Naučiti pogrešne lekcije iz Ukrajine

David Swanson, World BEYOND WarApril 11, 2022

Ukrajina je odustala od nuklearnog oružja i bila napadnuta. Stoga bi svaka zemlja trebala imati nuklearno oružje.

NATO nije dodao Ukrajinu koja je bila napadnuta. Stoga svaku državu ili barem veliki broj njih treba dodati u NATO.

Rusija ima lošu vladu. Stoga ga treba zbaciti.

Ove lekcije su popularne, logične - čak i neupitna istina u mnogim umovima - i katastrofalno i očigledno pogrešne.

Svijet je imao nevjerovatnu sreću i smiješno veliki broj zamalo promašaja s nuklearnim oružjem. Sam protok vremena čini nuklearnu apokalipsu izuzetno vjerojatnom. Naučnici koji održavaju Sat Sudnjeg dana kažu da je rizik sada veći nego ikada prije. Pogoršanje sa još većom proliferacijom samo povećava rizik. Za one koji opstanak života na Zemlji rangiraju iznad bilo kojeg aspekta kako taj život izgleda (jer se ne možete odreći zastave i mrziti neprijatelja ako ne postojite) eliminacija nuklearnog oružja mora biti glavni prioritet, baš kao i eliminacija emisije koje uništavaju klimu.

Ali šta ako svaka zemlja koja odustane od nuklearnog oružja bude napadnuta? To bi bila zaista visoka cijena, ali nije tako. Kazahstan se takođe odrekao nuklearnog oružja. I Belorusija. Južna Afrika se odrekla nuklearnog oružja. Brazil i Argentina su odlučili da nemaju nuklearno oružje. Južna Koreja, Tajvan, Švedska i Japan odlučili su da nemaju nuklearno oružje. Istina je da je Libija odustala od svog programa nuklearnog oružja i da je napadnuta. I istina je da su napadnute brojne zemlje koje nemaju nuklearno oružje: Irak, Afganistan, Sirija, Jemen, Somalija, itd. Ali nuklearno oružje ne zaustavlja u potpunosti Indiju i Pakistan da međusobno napadaju, ne zaustavlja terorizam u SAD-u ili Evropo, ne sprječavaj veliki proxy rat sa SAD-om i Evropom koja naoružava Ukrajinu protiv Rusije, ne zaustavljaj veliki pritisak na rat s Kinom, ne sprječavaj Afganistance i Iračane i Sirijce da se bore protiv američke vojske, i imaj mnogo ima veze sa otpočinjanjem rata u Ukrajini, jer njihovo odsustvo utiče na neuspeh da ga spreče.

Kubanska raketna kriza uključivala je protivljenje SAD-a sovjetskim projektilima na Kubi, a SSSR-a protiv američkih projektila u Turskoj i Italiji. U posljednjih nekoliko godina, SAD su napustile brojne sporazume o razoružanju, zadržale nuklearne projektile u Turskoj (i Italiji, Njemačkoj, Holandiji i Belgiji) i postavile nove raketne baze u Poljskoj i Rumuniji. Među izgovorima Rusije za invaziju Ukrajine bilo je pozicioniranje oružja bliže granici nego ikada prije. Izgovori, suvišno je reći, nisu opravdanja, a lekcija naučena u Rusiji da SAD i NATO neće slušati ništa osim rata jednako je lažna lekcija kao i ona koja se uči u SAD-u i Evropi. Rusija je mogla podržati vladavinu prava i pridobiti veći dio svijeta na svoju stranu. Odlučilo je da ne.

U stvari, Sjedinjene Države i Rusija nisu stranke Međunarodnog krivičnog suda. Sjedinjene Države kažnjavaju druge vlade zbog podrške ICC-u. Sjedinjene Države i Rusija prkose presudama Međunarodnog suda pravde. Američki državni udar u Ukrajini 2014. godine, napori SAD i Rusije da osvoje Ukrajinu godinama, međusobno naoružavanje sukoba u Donbasu i ruska invazija 2022. ističu problem u svjetskom vodstvu.

Od 18 glavnih ljudskih prava ugovore, Rusija je strana u samo 11, a Sjedinjene Države u samo 5, što je manje od bilo koje nacije na Zemlji. Obje nacije po volji krše ugovore, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda, Kellogg Briand pakt i druge zakone protiv rata. Obje nacije odbijaju da podrže i otvoreno prkose velikim sporazumima o razoružanju i borbi protiv oružja koje podržava većina svijeta. Ni jedan ni drugi ne podržavaju Ugovor o zabrani nuklearnog oružja. Nijedna nije u skladu sa zahtjevom o razoružanju iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, a Sjedinjene Države zapravo drže nuklearno oružje u pet drugih zemalja i razmatraju mogućnost da ga uvedu u više, dok je Rusija pričala o postavljanju nuklearnog oružja u Bjelorusiju.

