Još antiruske histerije iz New York Timesa

Richard E. Rubenstein, World BEYOND WarVeljače 27, 2024

Također objavljuje CounterPunch

Putin je nemilosrdni autokrata, ali mediji ponovo pogrešno shvataju „rusku pretnju“.

Malo prije izazvao sam grupu diplomiranih studenata da pronađu jedan članak u New York Times napisano u poslednjih pet godina koje je imalo bilo šta pozitivno da se kaže o Rusiji. Njihovo opsežno istraživanje pokazalo je jedan članak objavljen 2021. godine koji opisuje korisne efekte globalnog zagrijavanja na hladne zemlje. Djelo je naslovljeno "Kako Rusija unovčava na klimatskim promjenama." Osim toga, veliki broj stručnjaka za Rusiju u novinama nije izvještavao o najmnogoljudnijoj evropskoj naciji gotovo ništa osim priča koje prikazuju Vladimira Putina i Rusku Federaciju kao spletkare, korumpirane i nesposobne vladare, miješanje u izbore drugih naroda, svoje brutalne tlačitelje ljudi, i agresivni ekspanzionisti koji ugrožavaju nezavisnost i slobodu svih drugih.

Ne morate biti obožavatelj gospodina Putina ili njegovog desničarskog režima da bi se ovo izvještavanje smatralo toliko neuravnoteženim i rusofobičnim da predstavlja oblik ratnog huškanja. Uzmite u obzir nedavni članak Davida Sangera i Stevena Erlangera pod naslovom “Gravitacija Putinovih prijetnji svane u Evropi”. Vrijedi ispitati kako funkcionira ova vrsta novinarstva.

Priča počinje (i na mnogo načina završava) iznošenjem pretpostavke o zlim motivima Rusije kao činjenice. Prema novinarima, Putin je "imao poruku" za zapadne lidere okupljene na konferenciji u Minhenu. Poruka: “Ništa što su do sada uradili – sankcije, osude, pokušaj obuzdavanja – ne bi promijenilo njegove namjere da poremeti trenutni svjetski poredak.”

Za ovu „poruku“ ne postoje citirani dokazi jer ona ne postoji, osim kao metafora. Pretpostavka autora je da, budući da je Putin urođeni agresor, ruska invazija na Ukrajinu i pokušaj uspostavljanja kontrole nad provincijama Donjeck i Lugansk na ruskom govornom području su vrlo vjerovatno uvod u dalju agresiju na druge evropske države. Izvor koji se navodi za ovaj zaključak je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, koji se „više puta pozivao na nedavne obavještajne zaključke da bi za tri do pet godina gospodin Putin mogao pokušati da testira kredibilitet NATO-a napadom na jednu od zemalja na ruskim granicama, najvjerovatnije mala baltička nacija.”

Ako vas ova rečenica ne tjera da se češete po glavi, ne obraćate pažnju. Kakvi "obavještajni zaključci" predviđaju mogući napad velike sile za "tri do pet godina"? Koliko je ova vrsta predviđanja pouzdana? Zašto bi Rusija izvela takav napad na članicu NATO-a – samo da bi “testirala kredibilitet NATO-a”? Zar ne bi shvatili da bi napad na “malu baltičku naciju” aktivirao čitav savez? I zašto, oh zašto, bi puta Novinari prihvataju i citiraju ovu maštovitu spekulaciju bez traženja Jensa Stoltenberga, poznatog jastreba i zagovornika širenja NATO-a, da dokaže svoj slučaj?

Zapravo, nema dokaza da Rusi planiraju bilo kakvu takvu akciju, niti postoji razlog da to urade. Putin je krenuo protiv Ukrajine tek nakon što je njena izabrana proruska vlada zbačena 2014. u pobuni koju podržava Zapad, SAD i NATO su objavili svoju namjeru da inkorporiraju naciju u NATO, građanski rat je izbio u istočnim provincijama na ruskom govornom području i Sjedinjene Države su proglasile ruski prijedlog da se pregovara o uočenim prijetnjama po njene vitalne sigurnosne interese "nepočetnim". Pošto su izgubili više od 45,000 vojnika u ratu u Ukrajini, ideja da bi ruski lideri pomislili da napadnu postojeću članicu NATO-a poput Letonije, Litvanije ili Poljske, čime bi objavili rat svim drugim članicama, uključujući SAD, je besmislena.

Ali pretpostavke, ma koliko besmislene, zahtijevaju od svojih autora da pribave neku vrstu dokaza ako žele da se smatraju minimalno vjerodostojnima. Gospoda Sanger i Erlander stoga nude tri informacije koje navodno predstavljaju dokaze. Prvo, oni primjećuju da je “Rusija ostvarila svoj prvi veliki dobitak u Ukrajini u skoro godinu dana, zauzevši razoreni grad Avdijevku, uz ogromnu ljudsku cijenu za obje strane.” Zatim, primećuju da je „sumnjiva smrt Alekseja A. Navaljnog u udaljenom arktičkom zatvoru sve jasnije pokazala da gospodin Putin neće tolerisati neslaganje kako se izbori približavaju.” Konačno, oni se pozivaju na američko otkriće da je “g. Putin možda planira da postavi nuklearno oružje u svemir” – antisatelitsko oružje koje bi moglo “izbrisati vezivna tkiva globalnih komunikacija”.

Whew! Jesu li ovi Rusi loši momci, ili šta? Ali primijetite kako optužbe, čak i ako su istinite, ne proizvedu ni naznaku agresivnih namjera prema Evropi.

