World BEYOND WarBiciklistički karavan mira u gradu Hirošima tokom samita G7

Autor: Joseph Essertier, World BEYOND WarMaj 24, 2023

Essertier je Organizator za World BEYOND War's Japan Chapter.

Danas je Hirošima „grad mira“ za mnoge ljude. Među onima koji su građani Hirošime, ima ljudi (neki od njih hibakusha ili “žrtve bombe”) koji su stalno ulagali napore da upozore svijet na opasnosti od nuklearnog oružja, promoviraju pomirenje sa žrtvama Japanskog carstva (1868–1947) i neguju toleranciju i multikulturalni život. U tom smislu, to je zaista grad mira. S druge strane, dugi niz decenija grad je bio centar vojnih aktivnosti Carstva, igrajući glavne uloge u Prvom kinesko-japanskom ratu (1894-95), rusko-japanskom ratu (1904-05) i dva svetska rata. Drugim riječima, ima i mračnu istoriju kao grad rata.

Ali 6. avgusta 1945. predsednik Hari Truman, koji je grad nazvao „vojna baza”, bacio nuklearnu bombu na tamošnje ljude, uglavnom civile. Tako je počelo ono što bi se moglo nazvati “erom prijetnje nuklearnim ratom” naše vrste. Ubrzo nakon toga, za nekoliko decenija, s drugim državama koje su skočile na nuklearni vagon, došli smo do tačke u našem etičkom razvoju kada smo se suočili sa prijetnjom nuklearne zime za cijelo čovječanstvo. Ta prva bomba dobila je tužno, otrovno muško-bolesno ime "Mali dječak". Bio je mali za današnje standarde, ali je pretvorio mnoga prelijepa ljudska bića u ono što je izgledalo kao čudovišta, odmah je nanio nevjerovatnu bol stotinama hiljada, momentalno uništio grad i na kraju ubio preko sto hiljada ljudi tokom nekoliko mjeseci .

To je bilo na kraju Pacifičkog rata (1941-45) kada je priznato da su Ujedinjene nacije (ili “saveznici”) već pobijedile. Nacistička Njemačka se predala mnogo sedmica prije toga (u maju 1945.), tako da je carska vlada već izgubila svog glavnog saveznika, a situacija je za njih bila beznadežna. Većina japanskih urbanih područja bila je sravnjena i zemlja se nalazila u a očajna situacija.

Desetine zemalja su bile savezničke sa SAD kroz „Deklaraciju Ujedinjenih nacija“ iz 1942. Ovo je bio glavni ugovor koji je formalno uspostavio saveznike iz Drugog svetskog rata i koji je postao osnova za Ujedinjene nacije. Ovaj sporazum je do kraja rata potpisalo 47 nacionalnih vlada, a sve te vlade su se obavezale da će koristiti svoje vojne i ekonomske resurse da poraze Carstvo. Potpisnici ove Deklaracije su se obavezali da će se boriti dok ne dođe “potpuna pobeda” nad silama Osovine. (Ovo je protumačeno kao “bezuslovna predaja”. To je značilo da strana Ujedinjenih nacija neće prihvatiti nikakve zahtjeve. U slučaju Japana, neće prihvatiti čak ni zahtjev da se zadrži institucija cara, pa je to otežavalo da okonča rat. Ali nakon bombardovanja Hirošime i Nagasakija, SAD su dozvolile Japanu da ipak zadrži cara).

Preterana osveta? Ratni zločin? Preterano ubiti? Eksperimentirati koristeći ljudska bića umjesto laboratorijskih pacova? Sadizam? Postoje različiti načini da se opiše zločin koji su Truman i drugi Amerikanci počinili, ali teško bi ga bilo nazvati "humanitarnim" ili povjerovati u bajku koja je ispričana Amerikancima moje generacije da je to učinjeno kako bi se spasili životi Amerikanaca i Japanski.

Sada je, nažalost, grad Hirošima ponovo počeo da ugrožava živote ljudi izvan i unutar Japana, pod pritiskom Vašingtona i Tokija. Postoji više od nekoliko vojnih objekata u blizini grada Hirošime, uključujući vazdušnu stanicu američkog marinskog korpusa iwakuni, japanska baza pomorskih snaga samoodbrane Kure (Kure Kichi), Vojska Sjedinjenih Država Pristanište Kure 6 (Skladište municije u kampu Kure američke vojske) i skladište municije Akizuki. Uz postojanje ovih objekata, nova vojna izgradnja koja je objavljena u decembru povećava vjerovatnoću da će oni zapravo biti korišteni za ubijanje drugih ljudi u istočnoj Aziji. Ovo bi trebalo natjerati ljude da razmišljaju o tome kako Hirošima nastavlja biti grad oba rata i mir počinilaca i žrtava.