Rusija i Sjedinjene Države stoje kao odmetnički režimi izvan Ugovora o nagaznim minama, Konvencije o kasetnoj municiji, Ugovora o trgovini oružjem i mnogih drugih. Sjedinjene Države i Rusija su dva najveća trgovca oružjem u ostatku svijeta, zajedno čineći veliku većinu prodanog i isporučenog oružja. U međuvremenu, većina mjesta u kojima se odvijaju ratovi uopće ne proizvode oružje. Oružje se uvozi u veći dio svijeta sa vrlo malo mjesta. Sjedinjene Države i Rusija su dva najveća korisnika prava veta u Vijeću sigurnosti UN-a, a svaki od njih često gasi demokratiju jednim glasom.

Rusija je mogla spriječiti invaziju na Ukrajinu tako što nije izvršila invaziju na Ukrajinu. Evropa je mogla spriječiti invaziju na Ukrajinu govoreći SAD-u i Rusiji da gledaju svoja posla. Sjedinjene Države su gotovo sigurno mogle spriječiti invaziju na Ukrajinu bilo kojim od sljedećih koraka, za koje su američki stručnjaci upozorili da su potrebni da bi se izbjegao rat s Rusijom:

• Ukidanje NATO-a kada je ukinut Varšavski pakt.
• Uzdržavanje od širenja NATO-a.
• Uzdržavanje od podrške obojenim revolucijama i državnim udarima.
• Podrška nenasilnoj akciji, obuci nenaoružanog otpora i neutralnosti.
• Prelazak sa fosilnih goriva.
• Uzdržavanje od naoružavanja Ukrajine, naoružanja istočne Evrope i vođenja ratnih proba u istočnoj Evropi.
• Prihvatanje savršeno razumnih zahtjeva Rusije u decembru 2021.

Rusija je 2014. godine predložila da se Ukrajina ne pridruži ni Zapadu ni Istoku, već da radi sa oba. SAD su odbacile tu ideju i podržale vojni udar koji je uspostavio prozapadnu vladu.

Prema Ted Snider:

“Volodimir Zelenski je 2019. izabran na platformi koja je uključivala sklapanje mira s Rusijom i potpisivanje sporazuma iz Minska. Sporazum iz Minska ponudio je autonomiju regijama Donjeck i Lugansk u Donbasu koje su glasale za nezavisnost od Ukrajine nakon državnog udara. Ponudilo je diplomatsko rješenje koje najviše obećava. Međutim, suočen s domaćim pritiskom, Zelenskom bi bila potrebna podrška SAD-a. Nije shvatio i, prema riječima Richarda Sakwa, profesora ruske i evropske politike na Univerzitetu u Kentu, bio je 'spriječen od strane nacionalista'. Zelenski je sišao s puta diplomatije i odbio da razgovara sa liderima Donbasa i implementira sporazume iz Minska.

“Pošto nije uspio da podrži Zelenskog u diplomatskom rješenju s Rusijom, Washington tada nije uspio izvršiti pritisak na njega da se vrati implementaciji Minskog sporazuma. Sakwa je ovom piscu rekao da, "što se tiče Minska, ni SAD ni EU nisu izvršile ozbiljan pritisak na Kijev da ispuni svoj dio sporazuma". Iako su SAD službeno podržale Minsk, Anatol Lieven, viši naučni saradnik za Rusiju i Evropu na Quincy Institute for Responsible Statecraft, rekao je ovom piscu, 'oni nisu učinili ništa da natjeraju Ukrajinu da to stvarno implementira.' Ukrajinci su Zelenskom dali mandat za diplomatsko rješenje. Washington to nije podržao niti ohrabrio.”

