Na osnovu svojih skoro 30 posjeta Afganistanu, antiratna aktivistica Kathy Kelly raspravlja o potrebi empatije i reparacija.
radio Tim nenasilja, WNV Metta Centar za nenasilje, Septembar 29,2021
Originalni audio zapis ovdje: https://wagingnonviolence.org
Pretplatite se na “Radio nenasilja”On Apple Podcasts, android, Spotify ili preko RSS
Ove sedmice Michael Nagler i Stephanie Van Hook razgovaraju s Kathy Kelly, doživotnom aktivistkinjom nenasilja, suosnivačicom Glasova za kreativno nenasilje i ko-koordinatoricom kampanje Ban Killer Drones. Raspravlja o svom bogatom iskustvu i razmišljanjima o Afganistanu. Američka intervencija, smatra ona, bila je - i doista, nastavlja biti - potpuno pogrešna, eskalirajući umjesto rješavajući tamošnje nasilne sukobe. Ona nudi neke praktične i jasne savjete o tome šta dobro i produktivno uključivanje može uključivati, te daje konkretne načine na koje bismo se mogli angažirati. Ona nas također tjera da preispitamo svoje unaprijed stvorene ideje, kako o Talibanima tako i o nama samima; na taj način možemo početi suosjećati, ponovno humanizirati i manje se bojati:
Prije svega, mislim da moramo učiniti ono što ste vi i Michael dugo zagovarali u Centru Metta. Moramo pronaći hrabrosti da kontroliramo svoje strahove. Moramo postati javnost koja nije toliko iscrpljena da se boji ove grupe, boji se te grupe, da ćemo nastaviti ulagati napore da na neki način eliminiramo tu grupu kako se ne bismo morali bojati više njih. To je jedna stvar. Mislim da je zaista važno nastaviti razvijati osjećaj da kontroliramo svoje strahove.
Druga stvar, vrlo praktično, je upoznati ljude koji snose posljedice naših ratova i našeg raseljavanja ... Moji mladi prijatelji u Afganistanu bili su simbol ljudi koji su željeli doći do ljudi s druge strane podjele. Pričali su o svijetu bez granica. Želeli su imati međuetničke projekte.
Tek kada zaista pogledamo Afganistan, kada ga vidimo i njegove ljude u svoj njihovoj bogatoj složenosti, možemo doći do boljeg razumijevanja onoga što oni žele i trebaju. Samo aktivnim slušanjem pojedinaca i grupa na terenu naučit ćemo kako bismo im se mogli pridružiti u pronalaženju načina za rješavanje sukoba i obnovu. A sve ovo ovisi o čvrstoj predanosti nenasilju, istinskoj poniznosti i iskrenoj samorefleksiji:
... nenasilje je sila istine. Moramo reći istinu i pogledati se u ogledalo. A ovo što sam upravo rekao je zaista, jako teško za pogledati. Ali mislim da je potrebno bolje razumjeti ko smo i kako zapravo možemo reći: “Žao nam je. Jako nam je žao ”, i napravite reparacije u kojima se kaže da ovo nećemo nastaviti.
-
Stefani: Dobrodošli svima na Radio nenasilja. Ja sam Stephanie Van Hook i ovdje sam u studiju sa svojim voditeljem i voditeljem vijesti, Michaelom Naglerom. Dobro jutro, Michael. Hvala vam što ste danas bili u studiju sa mnom.
Michael: Dobro jutro, Stephanie. Ne bi bilo drugog mesta jutros.
Stefani: Dakle, danas imamo sa sobom Keti Kelly. Za vas koji ste u mirovnom pokretu, njoj zaista nije potrebno predstavljanje. Neko ko je u potpunosti posvetio svoj život okončanju rata i nasilja. Ona je jedan od osnivača časopisa Voices in the Wilderness, kasnije poznatog kao Glasovi za kreativno nenasilje, koja je svoju kampanju zatvorila 2020. zbog poteškoća s putovanjem u ratne zone. O tome ćemo još čuti. Koordinatorka je Kampanja zabrane dronova ubica, i aktivistkinja s World Beyond War.
Imamo je danas sa nama na radiju Nenasilje kako bismo razgovarali o Afganistanu. Bila je tamo skoro 30 puta. I kao nekome ko je Amerikanac posvećen okončanju rata, slušanje o njenim iskustvima i onome što se sada tamo događa iz njene perspektive bit će od velike pomoći dok nastavljamo i produbljujemo naše razgovore o Afganistanu koji su danas u vijestima.
Dakle, dobrodošla na Nenasilni radio, Kathy Kelly.
Keti: Hvala vam, Stephanie i Michael. Uvijek je ohrabrujuće znati da vas dvoje jednako dobro radite na promicanju nenasilja i pokušavate bolje razumjeti posljedice naših ratova.
