Ne tako krivudavi put od Iraka do Ukrajine

Američki vojnici provaljuju u kuću u Bakubi u Iraku 2008. Foto: Reuters

Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND War, Mart 15, 2023

19. marta obilježava se 20 godina postojanja SAD-a i Britanaca invazija Iraka. Ovaj ključni događaj u kratkoj istoriji 21. veka ne samo da nastavlja da muči iračko društvo do danas, već se i nadvija nad aktuelnom krizom u Ukrajini, što ga čini nemoguć za većinu globalnog juga da gleda na rat u Ukrajini kroz istu prizmu kao američki i zapadni političari.

Dok su SAD mogle jaka ruka 49 zemalja, uključujući mnoge na globalnom jugu, da se pridruže njenoj “koaliciji voljnih” da podrže invaziju na suverenu naciju Iraka, samo su Velika Britanija, Australija, Danska i Poljska zapravo dale trupe invazijskim snagama, a proteklih 20 godina katastrofalnih intervencija naučile su mnoge nacije da ne vuku svoja kola za posrnulo američko carstvo.

Danas su nacije na globalnom jugu u velikoj većini odbio SAD mole da pošalju oružje Ukrajini i oklevaju da se pridržavaju zapadnih sankcija Rusiji. Umjesto toga, hitno su pozivajući da diplomatija okonča rat prije nego što on eskalira u sukob punog razmjera između Rusije i Sjedinjenih Država, uz egzistencijalnu opasnost od nuklearnog rata koji će okončati svijet.

Arhitekti američke invazije na Irak bili su neokonzervativni osnivači Projekta za novo američko stoljeće (PNAC), koji je vjerovao da bi Sjedinjene Države mogle iskoristiti neprikosnovenu vojnu nadmoć koju su postigle na kraju Hladnog rata da ovjekovječe američku globalnu moć u 21. stoljeću.

Invazija na Irak bi demonstrirala američku “punu dominaciju spektra” svijetu, na osnovu onoga što je pokojni senator Edward Kennedy osuđeni kao "poziv na američki imperijalizam 21st veka koji nijedna druga zemlja ne može ili treba da prihvati."

Kenedi je bio u pravu, a neokonzervativci su potpuno pogrešili. Američka vojna agresija uspjela je zbaciti Sadama Huseina, ali nije uspjela nametnuti stabilan novi poredak, ostavljajući samo haos, smrt i nasilje za sobom. Isto je bilo i sa američkim intervencijama u Avganistanu, Libiji i drugim zemljama.

Za ostatak svijeta, miran ekonomski uspon Kine i globalnog juga stvorio je alternativni put za ekonomski razvoj koji zamjenjuje SAD neokolonijalni model. Dok su Sjedinjene Države protraćile svoj unipolarni trenutak na vojnu potrošnju od triliona dolara, ilegalne ratove i militarizam, druge zemlje tiho grade mirniji, multipolarni svijet.

Pa ipak, ironično, postoji jedna zemlja u kojoj je strategija „promjene režima“ neokonzervativaca uspjela i gdje se oni uporno drže vlasti: same Sjedinjene Države. Čak i dok je većina svijeta užasnuta od posljedica američke agresije, neokonsolidovani su učvrstili svoju kontrolu nad američkom vanjskom politikom, zarazivši i trujući demokratske i republikanske administracije svojim izuzetnim zmijskim uljem.

Korporativni političari i mediji vole da izoštre neokonzervatorsko preuzimanje i nastavak dominacije američkom vanjskom politikom, ali neokonzervativci su skriveni na vidnom mjestu u višim ešalonima američkog State Departmenta, Vijeća za nacionalnu sigurnost, Bijele kuće, Kongresa i utjecajnih istraživački centri koje finansiraju korporacije.

Suosnivač PNAC-a Robert Kagan je viši saradnik na Brookings institutu i bio je ključ supporter od Hillary Clinton. Predsjednik Bajden imenovao je Kaganovu suprugu Viktoriju Nuland, bivšu savjetnicu za vanjsku politiku Dicka Cheneyja, za svog podsekretara za politička pitanja, na četvrtu najvišu poziciju u State Departmentu. To je bilo nakon što je igrala voditi Uloga SAD-a u 2014 genijalan potez u Ukrajini, što je izazvalo njen nacionalni raspad, povratak Krima Rusiji i građanski rat u Donbasu u kojem je poginulo najmanje 14,000 ljudi.

Nulandin nominalni šef, državni sekretar Antony Blinken, bio je direktor osoblja Senatskog odbora za vanjske poslove 2002. godine, tokom njegovih debata o predstojećem napadu SAD na Irak. Blinken je pomogao predsjedniku odbora, senatoru Joeu Bidenu, koreograf saslušanja koja su garantovala podršku komiteta ratu, isključujući sve svjedoke koji nisu u potpunosti podržali ratni plan neokonzervativaca.

