Urbanost zla: 20 godina nakon invazije na Irak

Norman Solomon, World BEYOND War, Mart 14, 2023

Ogromne količine laži od najviših zvaničnika američke vlade doveli su do invazije Iraka. Sada, obilježavajući svoju 20. godišnjicu, isti mediji to željno podsticao te laži nude retrospektive. Ne očekujte da će oni rasvijetliti najteže istine, uključujući i vlastito saučesništvo u guranju rata.

Ono što je nagnalo Sjedinjene Države da započnu rat protiv Iraka u martu 2003. bila je dinamika medija i politike koja je i danas u velikoj meri sa nama.

Ubrzo nakon 9. septembra, jedan od retoričkih bičeva kojima je mahnuo predsjednik George W. Bush bio je nedvosmislen tvrdnja dok je govorio na zajedničkoj sednici Kongresa 20. septembra 2001: „Svaka nacija, u svakom regionu, sada mora da donese odluku. Ili ste sa nama, ili ste sa teroristima.” Zbačen, taj je rukavac dobio dodvoravanje i oskudnu kritiku u Sjedinjenim Državama. Glavni mediji i članovi Kongresa bili su gotovo svi oduševljeni a Manihejski pogled na svet koji je evoluirao i opstao.

Naša sadašnja era ispunjena je odjecima takvog govorništva sadašnjeg predsjednika. Pre nekoliko meseci šakom De facto vladar Saudijske Arabije Mohammed bin Salman — koji je bio zadužen za tiranski režim koji vodi rat protiv Jemena, uzrokujući nekoliko stotina hiljada smrtnih slučajeva od 2015. uz pomoć američke vlade — Joe Biden je popeo na govornicu vrhunske vrline tokom svog govora o stanju Unije 2022. godine.

Biden proglašen “nepokolebljiva odluka da će sloboda uvijek trijumfovati nad tiranijom.” I dodao da se "u borbi između demokratije i autokratije demokratije uzdižu do trenutka." Naravno, nije bilo govora o njegovoj podršci saudijskoj autokratiji i ratu.

U tom govoru o stanju Unije, Bajden je mnogo naglaska posvetio osudi ruskog rata protiv Ukrajine, kao i mnogo puta od tada. Bidenova predsjednička hipokrizija ni na koji način ne opravdava užase koje ruske snage nanose u Ukrajini. Ni taj rat ne opravdava smrtonosna hipokrizija koji prožimaju spoljnu politiku SAD.

Ove sedmice nemojte zadržavati dah za medijske retrospektive o invaziji na Irak koje uključuju osnovne činjenice o ključnim ulogama Bidena i čovjeka koji je sada državni sekretar, Antonyja Blinkena. Kada svaki od njih osudi Rusiju, dok svečano insistira na tome da je apsolutno neprihvatljivo da jedna zemlja napadne drugu, orvelovski napori su drski i besramni.

Prošli mjesec, govor U Vijeću sigurnosti UN-a, Blinken se pozvao na „principe i pravila koja sve zemlje čine sigurnijim i sigurnijim” — kao što su „nema zauzimanja zemlje silom” i „nema ratova agresije”. Ali Bajden i Blinken su bili ključni pomoćnici u masovnom agresijskom ratu koji je bio invazija na Irak. U vrlo rijetkim prilikama kada je Bajden stavljen na licu mjesta zbog toga kako je pomogao da se invazija učini politički mogućom, njegov odgovor je bio lažiranje i pričanje iskrene laži.

"Bajden ima dugu istoriju netačnih tvrdnji" u vezi sa Irakom, naučnik Stephen Zunes istakao je prije četiri godine. “Na primjer, uoči kritičnog glasanja u Senatu kojim je odobrena invazija, Bajden je iskoristio svoju ulogu predsjednika Senatskog odbora za vanjske poslove da insistirati da je Irak na neki način rekonstruisao ogroman arsenal hemijskog i biološkog oružja, program nuklearnog oružja i sofisticirane sisteme isporuke koji su odavno eliminisani.” Lažna tvrdnja o navodnom oružju za masovno uništenje u Iraku bila je glavni izgovor za invaziju.

Ta laž bio izazvan u realnom vremenu, mnogo mjeseci prije invazije, po brojni stručnjaci. Ali tadašnji senator Bajden, držeći čekić Komiteta za vanjske poslove, sve ih je isključio iz dvodnevne laži velikog utjecaja saslušanja sredinom ljeta 2002.

A ko je u to vreme bio šef kabineta komiteta? Sadašnji državni sekretar, Antony Blinken.

Mi smo skloni da Bajdena i Blinkena stavimo u potpuno drugačiju kategoriju od nekoga poput Tarika Aziza, koji je bio potpredsednik vlade Iraka pod despotom Sadamom Huseinom. Ali, kada se sjetim tri sastanka sa Azizom na kojima sam prisustvovao u Bagdadu tokom mjeseci prije invazije, imam neke sumnje.