Michael: Pa, od tebe, Kathy, to je vrlo ohrabrujuće. Hvala ti.
Stefani: Kathy, gdje se nalaziš danas? Jeste li u Chicagu?
Keti: Pa, ja sam u oblasti Čikaga. I na neki način, moje srce i um često su - putem e -pošte i društvenih medija, sa - oh, pretpostavljam da ima oko pet desetina mladih Afganistanaca koje sam imao sreću upoznati posjetom Afganistanu. Svi su oni u prilično nesigurnim situacijama, a neki i više od drugih. I mnogo razmišljaju o tome što bi za njih čak moglo biti nenasilni put naprijed.
Stefani: Pa, hajdemo odmah ući u to, Kathy. Možete li govoriti o onome što se događa u vašem srcu i umu, šta se događa iz vaše perspektive?
Keti: Pa, osjećam veliku tugu i žaljenje. Mislim, živim u udobnosti i sigurnosti, u onoj čistoj nesreći rođenja, a ipak živim u zemlji u kojoj je mnogo naše udobnosti i sigurnosti omogućeno gospodarstvom čiji je vrhunski usjev oružje. I kako da to oružje prodamo, prodamo i upotrebimo, a zatim prodamo više? Pa, moramo plasirati naše ratove.
I, znate, ideja da bi mnogi ljudi, iako su uglavnom zaboravili na Afganistan, ako bi razmislili - a ne mislim da ovo zvuči osuđujuće - ali mnogi su ljudi iz SAD -a pomislili: "Pa, zar ne" hoćemo li nekako pomoći ženama i djeci tamo? ” A to zaista nije bila istina. Bilo je žena koje su nesumnjivo ostvarile dobit u urbanim sredinama. Ali znate, moramo se zapitati, šta if Sjedinjene Države nisu bile posvećene izgradnji 500 baza širom Afganistana? Šta bi bilo da nismo zasitili područja oko tih baza - i zaista svuda u zemlji - svojim oružjem? Što ako uredba koju smo ispuštali kroz mnogo, mnogo bombardiranja, a mnoga su ostala potpuno nezabilježena jer ratovanje bespilotnim letjelicama nije bilo - od CIA -e i drugih grupa nije bilo potrebno čak ni voditi spiskove o tome koga su bombardirali.
Znate, što bi bilo da su Sjedinjene Države u potpunosti usmjerile svoju znatnu energiju i resurse na otkrivanje onoga što Afganistancima treba, a zatim svakako pomogle u obnovi poljoprivredne infrastrukture jer je svima potrebna hrana. Dakle, sve ono što-ako mi padne na pamet i osjećaj žaljenja.
Veoma me podsećaju članak da Erica Chenoweth, Dr. Erica Chenoweth - u vrijeme dok je bila u Koloradu, i dr Hakim, mentor za grupu ovih mladih prijatelja Avganistana. Više ih ni ne imenujemo. To je postalo toliko opasno za njih.
Njih dvoje su napisali da je ponekad najnenasilnija radnja koju netko može poduzeti u ekstremno nasilnoj situaciji is da bežim. I tako, mislim, samo jutros, neko ko je prilično oštrouman posmatrač - poznajemo ga već duže vrijeme u Afganistanu. On je zapravo radio s vladom kao pomoć članu parlamenta.
Rekao je da može vidjeti da rat vjerovatno dolazi. Još rata između ovih različitih frakcija. Pa, čime se bavite? Pa, mnogi su rekli: "Želim izaći", zbog vlastite sigurnosti, ali i zato što ne žele podići oružje. Ne žele se boriti. Ne žele nastaviti cikluse osvete i odmazde.
Dakle, za one koji su pobjegli na mjesta poput Pakistana, još uvijek nisu zaista sigurni. Osećam se nekako - ne mogu a da ne osetim olakšanje. "Pa, barem si donekle izvan opasnosti." I onda smo ovdje u Sjedinjenim Državama gdje su naši poreski dolari finansirali sav ovaj haos i preokrete tokom mnogo, mnogo godina koje su izazvale zaraćene strane. A Sjedinjene Američke Države su najbogatije. Pa ipak, nužno ne osjećamo tremor. U svakom slučaju, to mi je bilo na umu. Hvala na pitanju.
Michael: Nema na čemu, Kathy. Imam dvije misli u odgovoru na ono što ste upravo podijelili. Jedna je najnovija stvar koju ste rekli, i kladim se da se vjerovatno slažete sa mnom-kladim se na neki nivo našeg kolektivnog uma i našeg individualnog uma, to nije sasvim tačno da ćemo se izvući bez skota. Znate, postoji nešto poput moralne povrede. Ovo je ozljeda koju si ljudi nanose ozljeđujući druge, a koja se duboko pamti.
