Ukrajina i mit o ratu

Brad Wolf, World BEYOND WarVeljače 26, 2022

Prošlog 21. septembra, u znak sećanja na 40. godišnjicu Međunarodnog dana mira, kada su se američke snage povukle iz Afganistana, naša lokalna mirovna organizacija je naglasila da ćemo biti neumoljivi u odricanju poziva na rat, da će ti pozivi na rat doći ponovo, i to uskoro.

Nije dugo trebalo.

Američki vojni establišment i naša domaća ratna kultura uvijek moraju imati zlikovca, razlog, rat. Moraju se potrošiti velike svote novca, brzo raspoređeno oružje, ubijeni ljudi, srušeni gradovi.

Sada je Ukrajina pijun.

Neki sliježu ramenima i kažu da nam je rat u kostima. Iako agresija može biti dio našeg DNK, sistematsko ubijanje organiziranog ratovanja nije. To je naučeno ponašanje. Vlade su ga stvorile, usavršile da unaprede svoja carstva i nisu mogle da ga održavaju bez podrške svog građanstva.

I tako, mi građani moramo biti prevareni, hranjeni pričom, mitom o nevaljalima i pravednim stvarima. Mit o ratovanju. Mi smo „dobri momci“, ne činimo ništa loše, ubijanje je plemenito, zlo se mora zaustaviti. Priča je uvijek ista. Samo se bojno polje i "zli" mijenjaju. Ponekad, kao u slučaju Rusije, „zli“ se jednostavno recikliraju i ponovo koriste. Amerika je bombardovala suverenu zemlju svakog dana u poslednjih dvadeset godina, u Iraku, Avganistanu, Somaliji i Jemenu. Ipak, to nikada nije dio priče koju sami sebi pričamo.

Od pada Sovjetskog Saveza koristili smo NATO da opkolimo Rusiju. Naša vojska i vojska naših NATO saveznika – tenkovi i nuklearni projektili i borbeni avioni – krenuli su prema ruskoj granici na provokativan i destabilizirajući način. Uprkos uvjeravanjima NATO-a da se neće proširiti na zemlje bivšeg sovjetskog bloka, mi smo upravo to učinili. Oružali smo Ukrajinu, minimizirali diplomatska rješenja kao što je Protokol iz Minska, igrali smo ulogu u državnom udaru 2014. koji je zbacio tamošnju vladu i postavio prozapadnu.

Kako bismo odgovorili da su Rusi u velikom broju garnizonirani duž kanadske granice? Ako su Kinezi izveli ratne vježbe bojevom vatrom kod obale Kalifornije? Godine 1962. kada su Sovjeti postavili projektile na Kubi, naš bijes je bio toliko ozbiljan da smo svijet odveli na rub nuklearnog rata.

Naša duga istorija asimilacije drugih zemalja u našu, miješanja u strane izbore, rušenja vlada, invazije na druge zemlje, mučenja, ostavlja nam malo prostora da govorimo kada drugi krše međunarodno pravo. Ali čini se da to ne sprječava našu vladu, naše medije, nas same da ponove ratni mit o Amerikancima kao dobrim momcima i svima ostalima kao zlima. To je postala naša priča za laku noć, ona koja zasijeva noćnu moru.

Došli smo do ove tačke opasnosti u Istočnoj Evropi jer smo izgubili sposobnost da vidimo svet očima drugog. Vidimo očima vojnika, američkog vojnika, a ne građanina. Dozvolili smo vojnom ponašanju da definiše naše ljudsko ponašanje, i tako naš pogled postaje neprijateljski, naše razmišljanje ratoborno, naš pogled na svet ispunjen neprijateljima. Ali u demokratiji su građani ti koji će vladati, a ne vojnici.

Pa ipak, nemilosrdni tok propagande, perverzno kazivanje naše istorije i glorifikacija rata, stvaraju militaristički mentalitet u previše nas. Tako postaje nemoguće shvatiti ponašanje drugih nacija, razumjeti njihove strahove, njihovu zabrinutost. Znamo samo svoju vlastitu stvorenu priču, svoj mit, brinemo samo za svoje brige i tako smo vječno u ratu. Postajemo provokatori, a ne mirotvorci.

Vojnu agresiju treba zaustaviti, međunarodno bezakonje osuditi, teritorijalne granice poštovati, kršenje ljudskih prava procesuirati. Da bismo to učinili, moramo modelirati ponašanje za koje tvrdimo da cijenimo, učiniti ga na način da se to nauči u svakom od nas i u ostatku svijeta. Samo tada će prestupnici biti malobrojni i istinski izolovani, nesposobni da funkcionišu u međunarodnoj areni, čime će biti onemogućeni da ostvare svoje protivpravne ciljeve.

Ukrajina ne bi trebalo da trpi invaziju Rusije. A Rusija nije trebalo da ugrozi svoju sigurnost i sigurnost zbog širenja NATO-a i naoružanja. Jesmo li zaista nesposobni da riješimo ove probleme, a da se međusobno ne pobijemo? Je li naš intelekt toliko ograničen, naše strpljenje tako kratko, naša ljudskost toliko zgrušana da moramo stalno posezati za mačem? Rat nije genetski postavljen u našim kostima, a ti problemi nisu božanski stvoreni. Napravili smo ih, i mitove koji ih okružuju, i tako ih možemo razotkriti. Moramo vjerovati u ovo ako želimo preživjeti.

Brad Wolf je bivši advokat, profesor i dekan Community Collegea. Suosnivač je Peace Action of Lancaster, podružnice Peace Action.org.