Aziz je nosio lijepo skrojena poslovna odijela. Govoreći odlično engleski u odmerenim tonovima i dobro smišljenim rečenicama, imao je eruditan izgled bez uljudnosti dok je pozdravljao našu četvoročlanu delegaciju (koju sam organizovao sa kolegama u Institutu za javnu tačnost). U našoj grupi je bio kongresmen Nick Rahall iz Zapadne Virdžinije, bivši senator Južne Dakote James Abourezk i predsjednik Conscience International James Jennings. Kako se ispostavilo, the sastanak dogodio šest mjeseci prije invazije.

U vrijeme tog sastanka sredinom septembra 2002. godine, Aziz je bio u stanju da sažeto sumira stvarnost koju je nekoliko američkih medija priznalo. "Osuđeno je na propast ako to učinite, osuđeno na propast ako to ne učinite", rekao je Aziz, misleći na izbor iračke vlade da li će pustiti inspektore UN-a za oružje nazad u zemlju.

Nakon sastanaka sa Azizom i drugim iračkim zvaničnicima, I rekao je u Washington post: „Kada bi se radilo isključivo o inspekcijama i da su smatrali da postoji svjetlo na kraju tunela, ovo bi bio potpuno popravljiv problem.” Ali daleko od toga da to nije bila isključivo stvar inspekcija. Bushova administracija bila je odlučna da zarati s Irakom.

Nekoliko dana nakon sastanka sa Azizom, irački režim – koji je tačno izjavio da nema oružje za masovno uništenje – najavio je da će dozvoliti inspektorima UN-a da se vrate u zemlju. (Bili su povučeni četiri godine ranije zbog svoje sigurnosti uoči očekivanog Američki bombaški napad to je trajalo četiri dana.) Ali poštovanje Ujedinjenih nacija nije pomoglo. Lideri američke vlade htjeli su pokrenuti invaziju na Irak, bez obzira na sve.

Tokom dva kasnija susreta sa Azizom, u decembru 2002. i januaru 2003., više puta sam bio zapanjen njegovom sposobnošću da djeluje kulturno i prefinjeno. Dok je bio glavni glasnogovornik opakog diktatora, odisao je sofisticiranošću. Pomislio sam na riječi „urbanost zla“.

Dobro obaviješten izvor mi je rekao da je Sadam Husein zadržao neku vrstu poluge nad Azizom držeći svog sina u opasnosti od zatvora ili još gore, da Aziz ne postane prebjeg. Bez obzira da li je to bio slučaj ili ne, zamjenik premijera Aziz ostao je vjeran do kraja. Kao neko u filmu Žana Renoara Pravila igre kaže: "Užasna stvar u životu je ovo: svako ima svoje razloge."

Tarik Aziz je imao dobre razloge da se plaši za svoj život – i živote svojih najmilijih – ako naleti na Sadama. Nasuprot tome, mnogi političari i zvaničnici u Washingtonu su se složili s ubilačkom politikom kada bi ih neslaganje moglo koštati samo ponovnog izbora, prestiža, novca ili moći.

Aziza sam posljednji put vidio u januaru 2003. godine, dok sam bio u pratnji bivšeg humanitarnog koordinatora UN-a u Iraku da se sastane s njim. U razgovoru sa nama dvojicom u njegovoj kancelariji u Bagdadu, Aziz je izgleda znao da je invazija gotovo izvesna. Počelo je dva mjeseca kasnije. Pentagon je sa zadovoljstvom brendirao svoje strašni vazdušni napadi na grad "šok i strahopoštovanje".

Dana 1. jula 2004., pojavivši se pred iračkim sudijom u sudnici koja se nalazi u američkoj vojnoj bazi u blizini aerodroma u Bagdadu, Aziz rekao: „Ono što me zanima je da li su ove optužbe lične? Da li je Tarik Aziz izvršio ta ubistva? Ako sam član vlade koja napravi grešku i ubije nekoga, onda ne može biti opravdano optužba protiv mene lično. Tamo gdje postoji zločin koji je počinilo rukovodstvo, tu leži moralna odgovornost i ne bi trebalo biti ličnog slučaja samo zato što neko pripada rukovodstvu.” I, Aziz je nastavio da kaže: „Nikada nikoga nisam ubio sopstvenim rukama.”

Invazija koju je Joe Biden pomogao da se izvrši na Irak rezultirala je ratom koji je direktno ubio nekoliko stotina hiljada civila. Ako bi ikada bio pozvan da odgovara za svoju ulogu, Bidenove riječi bi mogle ličiti na riječi Tarika Aziza.

________________________________

Norman Solomon je nacionalni direktor RootsAction.org i izvršni direktor Instituta za javnu tačnost. Autor je desetak knjiga, uključujući War Made Easy. Njegova sledeća knjiga, Rat je učinio nevidljivim: Kako Amerika skriva ljudske posledice svoje vojne mašine, objavit će The New Press u junu 2023.