Nesretna stvar u vezi s tim - i tu možda možemo biti od pomoći - ljudi ne povezuju tačke. Znate, momak uđe u trgovinu mješovitom robom u Tennesseeju i ubije sve te ljude. I ne spajamo dva i dva da, znate, pošto ste zastupali ovu politiku da će nasilje ugušiti nasilje. Ne shvaćamo da šaljemo poruku koja nas boli u našem vlastitom domaćem svijetu.
Dakle, pretpostavljam da me je to dovelo i do druge glavne stvari, a to je - ono što sam stalno čuo da je glavni princip - da u svijetu zaista postoje dvije sile: sila nenasilja i sila nasilja. A sila nasilja će preusmjeriti vašu pažnju na mašine, a ne na ljude. To sam čuo.
Keti: Pa, postoji taj zahtjev da skoro ne vidite osobu kada ciljate ljudsko biće metkom ili oružjem.
Znaš, nešto što mi pada na pamet, Michael, je da je Timothy McVeigh, koji je bio vojnik u Iraku, upravo bio neko - znate, bio je klinac koji je odrastao na malom području. Ne znam tačno gde je odrastao. Mislim da je to moglo biti u Pensilvaniji.
Ali u svakom slučaju, bio je samo odličan, kako se kaže, strelac. Mogao je stvarno, jako dobro pogoditi metu. S iskačućim ciljevima dobio je vrlo, vrlo visoke ocjene. I tako, dok je bio u Iraku, isprva je u pismu svojoj tetki napisao, a ovo je direktan citat: „Ubijanje Iračana u početku je bilo teško. Ali nakon nekog vremena ubijanje Iračana postalo je lakše. "
Timothy McVeigh nastavio je biti osoba koja je natovarila, vjerujem, kamion s eksplozivom i napala saveznu zgradu Oklahome. I uvijek sam mislio ko je trenirao, ko je naučio Timothy McVeigh -a da vjeruje da bi ubijanje ljudi moglo biti lako? A Timothy McVeigh je svakako kažnjen. Ali u pravu si. Sami smo sebe kaznili.
I sada imamo prilično veliki broj mladih ljudi koji su proveli ogromne sate igrajući video igre i ciljajući mrlje, znate, mrlje na ekranu. Onda Daniel Hale objavljuje stvarnu dokumentaciju. On je to tako hrabro uradio. Bio je američki analitičar u Afganistanu, a kasnije je radio za jednu od zaštitarskih kompanija.
Shvatio je iz američke dokumentacije da su ih sami stvorili, devet od deset puta tokom jedne petomjesečne operacije u kojoj je bio, meta se ispostavilo kao civil. Ne osoba za koju su mislili da je. I tako on objavljuje informacije. On sada služi 45 mjeseci zatvora - godine zatvora.
I tako, koji je, izgleda, bio posljednji napad SAD -a u Kabulu? Zapravo, najverovatnije nije poslednja. Za metu je izabran muškarac. Zvao se Zemari Ahmadi, i bio je otac nekoliko djece. Živio je u imanju s dvojicom svoje braće i njihovom porodicom. Obilazio je Kabul kako bi odvezao ljude-jer je imao automobil i mogao im je pomoći s tom uslugom i pokupiti kanistere vode za svoju porodicu i dovršiti zadatke u zadnji čas jer je već odabran da dobije jednog od ove posebne imigracijske vize i dolaze u Sjedinjene Države.
Porodica je spakovala kofere. I nekako, jer je vozio bijelu Corollu, američki operateri bespilotnih letjelica i njihovi savjetnici pomislili su: „Ovaj tip skuplja eksploziv. Otišao je u Islamsku državu u sigurnu kuću u provinciji Horasan. Vratit će se na jednu drugu transakciju u kompleksu koji je s njima povezan. A onda bi mogao otići na aerodrom i napasti ljude. ”
Oni su smislili ovu fantaziju. Ništa od toga nije istina. Jer sve što zaista mogu vidjeti na svojim snimcima dronovima, snimcima kamere, su mrlje i nejasne dimenzije. I tako su onda ispalili bombe, misleći da postoje samo taj tip i osoba s kojom razgovara. A Ahmed Zemari je imao tradiciju, gdje je uvlačio automobil na prilaz-i zaista, posjedovanje automobila u Afganistanu u radničkom naselju velika je stvar.
Kad bi ga uvukao na prilaz, pustio je starijeg sina da ga parkira. Sva mala djeca ušla bi u auto. To je samo nešto što su uradili. I tako, to je bilo posljednje što su učinili. Sedmero djece. Tri od njih mlađe od pet godina. Ostali, četiri tinejdžera. Svi mladi tinejdžeri su ubijeni.
