Autor David Swanson, Primjedbe na webinaru za slobodnu štampu 11. decembra 2021
Slava Dana Pearl Harbora još je trajala juče, na Dan ljudskih prava, kada je završen samit demokratije i dobitnici takozvane Nobelove nagrade za mir govorili su o novinarstvu koje je odobrila i finansira američka vlada. Američkim medijima dominira Donald Trump i kako je on trenutno van vlasti. Sve teče plivajući u ravnom maršu slobode i dobrote. Ako ne obratite pažnju na malog čovjeka iza zavjese. Ili je to možda mala vojska malih ljudi iza hiljadu zavesa. Možemo razgovarati o mnogim uzrocima i motivima obmane i samoobmane. Dovoljno je reći da kada jednom pogledate, slušate ili namirišete na trenutak u stvarnom stanju svijeta, ne možete se okrenuti, i ne možete proživjeti lijepu sliku.
Američka vlada pokušava zatvoriti ili ubiti Juliana Assangea zbog zločina novinarstva, naoružati Saudijsku Arabiju za zločin genocida i zbaciti vladu Venecuele zbog zločina predstavljanja Venecuelanaca. Stanovnici Pearl Harbora imaju mlazno gorivo u vodi za piće, što je sasvim zdravo u poređenju sa mitovima o istoriji Pearl Harbora. Vrijeme zbog klimatskog kolapsa prodire kroz američke gradove i znojnice na kopnu. A razne moćne američke ličnosti su puštene s udice jer je njihov dobavljač seksa maloljetnika procesuiran.
Isključenje pojedinih zemalja sa “Samita demokratije” nije bilo sporedno pitanje. To je bila i sama svrha samita. I isključene zemlje nisu bile isključene zato što nisu ispunile standarde ponašanja onih koje su pozvane ili one koja ih poziva. Pozvane nisu morale biti čak ni zemlje, jer je bio pozvan čak i jedan neuspjeli državni udar iz Venecuele koji podržava SAD. Kao i predstavnici Izraela, Iraka, Pakistana, DRC-a, Zambije, Angole, Malezije, Kenije i — što je kritično — pijuna u igri: Tajvana i Ukrajine.
Koja igra? Igra prodaje oružja. Pogledajte američki State Department sajt na Samitu demokratije. Odmah na vrhu: „'Demokratija se ne događa slučajno. Moramo je braniti, boriti se za to, jačati, obnavljati.' –Predsjednik Joseph R. Biden, Jr.”
Ne samo da se morate „braniti“ i „boriti“, već to morate činiti i protiv određenih prijetnji, i uvući veliku bandu u borbu kako bi se „suočili s najvećim prijetnjama s kojima se danas suočavaju demokratije kroz kolektivnu akciju“. Predstavnici demokratije na ovom neverovatnom samitu su takvi stručnjaci za demokratiju da mogu „braniti demokratiju i ljudska prava u zemlji i inostranstvu“. To je dio u inostranstvu koji bi vas mogao natjerati da se počešete po glavi ako mislite da demokratija ima ikakve veze sa, znate, demokratijom. Kako to učiniti za tuđu državu? Ali zadrži čitanje, a teme Russiagatea postaju jasne:
„[A]utoritarne vođe sežu preko granica kako bi potkopale demokratije — od ciljanja na novinare i branitelje ljudskih prava do miješanja u izbore.“
Vidite, problem nije u tome što su Sjedinjene Države odavno, u stvarnosti, oligarhija. Problem nije u statusu SAD-a kao najvećeg zagovornika osnovnih ugovora o ljudskim pravima, najvećeg protivnika međunarodnog prava, najvećeg zloupotrebitelja veta u Ujedinjenim nacijama, glavnog zatvorenika, glavnog razarača životne sredine, glavnog trgovca oružjem, glavnog finansijera diktatura, vrhunskog rata pokretač i glavni sponzor puča. Problem nije u tome što američka vlada umjesto demokratizacije Ujedinjenih naroda pokušava stvoriti novi forum u kojem je, jedinstveno i više nego prije, ravnopravnija od svih ostalih. Problem svakako nisu namješteni primarni izbori od kojih je Russiagate izmišljen da odvrati pažnju. I ni na koji način nije problem 85 stranih izbora, računajući samo one mi znaju i mogu navesti, u koji se američka vlada umiješala. Problem je Rusija. I ništa ne prodaje oružje kao Rusija - iako Kina sustiže korak.
Najčudnija stvar u vezi sa samitom demokratije je da demokratije nije bilo na vidiku. Mislim čak ni u pretvaranju ili formalnosti. Američka javnost ne glasa ni o čemu, čak ni o tome da li da se održe demokratski samit. Još 1930-ih, Ludlow amandman nam je skoro dao pravo da glasamo o tome da li bi bilo kakav rat mogao započeti, ali State Department je odlučno ugasio taj napor i nikada se više nije vratio.