Rusi pobeđuju u ratu u Ukrajini. Da, to je slučaj od kada ukrajinska „kontraofanziva“ u ljeto 2023. nije uspjela postići svoje ciljeve. Ali da li ruske dobiti u regionu Donbasa impliciraju da će napasti sam Kijev ili invaziju neke druge nacije? Jasno je da ne. Posljednja stvar koju Putin i njegove kolege žele je još jedan veliki rat. Dok Bajdenov režim okrivljuje Kongres i navodni nedostatak municije za pad Avdiivka – vježba u istorijskoj fikciji – puta Novinari nastavljaju da promovišu paranoičnu ideju da je Putin neizlečivi megaloman koji jednostavno ne može da prestane da napada. Sva ova buka ima za cilj da skrene pažnju sa potrebe za sporazumnim rešenjem koje priznaje nezavisnost Ukrajine i pravo na pridruživanje EU, kao i nezavisnost i pravo istočnih provincija na pridruživanje Ruskoj Federaciji.

Putin je odgovoran za smrt Aleksa Navaljnog. Opet, ovo je tačno, ali irelevantno za predmet. Bez obzira na to da li su ruski agenti imali ikakve veze s trovanjem Navaljnog 2020. godine, režim mu je sudio po izmišljenim optužbama i zatvorio ga u koloniju na Arktičkom krugu, gdje je umro u 47. godini. Ovo je bila tragedija, ali nije veliko iznenađenje. Sa kratkim izuzetkom režima Gorbačova (1985-1991), ruski vladari od cara pa nadalje često su progonili domaće neistomišljenike, a Putinova vlada nije izuzetak. Ali to ne predstavlja prijetnju Evropi osim ako je neko neokonstruktorski ideolog koji pokušava konstruirati neohladnoratovsku borbu između „demokratskih“ i „autoritarnih“ blokova.

Molim vas, poštedite nas povratka političkoj teologiji Whitaker Chambersa i braće Dulles! Ideja da je Putin neka vrsta hitlerovskog ili napoleonovog avanturista sa kompleksom mesije može se činiti ubedljivom nekim američkim i NATO neokonzervatistima, ali većina razumnih ljudi razume da je to fantazija koja je prožeta pristrasnošću.

Rusija planira izbaciti nuklearno antisatelitsko oružje u svemir. Može biti . . . ali novinari iz puta i drugi časopisi uspevaju da emituju ovu optužbu američkog šefa nacionalne bezbednosti Džona Kirbija, ne tražeći dokaze ili ne pitajući zašto bi ruski lideri razmotrili da učine tako nešto. Što se tiče dokaza, navodni dokazi za navodni plan su, naravno, "povjerljivi". Što se tiče motiva, može li biti da SAD koriste neke od svojih više od 300 vojnih satelita da prenesu obavještajne podatke o kretanju ruskih trupa ukrajinskoj vojsci, koja ih zatim koristi za ubijanje ruskih boraca? Ali u ovim izvještajima nema rasprave o mogućim motivima. Niti takva rasprava nije potrebna ako se prihvati ideja da Putin napada zato što je agresor. Na kraju krajeva, nema smisla ispitivati ​​đavolje motive da je đavolski.

Da rezimiramo: „dokazi“ loših namera prema Evropi sa strane Rusa svode se na pretpostavku o zle prirode njihovog vođe. Posebno je uočljiv odsustvo bilo kakvog drugog vezivnog tkiva koje povezuje tri elementa za koje se kaže da stvaraju rusku prijetnju. Pobjeda kod Avdiivika, smrt Navaljnog i navodni plan antisatelitskog oružja su nepovezani dijelovi informacija ili nagađanja, ali njihovo razbijanje u nizu (tonom ozbiljne zabrinutosti) ima za cilj poslati poruku da „Rusi dolaze! Zaokružite vagone!”

Sve to tera da se zapitamo šta je New York Times smatra “odgovornim novinarstvom”. Akumulacija nepovezanih delova informacija predstavljenih kao dokaz nedokazive motivacije jedan je od najstarijih propagandnih trikova u knjigama. Nije li vrijeme da novinari nauče da budu nezavisni reporteri i prevodioci vijesti, a ne ropski glasnogovornici proratnih političara i korporacija? Ovdje sam se fokusirao na novinare za puta, ali televizijski i radijski novinari su, ako ništa drugo, manje skloni kritičkom razmišljanju o ovakvim navodima od njihovih kolega iz štampe. Bilo da je tema Putinova Rusija, Kina ili Iran, neosporna, nedokazana pretpostavka je uvijek da je neki demonski agresivni protivnik vani da nam pojede ručak.

Problem s ovim pristupom, trebalo bi biti jasno, nije samo u tome što stvara pretjeran osjećaj prijetnje, već i u tome što proizvodi pretjerani pseudo-odbrambeni odgovor. Pošto nisu uspeli da apsorbuju Ukrajinu, kao što je NATO zapretio još 2008. godine, članovi te organizacije se sada naoružavaju do zuba da „odvrate“ nepostojeću rusku pretnju Evropi. Može li se ovo ponovno naoružavanje, u kombinaciji sa odbijanjem pregovaranja o sigurnosnim pitanjima, smatrati ozbiljnom prijetnjom od strane Rusije? Svakako! I tako, početno preuveličavanje prijetnje može završiti stvaranjem stvarne prijetnje i, vrlo moguće, pravog rata.

U ovakvim trenucima može se samo nadati da će nekoliko zdravih vođa uz podršku javnosti umorne od zapaljive retorike i bespotrebnog ubijanja zaustaviti džingovske pretpostavke o suštinskoj nevinosti naše vlastite i suštinskoj agresivnosti druge strane. To što ove pretpostavke stvaraju milijarde dolara profita za vojno-industrijske korporacije ne čini ih lakim za iskorijenjivanje. Čak i tako, možemo zahtijevati da novinari koji bi trebali bolje znati prestanu s tim lažima i preuveličavanjem – a sve veći broj bistrih građana će reći: „Amen!“