O tome je bilo izvještavanja. Bilo je toliko novinara koji su mogli doći na stranicu i intervjuirati preživjele. Ali takve stvari su se upravo dogodile dvije sedmice ranije. Još jedan američki zračni napad izbrisao je kliniku i srednju školu u Kandaharu u Lashkargahu. Ovakve stvari se stalno događaju.
I tako, sada zračne snage, američke zračne snage traže 10 milijardi dolara kako bi nastavile svoje, kako oni zovu, "napaste horizonte" napade na Afganistan. Ali ko zna o ovome? Znate, mislim da vrlo mali broj ljudi može vidjeti obrazac koji se od tada odvija - ja sam samo datirao iz 2010. godine. Siguran sam da se to dogodilo prije toga.
Ali obrazac je da se napad dogodi, bilo da se radi o napadu bespilotnom letjelicom ili noćnom prepadu, pa se ispostavi da su "dobili pogrešnu osobu". Dakle, vojska će, ako se to uopće primijeti, obećati: "To ćemo istražiti." I onda, ako ne sklizne s vijesti, ako ne isparava samo kao priča. Ako se pojave činjenice, „Da, ubili ste civile. Ovo bi mogao biti ratni zločin. ” Onda neko padne.
U ovom posljednjem slučaju, morali su otići do vrha, rekao je general Lloyd Austin, "Pogriješili smo." General MacKenzie je rekao: "Da, pogriješili smo." General Donahue je rekao: "Da, pogriješili smo." Ali potrebno nam je više od izvinjenja. Potrebno nam je uvjerenje da će Sjedinjene Države prestati ustrajati u ovoj politici ubijanja, krvoprolića, mučenja i uništavanja.
Moramo vidjeti reparacije, ne samo finansijske, već i reparacije koje demontiraju ove nepravedne i okrutne sisteme.
Stefani: Kathy, kako misliš da bi se ljudi trebali baviti tim reparacijama, uključujući i finansijske reparacije? I kako talibani igraju u tome? Kako pomoć može doći do ljudi? Možete li razgovarati s tim?
Keti: Pa, prije svega, mislim da moramo učiniti ono što ste vi i Michael zagovarali u Centru Metta već duže vrijeme. Moramo pronaći hrabrosti da kontroliramo svoje strahove. Moramo postati javnost koja nije toliko iscrpljena da se boji ove grupe, boji se te grupe, da ćemo nastaviti ulagati napore da na neki način eliminiramo tu grupu kako se ne bismo morali bojati više njih. To je jedna stvar. Mislim da je zaista važno nastaviti razvijati osjećaj da kontroliramo svoje strahove.
Druga stvar, vrlo praktično, je upoznati ljude koji snose posljedice naših ratova i našeg raseljavanja. Mislim na Sherri Maurin u San Franciscu i Globalni dani slušanja sa sjedištem izvan Olimpije, Washington na neki način. Ali svakog mjeseca, godinama i deset godina, organizirao sam telefonski poziv kako bi mladi ljudi u Afganistanu mogli komunicirati s vrlo zanimljivim ljudima širom svijeta, uključujući vas dvoje ponekad.
Mislim da je to važno. A Sherri i drugi sada tako rade, toliko naporno pomažući mladim ljudima da ispune zahtjeve za vizu i pokušaju pronaći načine da pruže vrlo praktičnu podršku ljudima koji žele letjeti ovim letom - što je, mislim, na neki način jedina ili glavna nenasilna stvar koju treba učiniti.
Dakle, jedna stvar koju ljudi mogu učiniti je da budu u lokalnom kontaktu sa Sherri Maurin ili ostanu u kontaktu. Svakako ću rado pomoći bilo kome na putu, postati prijatelj nekome od ljudi kojima je potrebna pomoć. Obrasci su komplikovani i teško ih je shvatiti. Zahtevi se stalno menjaju. Dakle, to je jedna stvar.
Zatim, s obzirom na to da li je u Afganistanu ikada moglo biti mirovnih snaga, postoji čovjek po imenu Dr Zaher Wahab. On je Afganistanac i predavao je mnogo, mnogo godina na afganistanskim univerzitetima, ali i na univerzitetu Lewis & Clark u Portlandu. On razmišlja van okvira. On koristi maštu i kaže: „Zašto ne? Zašto ne težite mirovnom prisustvu Ujedinjenih nacija? Ona koja bi pomogla u održavanju neke vrste zaštitu i red. ” Da li bi talibani to ikada prihvatili? Jasno je da su do sada talibani koristili svoju pobjedničku polugu, pretpostavljam, da kažu: "Ne, ne moramo zaista slušati ono što govore međunarodni ljudi."