Američka vlada nije samo sistem izabranog predstavništva, a ne demokratija, i veoma korumpirana koja suštinski ne predstavlja, već je takođe vođena antidemokratskom kulturom u kojoj se političari rutinski hvale javnosti kako ignorišu istraživanja javnog mnjenja i aplaudira se za to. Kada se šerifi ili sudije loše ponašaju, glavna kritika je obično da su izabrani. Popularnija reforma od čistog novca ili poštenih medija je antidemokratsko nametanje ograničenja mandata. Politika je toliko prljava riječ u Sjedinjenim Državama da sam prošle sedmice primio e-mail od grupe aktivista u kojoj optužuje jednu od dvije američke političke stranke za “politizaciju izbora”. (Ispostavilo se da su imali na umu različita ponašanja suzbijanja birača, previše uobičajena u svjetskom svjetioniku demokratije, gdje je pobjednik na svakim izborima „nijedan od gore navedenih“, a najpopularnija stranka „ni jedno ni drugo.“)
Ne samo da nije bilo nacionalne demokratije na vidiku. Na samitu se takođe nije dešavalo ništa demokratsko. Ručno odabrana banda zvaničnika nije glasala niti postigla konsenzus ni o čemu. Nigdje se nije vidjelo učešće u upravljanju koje ste mogli pronaći čak i na događaju Occupy Movement. A nije bilo ni korporativnih novinara koji su vikali na njih: „ŠTA JE VAŠ JEDAN ZAHTJEV? KOJI JE VAŠ JEDAN ZAHTJEV?” Imali su nekoliko potpuno nejasnih i licemjernih ciljeva na web stranici - proizvedenih, naravno, bez trunke demokratije ili bez ikakve štete u tom procesu.
Bolje od samita demokratije bilo bi uspostavljanje prava glasa, javno finansiranje izbornih kampanja, okončanje gerrymanderinga, okončanje filibustera, okončanje Senata, javno prebrojavanje papirnatih listića na biračkim mestima, stvaranje sredstava za građanske inicijative za utvrđivanje javne politike, kriminalizacija podmićivanje, zabrana profitiranja javnih službenika od njihovih javnih akcija, okončanje prodaje ili poklanjanja oružja stranim vladama, zatvaranje stranih vojnih baza, peterostruko povećanje stvarne strane pomoći i davanje prioriteta podrške vladama koje poštuju zakon, prestanak da bude vodeći zagovornik ljudskih prava. ugovori o pravima i razoružanju, pridruživanje Međunarodnom krivičnom sudu, ukidanje veta u Vijeću sigurnosti UN-a, ukidanje Vijeća sigurnosti UN-a u korist Generalne skupštine, poštivanje ugovora o neširenju nuklearnog oružja, pridruživanje ugovoru o zabrani nuklearnog oružja, okončavajući bezakone nemoralne i smrtonosne sankcije za nekoliko desetina zemalja , ulaganje u program prelaska na mirnu i zelenu energiju, zabranu potrošnje fosilnih goriva, zabranu krčenja šuma, zabranu držanja ili klanja stoke, zabranu ubijanja ljudskih zarobljenika, zabranu masovnog zatvaranja i — pa — moglo bi se cijelu noć, kada je jednostavan odgovor da bi bilo šta, čak i topla pljuvačka, bilo bolje od samita demokratije.
Nadajmo se da je posljednji, i usudimo se nadajmo se da je i ovaj prošli Dan Pearl Harbora posljednji. Američka vlada je planirala, pripremala se i izazivala rat sa Japanom godinama, i na mnogo načina je već bila u ratu, čekajući da Japan ispali prvi hitac, kada je Japan napao Filipine i Pearl Harbor. Ono što se gubi u pitanjima ko je šta kada tačno znao u danima prije tih napada, te kakva je kombinacija nesposobnosti i cinizma do njih dopustila, jeste činjenica da su neosporno učinjeni krupni koraci ka ratu, ali nijedan nije učinjen ka miru. .
Azijski stožer ere Obama-Trump-Biden imao je presedan u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, jer su Sjedinjene Države i Japan izgradile svoje vojno prisustvo na Pacifiku. Sjedinjene Države su pomagale Kini u ratu protiv Japana i blokirale Japan kako bi ga lišile ključnih resursa prije japanskog napada na američke trupe i carske teritorije. Militarizam Sjedinjenih Država ne oslobađa Japan odgovornosti za vlastiti militarizam, ili obrnuto, ali mit o nevinom promatraču šokantno napadnutom iz vedra neba nije stvarniji od mit o ratu za spas Jevreja. Američki ratni planovi i upozorenja o japanskom napadu objavljeni su u američkim i havajskim novinama prije napada.
Do 6. decembra 1941. nijedna anketa nije našla podršku većine američke javnosti za ulazak u rat. Ali Ruzvelt je već pokrenuo nacrt, aktivirao Nacionalnu gardu, stvorio ogromnu mornaricu u dva okeana, prodao stare razarače u Englesku u zamenu za zakup njenih baza na Karibima i Bermudima, isporučio avione, trenere i pilote Kini, nametnuo oštre sankcije Japanu, obavestio američku vojsku da počinje rat sa Japanom i tajno naredio da se napravi spisak svih Japanaca i Japanaca i Amerikanaca u Sjedinjenim Državama.
Važno je da ljudi naprave skok sa „svi ratovi osim jednog u istoriji bili su užasne zle katastrofe“ na „svi ratovi u istoriji bili su užasne zle katastrofe“ i odbacivanje nečuvena propaganda Pearl Harbora potrebno je da se to desi.
