U ovoj katastrofi smo svi, na kraju krajeva, krivi

Američki vojnik u straži od marta 2003. godine pored naftnog bunara na naftnim poljima Rumayla zapaljen je povlačenjem iračkih trupa. (Foto Mario Tama / Getty Images)

David Swanson, World BEYOND WarSeptembar 12, 2022

Jedan od mojih omiljenih blogova je onaj Caitlin Johnstone. Zašto nikad nisam pisao o tome koliko je to sjajno? Nisam siguran. Prezauzet sam da bih pisao o većini stvari. Pozvao sam je u svoju radio emisiju i nisam dobio odgovor. Znam da je jedna od mojih omiljenih stvari i jedna od njenih: ispravljati greške drugih. Volim da ispravljam i svoje greške, naravno, ali nije toliko zabavno i čini mi se korisnim pisati o tome samo kada moju grešku dele milioni. Mislim da je gospođa Džonston sada napravila, na svoj talentovani način, grešku koju milioni dele u objavi pod nazivom “U ovoj katastrofi svi smo mi, na kraju krajeva, nevini” i mislim da je to moguće užasno opasno.

Sjećam se da je neko nazvao Jean-Paula Sartrea posljednjim velikim intelektualcem koji bi slobodno raspravljao o bilo kojoj temi, znao išta o tome ili ne. Ovo zvuči kao uvreda, ali može se pročitati kao pohvala ako se shvati da je Sartr, iako je prepoznao ono što nije znao, uvijek bio u stanju da ponudi mudre misli briljantno izražene. To je ono u čemu uživam kod blogera kao što je Johnstone. Neke ljude čitate jer imaju određenu stručnost ili pozadinu ili službenu poziciju. Druge čitate jer jednostavno imaju sposobnost da posmatraju trenutne događaje i izvuku ključne trendove koji se često propuštaju ili, u mnogim slučajevima, cenzurisani – uključujući i samocenzurisane. Bojim se, međutim, da bi Sartr bio očajan zbog Džonstonove najnovije.

Smatram da je osnovna poenta većeg dijela Sartreovog pisanja bila da se prestane s lošim izgovorima i prihvati odgovornost. Ne možete izbjeći izbore ili tvrditi da ih je neko drugi napravio. Bog je mrtav i trune zajedno sa Duhom i Mističnom Snagom i Karmom i privlačenjem zvijezda. Ako vi kao pojedinac nešto uradite, to je na vama. Ako grupa ljudi kao grupa nešto radi, to je na njima ili nama. Ne možete birati da letite ili vidite kroz zidove; Vaš izbor je ograničen na moguće. I mogu se voditi iskrene rasprave o tome šta je moguće, oko čega se možda ne bih uvijek složio sa Sartreom. Iskrene rasprave se svakako mogu voditi o tome šta je mudro i dobro, oko čega bih se sasvim sigurno često oštro ne slagao sa Sartreom. Ali u domenu onoga što je moguće, ja – i svako moguće ljudsko značenje “mi” – smo 100% odgovorni za naše izbore, na bolje ili gore, za kredit i krivicu.

Smatram da je osnovna poenta Johnstoneovog najnovijeg bloga da ljudi nisu više odgovorni za “klizanje ka uništenju putem nuklearnog armagedona ili ekološke katastrofe” nego što su ovisnici o heroinu koji traže heroin. Moj odgovor nije da je ovisnik o heroinu prokleto odgovoran jer se navukao ili zato što je Sartr to dokazao dugim riječima. Ovisnost — u kojoj god mjeri su njeni uzroci u drogi ili u osobi — je stvarna; a čak i da nije, mogla bi se tretirati kao stvarna zbog ovog argumenta u kojem je to samo analogija. Mene brine ideja da čovječanstvo nema kontrolu nad svojim ponašanjem, pa stoga ni odgovornost za njega, ili kako to Johnstone kaže:

“Ljudsko ponašanje je također vođeno nesvjesnim silama na kolektivnom nivou, ali umjesto o traumi iz ranog djetinjstva govorimo o cijeloj našoj evolucijskoj istoriji, kao i o istoriji civilizacije. . . . To je sve negativno ljudsko ponašanje u konačnici: greške koje su napravljene zbog nedostatka svijesti. . . . Dakle, na kraju smo svi nevini.” Ovo je naravno patentna glupost. Ljudi sve vreme svesno donose loše odluke. Ljudi djeluju iz pohlepe ili zlobe. Imaju žaljenje i stid. Svako loše djelo se ne čini nesvjesno. Ne mogu zamisliti Džonstona da radi bilo šta osim da se smeje izgovoru da Džordž V. Buš, Kolin Pauel i banda nisu „svesno lagali”. Ne samo zato što ih imamo u evidenciji koji kažu da su znali istinu, već i zato što sam koncept laganja ne bi postojao bez fenomena svjesnog iznošenja neistine.