Teško je jer ne želim preporučiti, pa onda ih ekonomski pogodi, jer mislim da će to ekonomski pogoditi najsiromašnije ljude. Sankcije to uvijek čine. Oni gaze najugroženije ljude u društvu i mislim da neće nužno zaista pogoditi talibanske zvaničnike. I, znate, oni mogu prikupiti novac naplatom poreza na svako pojedino vozilo koje prelazi bilo koju od brojnih granica.
Mislim, oni imaju hrpu naoružanja koje već posjeduju jer su ga uzeli iz američkih baza i drugih mjesta koja su ostavili za sobom. Dakle, ne preporučujem ekonomske sankcije. Ali mislim da bi trebalo uložiti svaki diplomatski napor da se ponudi mrkva kako bi se talibanima reklo: „Gledajte, počnite poštivati ljudska prava i naučite svoj narod da koristi druge metode osim premlaćivanja ljudi električnim kablovima. Naučite svoje ljude da prihvate da morate imati žene u svim svojstvima u društvu ako ćete ikada napredovati. ” Počni to učiti.
A šta bi bila mrkva? Znate, Afganistan je u ekonomskom slobodnom padu i ekonomski se suočava s prijetećom katastrofom. I oni su u četvrtom valu COVID -a, sa jako lošim medicinskim sistemom u cijeloj zemlji. Imaju sušu u najmanje 24 od 34 provincije.
To što se možete voziti u kamionetu i mahati oružjem ne omogućuje vam da se nosite s takvim problemima koji će nesumnjivo povećati frustracije stanovništva koje bi moglo postati izuzetno ogorčeno, nad kojim pokušavaju vladati.
Stefani: A Kathy, to su takve praktične ideje. Hvala ti. Radujem se i što ću ih podijeliti. Smatrate li da su talibane dehumanizirali zapadni mediji, globalni mediji? I postoji li način da se nekako probije ta dehumanizacija i vidi zašto se ljudi uopće pridružuju talibanima i na koje načine možemo prekinuti taj ciklus ekstremizma?
Keti: Oh, Stephanie, to je zaista korisno pitanje. Moram nadzirati sebe i svoj jezik jer shvaćam da, čak i dok govorite, ne postoji nešto poput “The Talibani. " To je preširok potez kistom. Postoji mnogo različitih grupa koje čine talibani.
A vaše pitanje zašto ljudi uopće ulaze u te grupe, vrijedi ne samo za talibane, već i za mnoge druge grupe vojskovođa, da bi mogli reći da su mladi ljudi koji su htjeli staviti hranu na stol za svoje porodice, "Gledajte, znate, mi imamo novac, ali morate biti spremni da podignete pištolj da biste bili u zatvoru da biste dobili bilo šta od ovog novca." Tako, za mnoge mlade borce Talibe, nisu imali puno drugih mogućnosti u smislu uzgoja usjeva ili uzgoja stada ili obnove poljoprivredne infrastrukture na svom području. Znate, opijum je trenutno najveći usev koji se proizvodi i to bi ih uvelo u čitavu mrežu narko bosova i gospodara rata.
Mnogi od mladih talibskih boraca vjerovatno su ljudi koji bi imali koristi od toga da nauče čitati, a svi ljudi u Afganistanu bi imali koristi od toga da mogu međusobno učiti jezike, dari i paštu. Siguran sam da su postojale slike ispunjene mržnjom, pa postoje Paštuni koji misle da su sve Hazare građani drugog reda i da im se ne može vjerovati. A Hazare su izgradile slike svih Paštuna kao opasnih i kojima se ne može vjerovati.
Moji mladi prijatelji u Afganistanu bili su simbol ljudi koji su htjeli doći do ljudi s druge strane podjele. Pričali su o svijetu bez granica. Željeli su imati međuetničke projekte. I tako su dijelili ćebad ljudima koji su bili u potrebi tokom oštrih zima, kao i svake zime. Mislim, spasili su živote, vjerujem, sa ovim teškim ćebadima.
Pobrinuli su se da žene koje su plaćene za izradu ćebadi pripadaju hazaričkoj grupi, dio tadžikistanskoj grupi, a dio paštunskoj grupi. Zaista su naporno radili kako bi bili sigurni da poštuju sve tri različite etničke grupe. A onda isto s distribucijom. Oni bi od toga tražili da zatraže od džamija koje predstavljaju ove tri različite etničke grupe da im pomognu da shvate kako na pravilan način rasporediti te ćebad. Istu stvar su uradili sa djecom koja su došla u školu za djecu na ulici i porodicama kojima je to pomoglo.