Dok se čak i američki predsjednik Barack Obama protivio naoružavanju Ukrajine, Trump i Biden su bili za to, a sada ga je Washington dramatično povećao. Nakon osam godina pružanja pomoći ukrajinskoj strani u sukobu u Donbasu, i sa ograncima američke vojske, poput RAND Corporation, koji proizvode izvještaje o tome kako uvući Rusiju u štetan rat protiv Ukrajine, SAD su odbile sve korake koji bi mogli dovesti do prekid vatre i mirovni pregovori. Kao i sa svojim vječnim uvjerenjem da će predsjednik Sirije svakog trenutka biti zbačen, kao i sa svojim uzastopnim odbijanjem mirovnih rješenja za tu zemlju, američka vlada, prema predsjedniku Bajdenu, zalaže se za svrgavanje ruske vlade, ma kako mnogo Ukrajinaca umire. Čini se da se ukrajinska vlada uglavnom slaže. Kako se navodi, ukrajinski predsednik Zelenski odbijen mirovnu ponudu nekoliko dana prije invazije pod uslovima koje će gotovo sigurno na kraju prihvatiti oni — ako ih ima — koji su ostali živi.

To je vrlo dobro čuvana tajna, ali mir nije krhak niti težak. Započinjanje rata je izuzetno teško. Za to je potreban zajednički napor da se izbjegne mir. The primjeri koji dokazuju ovu tvrdnju uključuju svaki prošli rat na Zemlji. Primjer koji se najčešće navodi u poređenju s Ukrajinom je Zaljevski rat 1990-1991. Ali taj primjer zavisi od brisanja iz našeg kolektivnog/korporativnog pamćenja činjenice da je iračka vlada bila voljna pregovarati o povlačenju iz Kuvajta bez rata i na kraju ponudila da se jednostavno povuče iz Kuvajta u roku od tri sedmice bez uvjeta. Kralj Jordana, papa, predsjednik Francuske, predsjednik Sovjetskog Saveza i mnogi drugi su se zalagali za takvo mirno rješenje, ali Bijela kuća je insistirala na svom “poslednjem utočištu” rata. Rusija je nabrajala šta bi bilo potrebno da se okonča rat protiv Ukrajine od prije početka rata — zahtjevi na koje treba suprotstaviti drugim zahtjevima, a ne oružjem.

Za one koji imaju vremena da nauče istoriju i shvate da je mir savršeno moguć, možda će postati lakše prepoznati nedostatak u samoispunjavajućoj ideji da se NATO mora proširiti čak i ako prijeti Rusiji, pa čak i ako Rusija napadne kako bi to spriječila . Uvjerenje da će ruska vlada napasti gdje god može da se izvuče bez obzira na sve, čak i ako bude primljena u NATO i EU, ili čak i ako NATO bude ukinut, je nedokazivo. Ali ne moramo to smatrati pogrešnim. Moglo bi biti tačno. Zasigurno se čini da je isto tako vjerovatno i za SAD i neke druge vlade. Ali suzdržavanje od širenja NATO-a ne bi spriječilo Rusiju da napadne Ukrajinu jer je ruska vlada plemenita filantropska operacija. To bi spriječilo Rusiju da napadne Ukrajinu jer ruska vlada ne bi imala dobar izgovor za prodaju ruskoj eliti, ruskoj javnosti ili svijetu.

Tokom Hladnog rata 20. veka bilo je primera — neki od njih su razmatrani u najnovijoj knjizi Andrewa Cockburna — da su američke i sovjetske vojske izazvale incidente visokog profila baš kada je druga strana tražila dodatno finansiranje oružja od svoje vlade. Ruska invazija na Ukrajinu učinila je više za NATO nego što bi NATO ikada mogao učiniti sam. Podrška NATO-a militarizmu u Ukrajini i istočnoj Evropi u posljednjih nekoliko godina učinila je više za ruski militarizam nego što bi bilo ko u Rusiji mogao uspjeti. Ideja da je sada potrebno više od onoga što je stvorilo trenutni sukob svodi se na potvrđivanje predubeđenja kojima je prijeko potrebno da budu ispitani.

Ideja da Rusija ima lošu vladu i da je stoga treba svrgnuti je užasna stvar koju govore američki zvaničnici. Svugdje na Zemlji ima lošu vlast. Sve ih treba zbaciti. Vlada SAD-a naoružava i financira gotovo sve najgore vlade na svijetu, a laki prvi korak prestanka s tim vrlo je za ohrabrivanje. Ali rušenje vlada bez masovnog narodnog i nezavisnog lokalnog pokreta neopterećenog vanjskim i elitnim snagama je beskrajno dokazan recept za katastrofu. Još mi nije jasno šta je to rehabilitovano Džordža V. Buša, ali dovoljno sam star da se setim kada su čak i povremeni gledaoci vesti saznali da je rušenje vlada katastrofa čak i pod sopstvenim uslovima, i da bi vrhunska ideja za širenje demokratije biti vodeći primjerom kroz isprobavanje u vlastitoj zemlji.