I tako je bilo, 19^th maja u ovom „Gradu mira“, usred aktivnog, osnovnog, zagovaranja mira s jedne strane i aktivne saradnje elite sa Vašingtonom i vojnim ciljevima Tokija s druge strane, višeoružano čudovište zvano „G7“ klizilo je u grad, izazivajući probleme građanima Hirošime. Šefovi svake od država G7 kontrolišu jednu ruku čudovišta. Sigurno Trudeau i Zelensky kontrolišu najmanje i najkraće ruke. Začudo, život ovog čudovišta, koje gura svijet prema nuklearnoj katastrofi ne vraćajući se u Minski sporazumi, smatra se toliko dragocenim da je Japan poslao desetine hiljada regularne policije i drugih vrsta bezbednosnog osoblja, uključujući policiju za nerede, policiju bezbednosti, tajnu policiju (Kōan keisatsu ili „Policija javne bezbednosti“), medicinsko i drugo pomoćno osoblje. Bilo ko u Hirošimi tokom samita G7 (19. do 21. maja) mogao je da vidi da je ovo bila vrsta afere „bez poštede“. Ako su troškovi održavanja samita G7 u Cornwallu u Engleskoj u junu 2021. godine u Cornwallu u Engleskoj iznosili 70,000,000 funti, može se samo zamisliti koliko je jena potrošeno na policiju i općenito na održavanje ovog događaja.

Već sam se dotakao obrazloženja iza odluke japanskog poglavlja World BEYOND War suprotstaviti se G7 u “Poziv za posjetu Hirošimi i zalaganje za mir tokom samita G7”, ali pored onog očitog, da je “doktrina nuklearnog odvraćanja lažno obećanje koje je samo učinilo svijet opasnijim mjestom” i činjenicu da G7 ima naše bogate zemlje na putu da krenu u rat s nuklearnim oružjem Rusija, postoji još jedan razlog za koji sam čuo da su ga mnogo puta izneli ljudi iz raznih organizacija u Hirošimi tokom 3 dana samita, uključujući grupe građana i sindikate: A to je teška nepravda ovih bivših zemalja kolonizatora, posebno SAD , koristeći Grad mira, mjesto gdje hibakusha i potomci hibakusha uživo, za a ratna konferencija to bi moglo dovesti do nuklearnog rata.

Sa ovakvim osećanjima, više od deset nas je odlučilo da proba nešto drugačije. U subotu 20^th, iznajmili smo “Peacecles” (mir+bicikli), postavili smo plakate na svoja tijela ili na bicikle, vozili se po gradu Hirošimu, povremeno se zaustavljajući da bismo usmeno prenijeli poruku preko zvučnika, i pridružili se marševima mira. Zaista nismo znali kako će to ispasti, niti da li ćemo uspjeti da izvršimo naš plan usred velikog prisustva policije, ali na kraju se pokazalo da je to bio prilično zabavan način protesta. Bicikli su nam omogućili dodatnu mobilnost i omogućili nam da pređemo mnogo terena u kratkom vremenu.

Gornja fotografija prikazuje naše bicikle nakon što smo parkirali u javnom parku i napravili pauzu za ručak.

Znakovi koji vise sa naših ramena sa WBW logom glase „G7, potpiši sada! Ugovor o zabrani nuklearnog oružja”, na japanskom i engleskom jeziku. To je bila glavna poruka za koju je naše poglavlje odlučilo, tokom nekoliko sedmica diskusija, da prenese. Neki drugi su nam se također pridružili, a na njihovim bijelim natpisima na japanskom piše “Stop the War Meeting” i na engleskom “No G7, No war”.

Ja (Essertier) sam dobio priliku da održim govor prije početka jednog popodnevnog marša. Grupa sa kojom sam razgovarao imala je veliki kontingent članova sindikata.

Evo šta sam rekao: „Nama je cilj svet bez rata. Naša organizacija je počela u SAD. Naziv naše grupe je 'World BEYOND War.' Moje ime je Joseph Essertier. Ja sam Amerikanac. Drago mi je što smo se upoznali. Sa ovim zastrašujućim čudovištem G7 koji je došao u Japan, nadamo se da ćemo zajedno s vama zaštititi Japan od njega. Kao što znate, većina članica G7 su i članice NATO-a. G7 su pohlepni, kao što znate. Oni žele da bogate učine još bogatijima, a moćne još moćnijima, a da isključe one u nepovoljnom položaju – da ih napuste. Radnici su sve ovo bogatstvo stvorili oko nas, ali uprkos tome G7 pokušava da nas napusti. World BEYOND War želi omogućiti svim ljudima svijeta da žive u miru. Bajden će zaista učiniti nešto potpuno neprihvatljivo, zar ne? Sprema se da pošalje F-16 u Ukrajinu. NATO je sve vreme pretio Rusiji. U Rusiji ima dobrih ljudi, zar ne? U Rusiji ima dobrih ljudi, a u Ukrajini ima loših ljudi. Postoje razne vrste ljudi. Ali svako ima pravo na život. Sada postoji realna šansa za nuklearni rat. Svaki dan je kao Kubanska raketna kriza. Svaki dan sada je kao ono vrijeme, kao ona jedna sedmica, ili one dvije sedmice, davno. Moramo odmah zaustaviti ovaj rat. Svaki dan je bitan. I želimo da Japan odmah potpiše TPNW.”