To je bio mali projekt, a omogućio ga je velikodušnost mnogih ljudi, uključujući mnoge u Kaliforniji i mnoge u Point Reyesu. Ali znate, u međuvremenu je vlada Sjedinjenih Država uložila milijarde, ako ne i bilione dolara u ratove u Afganistanu i Iraku. I mislim da su zajedno povećali jaz između različitih grupa i povećali vjerovatnoću da će ljudi nabaviti oružje i usmjeriti ga jedni na druge.
U pravu ste što ne prihvaćate ideju da postoji još jedna velika mrlja koja se zove "Talibani". Moramo se nekako odmaknuti od toga. Ali onda i nekako žmirite i pokušajte vidjeti ljudskost takozvanih neprijatelja.
Michael: Da, vidjevši humanost - još jednom, Kathy, kako znamo, to samo potpuno mijenja vaše vidno polje, mijenja vašu perspektivu. Počinjete da vidite različite stvari. Znam da je jedna grupa došla do novca za grant, vjerujem da je to bio Afganistan. Bilo je to davno; dao im novac u očekivanju da će uzgajati potrebne namirnice, a umjesto toga ljudi su uzgajali cvijeće.
Pa su pitali: "Zašto si to uradio?" Rekli su: "Pa, zemlja se mora smiješiti." Moramo, znate, vratiti pozitivno u nekom dobrom obliku koji potvrđuje život. Bilo bi tako lako da smo promijenili svoj mentalni okvir, kao što sam rekao, iz, kako možemo uliti više istog ulja na iste nemirne vode? Ili, gdje možemo pronaći drugu vrstu ulja? Na tome su Glasovi kreativnog nenasilja i Centar Metta toliko radili da podignu zastavu nenasilja i nasilje odmah postane perspektiva.
Stefani: Kathy, bila si u Afganistanu više od 30 puta?
Keti: Tako je.
Stefani: Dakle, razgovarajmo malo o vašem putovanju kao čovjeka i o tome kako vas je to iskustvo promijenilo. Takođe želim našim slušateljima dati osjećaj kako je biti u Afganistanu. I ne samo u Kabulu, nego sam siguran da ste otišli van u provincije. Možete li nas i narod naslikati Afganistan?
Keti: Pa, znate, imam prijatelja, Ed Keenana, koji je bio član jedne od naših prvih delegacija koja je posjetila Kabul. I vrlo je ponizno napisao esej u kojem je rekao da osjeća da vidi Afganistan kroz ključanicu. Znaš, to je zaista istina za mene.
Poznajem jedno naselje u Kabulu i samo sam bio oduševljen u nekoliko navrata što sam otišao u Panjshir koji je prelijepo područje gdje se Hitni hirurški centar za žrtve rata imao bolnicu. Bili smo u toj bolnici nedelju dana. A onda smo u nekoliko navrata, na neki način kao izlet, neki od nas mogli otići u goste bivšem poljoprivrednom radniku. On je ubijen. On i njegova porodica dočekali bi nas u okolini Panjshira. Posjetio sam ljude u Bamiyan -u. A onda samo povremeno, predgrađe Kabula, možda za seosko vjenčanje.
Ali u svakom slučaju, bilo je sjajno otići u sela u onoj maloj mjeri u kojoj sam to učinio, jer su mi neke bake u Bamiyanu govorile: “Znate, prakse o kojima čujete - koje talibani održavaju prema ženama traju vekovima pre nego što je ikada bilo Talibana. Ovo je oduvijek bio naš način. ”
Dakle, u selima, u ruralnim područjima, neke žene - ne sve, ali neke - ne bi primijetile veliku razliku između vladavine Ashrafa Ghanija i njegove vlade i vladavine talibana. Zapravo, afganistanska analitička organizacija rekla je da su neki ljudi u područjima u koja su se nekako ugradili i samo pokušali vidjeti kako je to živjeti u području kojim dominiraju talibani. Neki su im rekli: "Znate, kada su u pitanju pitanja pravde za rješavanje sporova oko imovine ili zemljišta, više volimo talibanske sudove jer su sudovi vlade u Kabulu", što se mora činiti, znate, vrlo, vrlo daleko, „toliko su korumpirani da moramo nastaviti plaćati za svaki korak, a ostajemo bez novca. A pravda se mjeri ovisno o tome ko ima više novca. ” Dakle, to je vjerovatno nešto što je uticalo na živote ljudi, bili oni muškarci, žene ili djeca.
