saznamo o čemu možemo naučiti i reći drugima.

U prvoj palestinskoj intifadi 1980-ih, veliki dio potčinjenog stanovništva je efektivno postao samoupravni entitet kroz nenasilnu nesaradnju. Nenasilni otpor u Zapadnoj Sahari primorao je Maroko da ponudi prijedlog autonomije. Nenasilni pokreti su uklonili američke baze iz Ekvadora i Filipina i upravo sada sprečavaju stvaranje nove baze NATO-a u Crnoj Gori. Državni udari su zaustavljeni, a diktatori svrgnuti. Neuspjeh je naravno vrlo čest. Kao i smrt i patnja tokom procesa. Ali malo ko bi pogledao jedan od ovih uspjeha i poželio se vratiti i ponoviti ga nasilno kako bi imali manje šanse za uspjeh, veću vjerovatnoću da će podstaći kontinuirani ciklus nasilja i poraza, a vjerovatno i mnogo više smrti i patnje u proces, samo da bi neki od ljudi koji su poginuli to uradili sa oružjem u rukama. S druge strane, čak i dok proslavljaju nasilnu borbu s barem trenutnim uspjehom, ali užasnim gubitkom života, mnogi bi skočili na priliku da je magično ponove jednako uspješno, ali bez nasilja i gubitka voljenih. Oni koji bi se opredijelili za nasilje u ovakvim scenarijima ne bi se bavili strategijom, već preferirali nasilje radi samog sebe.

Da, ali sigurno su čak i imperijalni zapadni ratni huškači u pravu kada je u pitanju rat koji je često posljednje sredstvo, samo nisu u pravu u vezi sa kojim stranama ratova se to opravdanje odnosi. Zasigurno, Rusija, na primjer, nije imala drugog mogućeg rješenja osim dramatične eskalacije rata u Ukrajini? (Malo mi je čudno uzeti rat jedne imperijalističke nacije kao što je Rusija kao primjer antiimperijalističke borbe, ali za mnoge protivnike američkog imperijalizma ne postoji drugi imperijalizam, a za većinu ljudi trenutno ne postoji drugi rat.)

Zapravo, ideja da Rusija nije imala izbora nije ništa istinitija od toga da SAD nisu imale drugog izbora osim da isporuče planine oružja u Ukrajinu, ili nemaju drugog izbora osim da napadnu Afganistan ili Irak ili Siriju ili Libiju, itd. Možemo odrediti početak dugačke liste činjenica (nadajući se da će implicirati svijest drugih): SAD lažu i prijete Rusiji, provokativno grade saveze i postavljaju oružje i izvode ratne probe; SAD su omogućile državni udar u Kijevu 2014.; Ukrajina je uskratila svojim istočnim regionima autonomiju koju su mogli tražiti pod Minskom II; većina ljudi na Krimu nema želju da bude oslobođena; itd. Ali niko nije izvršio invaziju niti napao Rusiju. Širenje NATO-a i postavljanje naoružanja bile su užasne akcije, ali ne i zločini.

Sjećate li se kada su SAD tvrdile da Irak ima oružje za masovno uništenje, da bi ga Irak vjerovatno upotrijebio samo ako bude napadnut, a onda je nastavio i napao Irak u ime sprječavanja upotrebe oružja za masovno uništenje?

Rusija je tvrdila da je NATO prijetnja, znala je da bi napad na Ukrajinu garantovao ogroman porast popularnosti NATO-a, članstva i kupovine oružja, te je nastavila i napala Ukrajinu u ime sprečavanja širenja NATO-a.

Ova dva slučaja imaju mnogo važnih razlika, ali dvije užasne akcije masovnih ubojstava bile su očigledno kontraproduktivne po svojim uvjetima. I druge, bolje opcije su bile dostupne u oba slučaja.

Rusija je mogla nastaviti ismijavati svakodnevna predviđanja invazije i stvarati veselje širom svijeta, umjesto da vrši invaziju i da predviđanja jednostavno pogreše za nekoliko dana; nastavio evakuaciju ljudi iz istočne Ukrajine koji su se osjećali ugroženi od ukrajinske vlade, vojske i nacističkih nasilnika; ponudio evakuisanima više od 29 dolara za preživljavanje; zatražio od UN-a da nadgleda novo glasanje na Krimu o tome hoće li se ponovo pridružiti Rusiji; pridružio se Međunarodnom krivičnom sudu i zatražio od njega da istraži zločine u Donbasu; poslao u Donbas mnogo hiljada nenaoružanih zaštitnika civila; uputiti poziv svijetu da im se pridruže volonteri; itd.

Najgora stvar u argumentaciji na Zapadu za opravdanje zagrevanja od strane Rusije, Palestine, Vijetnama, Kube, itd., nije samo to što se govori potlačenim ljudima da koriste slabe alate nepotrebno da će vjerovatno propasti, već to govori američkoj javnosti da na ovaj ili onaj način institucija rata je opravdana. Uostalom, Pentagon i njegove najvatrenije pristalice sebe vide kao potlačenu i ugroženu žrtvu strašnih iracionalnih prijetnji iz cijelog svijeta. Zadržavanje ukidanja rata izvan svijesti ljudi u SAD-u ima užasne rezultate za svijet, ne samo kroz ratove, već i kroz potrošnju i štetu po okoliš, vladavinu prava, građanske slobode, samoupravu i borbe protiv netrpeljivosti, koja je uzrokovana institucijom rata.

Evo web stranice koja daje argumente za okončanje svih ratova: https://worldbeyondwar.org

Ponekad raspravljam o pristalicama rata o pitanju da li se rat ikada može opravdati. Obično moj protivnik u debati pokušava izbjeći raspravu o bilo kakvim stvarnim ratovima, radije priča o bakama i pljačkašima u mračnim uličicama, ali kada je pritisnut brani američku stranu Drugog svjetskog rata ili nekog drugog rata.

Sada jesam uspostaviti predstojeću debatu sa nekim za koga očekujem da će lakše navoditi primere ratova koje smatra opravdanim; ali očekujem da će pokušati opravdati antiameričku stranu u svakom ratu. Naravno, ne mogu znati šta će on tvrditi, ali ću biti više nego sretan da priznam da nemam nikakvog mogućeg izgovora da govorim Palestincima šta da rade, da najveća zla koja su učinjena u Palestini čini Izrael , i da Palestinci jednostavno - dovraga - imaju pravo da uzvrate udarac. Ono što ne očekujem da ću čuti je uvjerljiv dokaz da je najpametniji put do najvjerovatnijeg i trajnog uspjeha kroz rat.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

Vremensko ograničenje je isteklo. Ponovo učitajte CAPTCHA.

Prevedi na bilo koji jezik