Dok su Amerikanci bili usredsređeni na ACA i Trumpove veze sa Rusijom, Trump je bio zauzet širenjem prisustva američkih trupa u Siriji.
Senator Chris Murphy, Huffington post, Mart 25, 2017.
Tiho, dok su Amerikanci bili fokusirani na tekuću dramu o ukidanju Zakona o pristupačnoj skrbi i novim otkrićima o vezama Trumpovih kampanja s Rusijom, predsjednik Trump je bio zauzet dramatičnim širenjem američkog trupa u Siriji. I praktično niko u Vašingtonu nije primetio. Amerikanci imaju pravo da znaju šta Trump planira i da li će to dovesti do okupacije Sirije u stilu Iraka u godinama koje dolaze.
Bez ikakvog zvaničnog obaveštenja, Trump je poslao 500 nove američke trupe u Siriju, navodno da bi učestvovao u predstojećem napadu na tvrđavu ISIS u Raqqi. Izveštaji iz vesti ukazuju na to da bi ovo raspoređivanje moglo biti samo vrh ledenog brega, a neki kažu da je planirano da se još nekoliko američkih trupa doda borbi u narednim sedmicama. Niko zapravo ne zna koliko je trupa sada u Siriji, jer je administracija u velikoj mjeri pokušala da izgradi tajnu.
Ovo raspoređivanje predstavlja značajan, potencijalno katastrofalan rizik za Sjedinjene Države i budućnost Sirije i Bliskog istoka. Kongres ne može da ćuti o ovom pitanju. Dugo sam bio protiv stavljanja američkih trupa na teren u Siriji - ja sam se protivio ideji tokom Obamine administracije i sada joj se suprotstavljam, jer vjerujem da smo predodređeni da ponovimo greške rata u Iraku ako pokušamo jednostavno forsirati političku stabilnost kroz cijev pištolja. Pozivam svoje kolege koji se nisu fokusirali na pitanje prisustva američkih trupa u Siriji da, u najmanju ruku, zatraže od administracije da odgovori na dva osnovna pitanja pre nego što potpišu novac za finansiranje ove opasne eskalacije.
Prvo, koja je naša misija i koja je naša izlazna strategija?
Javno objašnjenje vojne eskalacije je bilo priprema za napad na Raqqu. Uzimanje Raqqe je neophodan i dugo željeni cilj. Problem leži u tome da američke trupe učine nezamjenjivim dijelom invazivnih snaga, što će vjerovatno zahtijevati da ostanemo i postanemo nezaobilazni dio okupacionih snaga. To je ono što se dogodilo u Iraku i Afganistanu, i ne vidim razlog zašto se ne bismo suočili sa istom zamkom u Siriji. Ali, ako to nije plan uprave, oni bi trebali biti eksplicitni u vezi s tim. Trebali bi uvjeriti Kongres i američku javnost da smo u Siriji samo dok Raqqa ne padne, a ne više.
Postoje i druga važna pitanja. Nedavno je Trump poslao malu grupu operatera specijalnih snaga u Manbij kako bi održao mir između kurdskih i turskih snaga koje se bore za kontrolu ovog udaljenog dijela sjeverne Sirije. Ovo sugeriše da je naša vojna misija mnogo šira - i složenija - nego da nam pomogne da ponovo zauzmemo Raqqu.
Mnogi stručnjaci iz Sirije slažu se da kada se Raqqa uzme iz ISIS-a, borbe tek počinju. Tada počinje takmičenje između različitih proxy sila (saudijska, iranska, ruska, turska, kurdska) nad onima koji konačno kontrolišu grad. Da li će američke snage u tom trenutku otići ili Trumpov plan predviđa da ćemo ostati da posredujemo u budućem nadzoru velikih delova borbenog prostora? To bi bilo ogledalo Iraka, u kojem su poginule hiljade Amerikanaca pokušavajući da otkriju post-Sadamovo poravnanje računa između sunita, šiita i Kurda. To bi moglo rezultirati isto toliko američkim krvoprolićem.
Drugo, da li imamo političku strategiju ili samo vojnu strategiju?
Proslog cetvrtka, pridružio sam se clanovima Odbora za spoljne odnose Senata SAD-a na rucku sa drzavnim sekretarom Rexom Tillersonom. Bilo mi je drago što je Tillerson spreman otvoriti vrata Stejt departmenta bipartijskoj grupi senatora, a naša rasprava bila je iskrena i iskrena. Na sastanku, Tillerson je pokazao divnu iskrenost u priznanju da je vojna strategija daleko ispred diplomatske strategije u Siriji.
Ali to je zapravo bilo dramatično potcenjivanje. Ukoliko ne postoji tajni plan koji Trump drži od američkih senatora i njegovog državnog sekretara, ne postoji apsolutno nikakav plan ko kontrolira post-ISIS Raqqa, ili post-Assad Siriju.
Prepreke političkom planu za budućnost Raqqe povećavaju se do nedelje. Američki vojni lideri žele da se oslone na kurdske i arapske borce da ponovo zauzmu Raqqu, ali se nadaju da će Kurdi napustiti grad nakon što izgube stotine ili hiljade svojih vojnika u napadu. Čak i ako bi ta fantazija postala stvarnost, ona bi došla po cijeni - Kurdi bi očekivali nešto u zamjenu za njihov trud. I danas, nemamo ideju kako da izvršimo ovaj dvoslojni bez mira potkopanog od strane Turaka, koji ostaju nasilno protiv davanja teritorije Kurdima. Da bi se dodale komplikacije, ruske i iranske snage, koje danas sede neposredno ispred Raqqe, neće dozvoliti mirnu instalaciju arapske ili arapske / kurdske vlade pod okriljem SAD-a u gradu. Oni će željeti dio akcije, a mi nemamo vjerodostojan plan da ih ugostimo danas.
Bez političkog plana za budućnost Raqqe, vojni plan je praktično beskoristan. Da, dobijanje ISIS-a iz Raqqa je sama po sebi pobjeda, ali ako pokrenemo niz događaja koji jednostavno produžavaju širi sukob, ISIS će lako pokupiti dijelove i iskoristiti tekuće nemire kako bi se pregrupirao i ponovo se okupio. U Iraku, Afganistanu i Libiji trebalo je naučiti da vojna pobjeda bez plana za ono što slijedi zapravo nije nikakva pobjeda. Ali neverovatno, izgleda da smo na ivici da ponovimo ovu grešku, zbog (razumljivog) entuzijazma za borbu protiv zlog neprijatelja.
Želim da ISIS nestane. Želim da budu uništeni. Ali želim da se to uradi na pravi način. Ne želim da Amerikanci umru i da se milijarde dolara bace u rat koji čini iste greške kao i katastrofalna američka invazija na Irak. I sigurno ne želim da rat počinje u tajnosti, a da Kongres nije ni primijetio da počinje. Kongres mora ući u igru i početi postavljati pitanja - prije nego što bude prekasno.