Kad sam odlazio u to područje radničke klase u Kabulu, posljednjih godina, kad sam ušao u njihovo domaćinstvo, nisam otišao. Dok smo jednom ostajali mjesec ili mjesec i pol, naše su posjete postajale sve kraće, kao da je deset dana tipičnije jer je za naše mlade prijatelje postalo sve opasnije ugostiti Zapadnjake. To je donijelo mnogo sumnji. Zašto se povezujete sa ljudima sa Zapada? Šta oni rade? Uče li vas? Prihvatate li zapadne vrijednosti? To su već bili izvori sumnje prije nego što su Talibi zauzeli Kabul.
Rekao bih da su altruizam, idealizam, empatija, vještine vođenja, dobar humor koji sam pronašao među mladim ljudima koje sam imao sreće posjetiti, uvijek, uvijek obnovljivo iskustvo.
Mogu razumjeti zašto sam jednom sreo talijansku medicinsku sestru (zvao se Emanuele Nannini) rekao je da je išao putem, gore u planine s velikim ruksakom na leđima, i dostavljao je medicinske potrepštine. To će mu biti posljednji put jer je završila njegova četverogodišnja turneja u hitnim hirurškim centrima za žrtve rata.
Ljudi su znali da će ih napustiti i ispostavilo se - hodali su četiri sata po snijegu zimi kako bi se mogli pozdraviti i zahvaliti. I rekao je, “Au. Zaljubio sam se u njih. ” Mislim da je to iskustvo koje su mnogi imali. Opet, možete pitati Sherri Maurin. Jednostavno se zaljubiš u toliko divnih, dobrih i ljubaznih ljudi koji nam nisu mislili ništa loše.
Sjećam se da mi je moja mlada prijateljica godinama ranije rekla: „Kathy, idi kući i reci roditeljima mladih ljudi u tvojoj zemlji:„ Ne šaljite svoju djecu u Afganistan. Ovdje je za njih opasno. '”A onda je vrlo tužno dodao:“ I oni nam zapravo ne pomažu. ”
Dakle, mislim da je uvijek bilo osjećaja od strane mladih ljudi i nekih porodica i mladih ljudi koje sam upoznao da ne žele nauditi ljudima u Sjedinjenim Državama, ali nisu htjeli ljudi u Sjedinjenim Državama da stalno šalju vojnike, trupe i oružje u svoju zemlju.
Sjećam se kad su ta ogromna zračna eksplozija, najjače, najveće oružje - konvencionalno oružje u američkom arsenalu, osim nuklearne bombe, kad je to pogodilo obronke, bili samo šokirani. Mislili su - znate, jer su to ljudi u Sjedinjenim Državama zvali "Majka svih bombi" - i bili su potpuno zbunjeni. Zašto? Zašto želite to učiniti?
Pa, ispostavilo se da je unutar te planine bila mreža mjesta za skladištenje oružja i da je na neki način čuvala tajne kapacitete za vođenje militarizma Sjedinjenih Država koje je američka vojska izgradila prije mnogo godina. Američka vojska je znala da je tamo, i nisu htjeli da ga koriste Talibani ili druge grupe vojskovođa, pa su ga digli u zrak.
Ali znate, nikad nisam čuo tako snažne poruke o vrijednosti ukidanja rata kao što sam čuo od ovih mladih ljudi u Afganistanu. Bili su stalni u slanju te poruke.
Stefani: Možete li naslikati još malo slike o tome kako je biti u tom kvartu u Kabulu? Morate izaći, kako nabaviti zalihe? Kako ste prevladali strah od potencijalnog nasilja?
Keti: Nedostatak ponude je uvijek bio stvaran. Sjećam se da sam jednom bio tamo kad je nestalo vode. Znaš, prošlo, prošlo, gotovo. I na sreću, stanodavac je preuzeo odgovornost da iskopa bunar. I na sreću, nakon nekog vremena voda je pogođena. I tako je ova kriza bez vode donekle ublažena.
Bilo je toliko nesreća u različitim domaćinstvima da su mladi ljudi živjeli u poplavama i udubljenjima, a i zahodi su često bili prilično primitivni. Svaki put kad bih otišao, doslovno svake zime dok sam bio u Afganistanu, cijelo bi se domaćinstvo suočilo s nekom vrstom respiratorne infekcije. I tri puta sam i sam imao upalu pluća. Mislim, ja nisam imao imunitet koji su oni izgradili, a ja sam star. Dakle, ljudi su se uvijek suočavali sa zdravstvenim rizicima.
Kvalitet zraka bio je tako užasan zimi jer ljudi u siromašnijim područjima ljudi ne mogu priuštiti drva. Ne mogu si priuštiti ugalj, pa su počeli paliti plastične vrećice i gume. A smog bi samo stvorio užasan kvalitet zraka. Mislim, doslovno, ako ste prali zube ispljunuli ste crnu pljuvačku. A to nije dobro za ljude.