Nije jasno ko zapravo naziva vanjsku politiku u Bajdenovoj administraciji dok se kreće prema Trećem svjetskom ratu s Rusijom i provocira sukob s Kinom, jašući grubo zbog Bajdenove kampanje obećanje da „podignu diplomatiju kao primarno oruđe našeg globalnog angažmana“. Čini se da Nuland ima Uticaj daleko iznad njenog ranga u oblikovanju američke (a time i ukrajinske) ratne politike.

Ono što je jasno je da je većina svijeta to prozrela laži i licemjerje američke vanjske politike, te da Sjedinjene Države konačno ubiru rezultat svojih akcija u odbijanju globalnog juga da nastavi plesati uz melodiju američkog pijpera.

Na Generalnoj skupštini UN-a u septembru 2022. čelnici 66 zemalja, koje predstavljaju većinu svjetske populacije, molio se za diplomatiju i mir u Ukrajini. Ipak, zapadni lideri i dalje ignorišu njihove molbe, tvrdeći da imaju monopol na moralno vođstvo koji su odlučno izgubili 19. marta 2003. godine, kada su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo pokidale Povelju UN-a i napale Irak.

U panel diskusiji na temu “Odbrana Povelje UN-a i međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima” na nedavnoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, troje panelista – iz Brazila, Kolumbije i Namibije – eksplicitno odbijen Zapad zahtijeva od svojih zemalja da prekinu odnose sa Rusijom i umjesto toga zagovaraju mir u Ukrajini.

Brazilski ministar vanjskih poslova Mauro Vieira pozvao je sve zaraćene strane da „izgrade mogućnost rješenja. Ne možemo dalje govoriti samo o ratu.” Potpredsjednica Kolumbije Francia Marquez je elaborirala: „Ne želimo dalje raspravljati o tome ko će biti pobjednik ili gubitnik rata. Svi smo mi gubitnici i, na kraju, čovječanstvo je ono koje gubi sve.”

Premijerka Namibije Saara Kuugongelwa-Amadhila sažela je stavove lidera Globalnog juga i njihovih ljudi: “Naš fokus je na rješavanju problema... ne na prebacivanju krivice”, rekla je. “Promoviramo mirno rješavanje tog sukoba, tako da se cijeli svijet i svi resursi svijeta mogu usmjeriti na poboljšanje uslova ljudi širom svijeta umjesto da se troše na nabavku oružja, ubijanje ljudi i zapravo stvaranje neprijateljstava. .”

Dakle, kako američki neokonzervativci i njihovi evropski vazali reaguju na ove eminentno razumne i veoma popularne vođe sa globalnog juga? U zastrašujućem, ratobornom govoru, visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku Josep Borrell rekao je Minhenskoj konferenciji da je način na koji Zapad „ponovo izgradi povjerenje i saradnju sa mnogima na takozvanom Globalnom Jugu“ da „razbije... ovaj lažni narativ... dvostrukih standarda“.

Ali dvostruki standard između odgovora Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu i decenije zapadne agresije nije lažna priča. U prethodnim člancima jesmo dokumentovano kako su Sjedinjene Države i njihovi saveznici bacili više od 337,000 bombi i projektila na druge zemlje između 2001. i 2020. To je u prosjeku 46 dnevno, iz dana u dan, tokom 20 godina.

Američki rekordi lako se poklapaju, ili vjerovatno daleko nadmašuju, nezakonitost i brutalnost ruskih zločina u Ukrajini. Ipak, SAD se nikada ne suočavaju sa ekonomskim sankcijama od strane globalne zajednice. Nikada nije bila prisiljena da plati ratnu odštetu svojim žrtvama. Opskrbljuje oružjem agresore umjesto žrtvama agresije u Palestini, Jemenu i drugdje. A američki lideri – uključujući Billa Clintona, Georgea W. Busha, Dicka Cheneya, Baracka Obamu, Donalda Trumpa i Joea Bidena – nikada nisu bili procesuirani za međunarodni zločin agresije, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti.

Dok obilježavamo 20. godišnjicu razorne invazije na Irak, pridružimo se liderima Global Juga i većini naših susjeda širom svijeta, ne samo u pozivu na hitne mirovne pregovore kako bi se okončao brutalni rat u Ukrajini, već i u izgradnji istinskog međunarodni poredak zasnovan na pravilima, gdje se ista pravila – i iste posljedice i kazne za kršenje tih pravila – primjenjuju na sve nacije, uključujući i našu.

Medea Benjamin i Nicolas JS Davies su autori Rat u Ukrajini: Osmišljavanje besmislenog sukoba, koju je objavio OR Books u novembru 2022.

Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući i Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.