Nakon što su različiti govori završeni, krenuli smo u marš ulicom sa ostalim organizacijama.

Bili smo na začelju marša, a policija nas je pratila.

Vidio sam nekoliko ovakvih raskrsnica sa trolejbusima u Hirošimi. Peacecles su dobro dizajnirani za neravne puteve, tako da vožnja preko staza nije bila problem. Bilo je pomalo vlažno i možda 30 stepeni Celzijusa (ili 86 stepeni Farenhajta) u jednom trenutku popodne, pa smo napravili pauzu u klimatizovanoj robnoj kući.

Bicikli su nam dali mogućnost da idemo tamo gdje su bili ljudi, a korpa na prednjoj strani bicikla nam je omogućila da govorimo preko prijenosnog zvučnika. Naše glavno skandiranje je bilo „Nema rata! Nema nuklearnog oružja! Nema više G7!”

Pred kraj dana imali smo malo viška vremena i bili smo nedaleko od četvrti Ujina, gdje su se u jednom trenutku okupili agenti nasilja G7. Neki od nas su možda bili “duboko dirnut” ali mnogi od nas su bili ljuti zbog činjenice da su se “politički lideri iz zemalja koje su nekada ratovale” okupile na mjestu koje je “duboko povezano s ratnom istorijom Japana”.

Zaustavljeni smo na ovom mestu, gde je bio punkt za ljude koji su išli u Ujinu. Meni su se mnoga pitanja policije činila bezuspješnim što se naše grupe tiče, pa sam nakon 5 minuta rekao nešto u smislu: „U redu, nema slobode izražavanja u ovom okrugu. Vidim." I ja sam se okrenuo i krenuo prema stanici Hirošima, koja je bila u suprotnom smjeru, da ispratim neke naše članove. Ljudi nisu bili u mogućnosti da ostvare svoje pravo na slobodu izražavanja, a iako su neki naši članovi opširno razgovarali s policijom, nisu nam mogli dati nikakvo objašnjenje pravnog osnova da spriječimo naše članove da idu ovom javnom ulicom i izraze svoje mišljenja o Samitu u okrugu Ujina.

Na našu sreću, naša grupa od desetak je bila ne okružen policijom jednako čvrsto kao i demonstranti u ovome Forbes video, ali čak i na protestima u kojima sam učestvovao ponekad mi se činilo da ih je previše i da su preblizu.

Privukli smo veliku pažnju ljudi na ulici, uključujući i novinare. DemocracyNow! uključen video u kojem se pojavio Satoko Norimatsu, poznati novinar koji je često doprinosio Asia-Pacific Journal: Japan Focus i ko održava web stranicu”Peace Philosophy” koji čini dostupnim mnoge važne japanske dokumente koji se odnose na mir na engleskom jeziku, kao i obrnuto. (Satoko se pojavljuje u 18:31 u klipu). Ona često komentariše vijesti iz Japana na svojoj Twitter stranici, tj. @PeacePhilosophy.

Subota je bila jako vruća, možda 30 stepeni Celzijusa i pomalo vlažna, pa sam uživao u osjećaju vjetra na licu dok smo se zajedno vozili. Koštaju nas po 1,500 jena po danu. Plave marame koje simboliziraju mir uspjeli smo pronaći za manje od 1,000 jena svaki.

Sve u svemu, bio je to dobar dan. Imali smo sreće što nije padala kiša. Mnogi ljudi koje smo sreli bili su kooperativni, kao što su dvije dame koje su nosile naš transparent za nas kako bismo mogli hodati sa našim biciklima, a mnogi ljudi koje smo sreli pohvalili su nas za koncept “Bicycle Peace Caravan”. Preporučujem ljudima u Japanu i drugim zemljama da ovo probaju neko vrijeme. Molimo vas da dalje razvijate ideju, kako god ona mogla funkcionirati u vašem području, i podijelite svoja razmišljanja i recite nam svoja iskustva ovdje na World BEYOND War.