Džonston priča priču o usponu „civilizacije“ kao da je čitavo čovečanstvo sada i uvek je bilo jedna kultura. Ovo je utješna fantazija. Lijepo je pogledati trenutna ili istorijska ljudska društva koja žive ili su živjela održivo ili bez rata i pretpostaviti da bi se, s vremenom, ponašali baš kao zaposlenici Pentagona. To je u njihovim genima ili njihovoj evoluciji ili njihovom kolektivnom nesvjesnom ili tako nečemu. Naravno da je to moguće, ali je malo vjerovatno i sasvim sigurno nije potkrijepljeno nikakvim dokazima. Razlog za čitanje Zora svega Dejvida Grebera i Dejvida Vengroua nije u tome da su svaku spekulaciju nužno doveli do savršenstva, već da su izneli neodoljiv slučaj — koji je odavno iznela Margaret Mid — da je ponašanje ljudskih društava kulturno i opciono. Ne postoji predvidljivi lanac napretka od primitivnog ka složenom, monarhije do demokratije, nomadskog do stacionarnog do gomilanja nuklearnog oružja. Društva su se s vremenom kretala naprijed-natrag u svim smjerovima, od malog ka velikom prema malom, od autoritarnog ka demokratskom i demokratskog do autoritarnog, od miroljubivih ka ratničkim ka miroljubivim. Bili su veliki, složeni i mirni. Bili su sićušni, nomadski i ratoborni. Malo je rime ili razloga, jer su kulturni izbori izbori koje nam ne diktiraju ni Bog ni Marks ni “čovječanstvo”.

U američkoj kulturi, šta god da 4% čovječanstva učini pogrešno, nije krivica tih 4% već “ljudske prirode”. Zašto se SAD ne mogu demilitarizirati kao druga najmilitarizirana nacija? Ljudska priroda! Zašto SAD ne mogu imati zdravstvenu zaštitu za sve kao što to ima većina zemalja? Ljudska priroda! Uopštavanje mana jedne kulture, pa i one sa Holivudom i 1,000 stranih baza i MMF-om i Svetim Volodimirom u mane čovečanstva i samim tim ničije krivice jednostavno nije dostojno antiimperijalnih blogera.

Nismo morali da dozvolimo ekstraktivnoj, potrošačkoj, destruktivnoj kulturi da dominira svetom. Čak i kultura koja je tek nešto manje takva ne bi stvorila trenutno stanje nuklearnog rizika i ekološkog kolapsa. Sutra bismo mogli preći na mudriju, održiviju kulturu. Naravno da ne bi bilo lako. Oni od nas koji to žele morali bi da urade nešto protiv užasnih ljudi na vlasti i onih koji slušaju njihovu propagandu. Trebalo bi nam mnogo više blogera poput Johnstonea koji bi osuđivali i razotkrivali njihovu propagandu. Ali mogli bismo to da uradimo — ne postoji ništa što bi dokazalo da to ne možemo — i na tome moramo da radimo. I znam da se Johnstone slaže da moramo poraditi na tome. Ali reći ljudima da je problem nešto drugo nego kulturološki, govoriti ljudima besmislice bez osnova da je takva cijela vrsta, ne pomaže.

Zagovarajući ukidanje rata, stalno se nailazi na ideju da je rat samo način na koji se ljudi ponašaju, iako je većina istorije i praistorije ljudi lišena bilo čega što liči na rat, iako većina ljudi čini sve što može. izbjeći rat, iako su mnoga društva prošla vijekove bez rata.

Baš kao što nekim od nas je teško zamisliti svijet bez rata ili ubistva, nekim ljudskim društvima je teško zamisliti svijet s tim stvarima. Jedan čovek u Maleziji, pitao ga je zašto ne bi pucao na strelce, odgovorio je: "Zato što bi ih ubio." On nije bio u stanju da shvati da je bilo ko mogao da ubije. Lako je posumnjati da mu nedostaje mašte, ali koliko je lako za nas da zamislimo kulturu u kojoj gotovo niko ne bi izabrao da ubije, a rat bi bio nepoznat? Bilo da je lako ili teško zamisliti, ili stvoriti, to je definitivno stvar kulture, a ne DNK.

Prema mitu, rat je „prirodan“. Ipak, potrebna je velika kondicija da bi se većina ljudi pripremila za učešće u ratu, a velika psihička patnja je uobičajena među onima koji su učestvovali. Nasuprot tome, nije poznato da je ni jedna osoba pretrpjela duboko moralno žaljenje ili posttraumatski stresni poremećaj zbog ratne deprivacije — niti zbog održivog života, niti zbog života u nedostatku nuklearne bombe.

U izjavi o nasilju u Sevilli (PDF), vodeći svjetski naučnici ponašanja pobijaju ideju da je organizirano ljudsko nasilje [npr. rat] biološki determinirano. Saopćenje je usvojio UNESCO. Isto važi i za uništavanje životne sredine.

Nadam se da griješim da ih obeshrabruje da preduzmu akciju, govoreći ljudima da krive sve svoje vrste, njihovu povijest i praistoriju. Nadamo se da je ovo samo glupa akademska rasprava. Ali jako se bojim da nije, i da mnogi ljudi — čak i ako ne i sama Johnstone — koji ne nalaze dobre izgovore u Bogu ili „božanskom“ nalaze zgodan izgovor za svoje otrcano ponašanje u preuzimanju mana dominantnu zapadnu kulturu i okrivljujući ih na velika opredeljenja van ičije kontrole.

Zapravo me nije briga da li se ljudi osjećaju nevinim ili krivim. Nemam nikakvog interesa da natjeram druge ili sebe da se osramotim. Mislim da može biti osnažujuće znati da je izbor naš i da imamo mnogo više kontrole nad događajima nego što oni na vlasti žele da vjerujemo. Ali uglavnom želim akciju i istinu i mislim da oni mogu raditi zajedno, čak i ako nas samo u kombinaciji mogu osloboditi.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

WBW filmski festival 2024
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik