Taj drugi rat: borba i patnja u Sudanu

By Priti Gulati Cox i Stan Cox, TomDispatchJula 27, 2023

Bilo je razorno, čak i ako niko ne obraća pažnju.

Tri mjeseca borbi u Sudanu između vojske i paravojne grupe zvane Snage za brzu podršku (RSF) ostavile su najmanje 3,000 mrtvih, a ranjeno još najmanje 6,000 ljudi. Gotovo dva miliona ljudi su raseljeni unutar zemlje, dok su drugi 700,000 pobegli u susedne nacije. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dvije trećine zdravstvenih ustanova u Kartumu, glavnom gradu, i drugim borbenim zonama sada su van funkcije, tako da se vjeruje da je broj mrtvih i povrijeđenih daleko više nego što je zabilježeno, a tijela danima trunu na ulicama glavnog grada, kao iu gradovima i selima regije Darfur.

Gotovo svi strani državljani, uključujući diplomate i osoblje ambasada, odavno su otišli i tako, prema Al Jazeeri, stotine ili hiljade Sudanaca koji su imali zahtjeve za vizu na čekanju su se umjesto toga našli u unakrsnoj vatri sa svojim pasošima zaključanim u sada napuštenim ambasadama. U regiji Darfur, prema Nearapske plemenske vođe, RSF i lokalne arapske milicije vrše masovna ubistva, siluju žene i djevojke, pljačkaju i pale kuće i bolnice. Ranije ovog mjeseca, šef humanitarne organizacije Ujedinjenih naroda Martin Griffiths rekao je Associated Press, “Da sam Sudanac, teško bih zamislio da ovo nije građanski rat... najbrutalnije vrste.”

Prema podacima Ujedinjenih nacija, polovina stanovništva zemlje, rekord 25 miliona ljudi, sada mu je potrebna humanitarna pomoć. I što je još gore, polovina od toga su djeca, od kojih su mnoga i prije izbijanja ovog rata bila u velikoj potrebi. Tragično, globalno zagrijavanje samo će pogoršati njihovu bijedu. Među 185 nacija koje je rangirala Notre Dame Globalna inicijativa za adaptaciju, Sudan se smatra šesti najosjetljiviji naštetiti klimatskim promjenama.

Toplotni talasi, suša i poplave predviđa se da će postati sve češći i intenzivniji kako se atmosfera iznad Sudana dalje zagrijava. Ovaj ljetni rat i vrijeme su se približavali na zapanjujuće smrtonosne načine. Uz nebo bez oblaka, usluge vode i struje uglavnom izbačen, a dnevne najviše temperature u glavnom gradu u posljednje se vrijeme kreću od 109 ° do 111 ° Farenhajta, bijeda se samo pojačava. U međuvremenu, u regiji Darfur i preko granice u istočnom Čadu, sezona obilnih kiša uskoro počinje. Državni direktor za Concern Worldwide u Čadu to kaže mnogi od četvrt miliona tamošnjih sudanskih izbjeglica “žive u improviziranim šatorima napravljenim od štapova i bilo kojeg materijala koji mogu pronaći, što znači da nisu zaštićeni od jakih kiša. Situacija je katastrofalna.”

Ovaj sukob se neće prenositi na televiziji

Među izbjeglicama iz ovog rata su i neki naši rođaci i rodbina, dio proširene indijsko-sudanske porodice koji cijeli život žive u Kartumu. U maju su pobjegli od eskalacije nasilja, neki putem opasnog, 500 milja dugog putovanja preko Nubijske pustinje do Port Sudana. Tamo su uhvatili brod preko Crvenog mora do Džede u Saudijskoj Arabiji. Njihov cilj, kako su nas obavijestili u junu putem glasovnih poruka, bio je Egipat — do sada najčešća destinacija za sudanske izbjeglice u posljednja tri mjeseca. I imajte na umu, koliko god bili očajni, naši rođaci su u daleko manje opasnoj situaciji od ljudi koji bježe iz regije Darfur u Čad. Ipak, za sobom ostavljaju život izgrađen decenijama, ne znajući da li će se ikada moći vratiti u Kartum.

I ovdje je – za nas – uznemirujuća stvarnost. Morali smo mnogo da pretražujemo kako bismo u glavnim američkim medijima pronašli značajne informacije o borbi u Sudanu, ništa manje o nevolji njegovih izbjeglica — iako su nedavno konačno postojali sadržajni izvještaji na NPR i u Washington post. Ipak, kontrast sa 16 mjeseci bez daha, dnevnih, vrhunskih izvještaja o ratu u Ukrajini i milionima ljudi koje je raseljena je zaista upečatljiv.

Postoji i velika razlika između odgovora Washingtona na svaki od tih ratova. Prije nego što su izbile borbe u Sudanu, zemlja je imala oko 30% manje ljudi koji su živjeli kojima je potrebna humanitarna pomoć nego Ukrajina. Sada ima skoro 50% više od Ukrajine. S obzirom na te relativne potrebe, američka humanitarna pomoć Sudanu u fiskalnoj 2023. godini ($ 536 miliona) nije bilo tako škrto u poređenju sa humanitarnom pomoći koja je išla u Ukrajinu ($ 605 miliona). — barem ne dok ne dodate 49 milijardi $ u vojnoj pomoći Vašington šalje Kijevu — 80 puta više od civilne pomoći, kojoj je tek nedavno je dodan suštinski antihumanitarne kasetne bombe. U protekloj godini, drugim riječima, Ukrajina je dobila 13% više humanitarne pomoći nego Sudan ali 93 puta više ukupne pomoći kada se računa ratna pomoć.

A SAD nisu same. Cijeli svijet jako zaostaje u svom odgovoru na humanitarnu tragediju u Sudanu. William Carter iz Norveškog vijeća za izbjeglice nedavno žalio se, „Nisam vidio da se hitno liječi. To nije neznanje; to je slučaj apatije.” Doduše, uslovi u Sudanu i Čadu sada otežavaju isporuku pomoći, ali zapadne sile, istakao je Carter, jednostavno "nisu voljne ispružiti vrat."

Sklanjanje civila sa strane, udvarajući generali

Vašington je masovno pomagao Ukrajini otkako je tamo počeo rat. Nasuprot tome, njegove akcije u mjesecima koji su prethodili sadašnjem sukobu u Sudanu nisu bile samo neefikasne, već su možda čak i učinile rat vjerovatnijim.

Neka pozadina: Prije četiri godine, narodni ustanak svrgnut dugogodišnji autokratski predsjednik zemlje, Omar al-Bashir. Formirano je Vijeće za suverenitet da pregovara o tranziciji ka demokratiji. Susan Page, koja je bila prva američka ambasadorica u Republici Južni Sudan, jeste napisan da je imenovanje Vijeća kao „prijelazne vlade predvođene civilima“ bilo „uvijek malo smokvin list“, s obzirom na to da je njegovo članstvo uključivalo više vojnih zvaničnika nego civila. Tranziciju su čak vodili i vojni zvaničnici, uključujući dvojicu ljudi koji komanduju snagama koje su sada zaključane u bitci, načelnik sudanske vojske general Abdel-Fattah Burhan i general Mohamed Hamdan, koji predvodi paravojnu grupu RSF.

Nakon dvije godine opstruiranja rada Vijeća za suverenitet, taj čudni dvojac udružio je snage u oktobru 2021. genijalan potez i preuzeo kontrolu nad Sudanom. Pregovori o demokratskoj tranziciji, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, ipak su trajali još 18 mjeseci, dok su ti generali nastavili da gađaju. Prema demokratskom senatoru Chrisu Coonsu iz Delawarea, generali su se čak spustili na direktnu iznudu, nagovještavajući da će, ako ne dobiju punu podršku Zapada, stvoriti novi migraciona kriza u Evropi izbacivanjem stotina hiljada svojih sugrađana iz Sudana i slanjem ih na sjever. Ipak, prošlog februara, dok su vojno-civilni pregovori zaglibili, Coons je ostao pun nade, pišući,

“Sudanski narod... ne odustaje u odbrani svojih političkih dobitaka. Čak i suočeni s upornim ubistvima, seksualnom nasiljem i hapšenjima od strane režima, masovni prodemokratski pokret širom zemlje mjesecima održava nenasilne ulične proteste. Odlučnost koju su ove hiljade ljudi pokazale dok rizikuju svoje živote protiv teško naoružanih snaga sigurnosti trebala bi poslužiti kao podsjetnik širom svijeta koliko je demokratija zaista dragocjena.”

Coons je pozvao Bajdenovu administraciju da baci svoju težinu iza prodemokratskog pokreta, sa sankcijama koje bi teško pogodile vojne vođe, a pritom poštedjele civilno društvo: "Moderan, sveobuhvatan set sankcija za vođe puča i njihove mreže", napisao je, “poremetit će tokove prihoda vojske i njihov stisak na moći, stvarajući otvor za rast nacionalnog demokratskog pokreta u nastajanju.” Kao što je sada bolno očigledno, Bajden nije poslušao Coonsov savjet i šest sedmica kasnije počela je pucnjava.

U članku objavljenom ubrzo nakon izbijanja sukoba, Edward Wong i trojica njegovih kolega New York Times prijavljeno da su im neki od ljudi koji su igrali ulogu u pregovorima rekli da je „Bajdenova administracija, umjesto da daje ovlašćenja civilnim vođama, dala prednost radu sa dva rivalska generala“, čak i nakon što su oni preuzeli vlast u tom puču. Visoki vladin savjetnik je uvjerio puta da su visoke američke diplomate „pogriješile što su mazile generale, prihvatile njihove iracionalne zahtjeve i tretirale ih kao prirodne političke aktere. To je hranilo njihovu žudnju za moći i njihovu iluziju legitimnosti.”

“Kritični komad slagalice”

Široki nedostatak brige za Sudanac u SAD-u i drugim bogatim zemljama također je u oštroj suprotnosti sa intenzivnim geopolitičkim interesom određenih regionalnih sila za Sudan. Mohammad Salami iz Međunarodnog instituta za globalnu stratešku analizu posmatra da saveznici Washingtona iz Perzijskog zaljeva imaju velike planove za Sudan, zahvaljujući njegovoj strateški važnoj obali Crvenog mora, bogatstvu mineralnim resursima i potencijalu za turizam i poljoprivrednu proizvodnju. (Ne možemo a da se ne zapitamo uzimaju li u obzir stepen do kojeg bi njegova poljoprivreda u budućnosti mogla biti zagušena klimatskim promjenama.) Gledajući unaprijed, Salami piše: „Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija već dugo- vremenski planovi za Afriku i za Sudan kao njihovu kapiju u nju.”

Dok nije počeo nedavni haos, Sudan je bio i kapija za izbjeglice iz Azije, Bliskog istoka i drugih dijelova Afrike. Pišeći manje od tri sedmice nakon sukoba u Sudanu, kolumnistkinja MSNBC-a Nayyera Haq primećeno da su mnogi ljudi koji su tada bježali iz zemlje bili, u stvari, ponovljene izbjeglice, nakon što su pobjegli iz prethodnih sukoba u Siriji, Jemenu i Mjanmaru, između ostalih mjesta. Dok su zapadne diplomate i osoblje ambasada širom Kartuma jurili ka izlazima (odjeci Kabula i Kandahara prije dva ljeta!), Haq je zaključio,

“Sudan, koji se nekada smatrao dalekom nacijom, sada je kritičan komad slagalice u ovoj eri nadmetanja velikih sila među globalnim ekonomijama. Kako se granice i dalje zamagljuju zbog tehnologije i klimatskih promjena, prisilna migracija je češća: milioni ljudi bježe na sjever iz Latinske Amerike u SAD, iz Sirije u Evropu, a sada i preko istočne Afrike. Ali iste zemlje željne vađenja nafte i minerala iz Afrike brzo se gase, samo pazeći na svoje dok Sudan prelazi u haos.”

Sudan je zaista bogat mineralnih resursa koji obuhvataju alfabet: aluminijum, hrom, kobalt, gvožđe, mangan, nikl, retke zemlje, srebro i cink. Sve su to važne za svjetsku industriju obnovljive energije i baterija. Ali najveći izvor bogatstva Sudana leži u njegovim nalazištima zlata. Industrija vađenja zlata je najvećim delom u vlasništvu Rusa-Sudanaca zajedničko ulaganje sa sjedištem na sjeveroistoku zemlje. Bogatstvo koje je stvorilo nije koristilo Sudanskom narodu. Prije nedavnog haosa, zapravo su ga dijelili vojni režim, ruska vlada i niko drugi do zloglasni vojskovođa Wagner grupa Jevgenija Prigožina, koja je upravljala operacijama iskopavanja i prerade zlata zajedničkog preduzeća od 2017. A Wagner je Wagner, oni su takođe sada stali na stranu u sudanskom ratu, prema Ministarstvu finansija SAD, pružajući rakete zemlja-vazduh paravojnim snagama RSF-a.

Unworthy Victims

Nedovoljna pažnja posvećena civilnim žrtvama sukoba u Sudanu u odnosu na ukrajinske civile podsjeća na kontrast između “vrijedne” i “nedostojne” žrtve nacrtali Edward Herman i Noam Chomsky u svojoj knjizi iz 1988 Saglasnost za proizvodnju. Uporedili su opsežno medijsko izvještavanje o ubistvu poljskog svećenika Jerzyja Popieluszka 1984. godine tokom Hladnog rata s nedostatkom istog kada je u pitanju više od dvadesetak svećenika i drugih vjerskih ljudi koje su vlade i eskadroni smrti pobili u El Salvador i Gvatemala tih godina. Ubijeni od strane agenata komunističke vlade. Popieluszko je smatran vrijednim pažnje u američkim medijima tog vremena, dok njegove kolege koje su poklale vlade Centralne Amerike u savezu sa SAD nisu. Na sličan način, bijeli Evropljani koje ruske trupe sada ubijaju, ranjavaju ili ostavljaju beskućnicima žrtve su vrijedne medijske pažnje, dok Sudanci koji se suočavaju sa sličnom sudbinom nisu.

Da budemo pošteni, prethodni užasan sukob koji je zahvatio sudansku regiju Darfur od 2003. do 2008. godine učinio dobiti značajnu pokrivenost u zapadnim medijima zahvaljujući konvergenciji neobičnog okolnosti. Glavni među njima: masivni pažnja dobio je od poznatih ličnosti tog vremena, uključujući Anđelinu Džoli, Džordža Klunija, Lejdi Gagu i Miju Farou. Sudanska medijska privlačnost od prije 15 godina bila je, međutim izuzetak prema pravilima ovog našeg svijeta. Danas se čini da su takve poznate ličnosti i mediji zahvaćeni nekom vrstom umor od saosećanja.

Naravno, kao i većina Amerikanaca, nismo obraćali nikakvu pažnju na razvoj događaja u Sudanu prije početka borbi — i prije nego što smo saznali da su naši rođaci u opasnosti. Sada, kakav izbor imamo osim da budemo u toku sa najnovijim dešavanjima?

Nedeljama su naši rođaci bili u limbu, pokušavajući da stignu do Egipta. Neki su već bili u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, ali su tamo zaglavili. Drugi su stigli do Adis Abebe u Etiopiji. Tada smo već bili u kontaktu i oni su priznali da im je „bolje od većine“, što znači da nisu bili prikovani u smrtonosnoj ratnoj zoni od 110° bez pasoša, struje ili tekuće vode, niti su bili, kao mnogi Sudanci, zarobljeni u bednim izbjegličkim kampovima.

Tek pre neki dan smo konačno saznali da su bezbedno stigli u Egipat. U Kartumu su vodili malu školu i sada se nadaju, ako se probiju kroz birokratiju u Kairu, da će, kako je jedan od njih rekao, „Sljedeće godine, Inshallah, možemo započeti našu školu ovdje, ako smo još uvijek ovdje i još uvijek vođeni ratom.” Njihovu budućnost je rat zaista odveo u budućnost koju je teško zamisliti. Kao što je jedan rekao, "izgleda da se ništa neće smiriti u Sudanu uskoro."

Nažalost, njihova procjena se čini previše tačnom. Bar od aprila 10 prekida vatre između vojske i te paravojne jedinice su se manje-više trenutno pokvarile. Sredinom jula, lideri šest zemalja koje graniče sa Sudanom sastali su se, prema impresivnim riječima egipatskog predsjednika Abdela Fataha el-Sisija, da formulirati “izvršni akcioni plan za postizanje sveobuhvatnog rješenja za sudansku krizu.”

Međutim, nije tako iznenađujuće da se takav plan još nije pojavio. S obzirom na njegove resurse i geografsku centralnost, čitav niz bogatijih, jačih zemalja želi dio Sudana, ali nijedan od tih planova ne uključuje žrtve rata. Da stvar bude još gora, u ovom ratu (kao iu drugim nadolazećim) klimatski poremećaji će biti „množitelj prijetnje“. Što je još gore, sve dok naši mediji ne vide sudanski sukob ili, što je još važnije, sudanski narod kao vrijedan opsežnog izvještavanja, stvarnost tekućeg rata će i dalje ležati negdje iza horizonta.

Autorska prava 2023 Priti Gulati Cox i Stan Cox