Zadivljen sam otpornošću mojih mladih prijatelja koji se snalaze u ovim oštrim hladnim zimama. Nema unutrašnjeg grijanja, pa znate, obučete svu odjeću i jako drhtite tokom dana.
Takođe sam bio impresioniran njihovom spremnošću da se skupe, popeju na planinu i posete udovice koje su, u osnovi, gurnute na planinu. Što se više penjete, manje vode je dostupno, pa se stanarine smanjuju, a žene žive na vezicama. I jedini način na koji mogu nahraniti djecu je da ih pošalju nekoliko dolje na pijacu da pretraže, znate, pod tržnice za ostatke hrane ili pokušaju upisati neke kao radnike.
I tako su moji mladi prijatelji, na neki način, vršili nadzor, vrlo dobru vrstu nadzora sa svojim bilježnicama i olovkama, pitajući žene koje su jedine odrasle osobe u domaćinstvu. Ne postoji čovek koji zarađuje. Žene ne mogu izlaziti i raditi. Imaju decu.
Pitali bi ih: "Koliko puta sedmično jedete pasulj?" A ako bi odgovor bio: "Možda dva puta", ako su uglavnom jeli kruh ili pirinač, ako nisu imali pristup čistoj vodi, ako je dijete bilo glavni izvor prihoda, onda bi uzeli taj anketni list i od staviti na vrh. Otišli su do tih ljudi i rekli: “Gledajte, mislimo da vam možemo barem pomoći da prebrodite zimu. Evo nadjeva za izradu teškog pokrivača. Evo tkanine. Vi ga sašite. Vratit ćemo se i pokupiti. Platit ćemo vam i besplatno ćemo ih dati izbjeglicama u izbjegličkim kampovima. ”
A onda bi me drugi - moj mladi prijatelj koji je sada u Indiji - odveo do mjesta gdje se dobrovoljno prijavio. Bio je učitelj dobrovoljac i ova djeca su ga voljela. I sam se nosi s mišićnom distrofijom. Nije tako ozbiljno da mu trebaju invalidska kolica. Još uvijek može hodati.
Spomenuo sam empatiju. On ima ogromnu empatiju prema drugim ljudima koji se na neki način nose sa okolnostima na koje nemaju kontrolu. I to sam vidio samo iznova i iznova. Dakle, kad vidim djecu kako govore: "Može li me druga zemlja odvesti?" Mislim, „O Bože. Kanada, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka, Portugal, Italija. ” Bilo koja druga zemlja bi - trebala bi skakati od radosti da ovi mladi ljudi uđu u njihovu zemlju, baš kao što bismo trebali pozdraviti svakog Haićanina koji želi doći ovamo. I priznajte, imamo mnogo toga za podijeliti. Ima dosta posla za obići. A ako smo zabrinuti zbog novca, oduzmite 10 milijardi dolara zračnim snagama i recite im: „Znate što? Nećemo moći financirati vaše kapacitete Over the Horizon za ubijanje ljudi. ”
Stefani: Kathy, mislim na to kad je Bajdenov glasnogovornik, odgovarajući na te slike na granici s Haićanima, rekao da su strašne i da ne postoji situacija u kojoj bi to bio odgovarajući odgovor. Iako pozdravljam tu izjavu, djeluje tako racionalno i tako humano, mislim da bismo mogli uzeti tu logiku i primijeniti je na veće pitanje rata. Postoji li neka situacija u kojoj se to čini kao odgovarajući odgovor 2021. godine?
Keti: Oh, da. Svakako. Znate, ovdje, u Sjedinjenim Državama, ima mnogo, mnogo, mnogo porodica Haićana koji su i sami, bez sumnje, teško prelazili granice. Ali oni bi nam bili spremni reći: "Evo kako možete poželjeti dobrodošlicu ljudima u naše zajednice." I mislim da moramo mnogo više pogledati na osnovne kapacitete koje zajednice imaju i osloboditi te kapacitete.
Mislim, siguran sam da postoje zajednice diljem Sjedinjenih Država koje se mogu sjetiti kada su vijetnamske zajednice ušle u njihove gradove i bile su zadivljene industrijom i intelektualnom oštroumnošću i dobrotom koju je toliko izbjeglica dovelo u naše zajednice. Sigurno sam to vidio u četvrti Čikaga.
Pa, zašto bismo samo htjeli pretpostaviti da smo nekako sakralna, superiorna skupina i da nas ne mogu napasti ljudi koji žele ući u našu zemlju? Zaboga, ova zemlja je bila dom domorodačkog stanovništva koje su osnivači i njihovi sljedbenici u početku masakrirali. Masakriran zbog doseljenika koji su bili neprijateljski nastrojeni prema njima. A onda je svaka imigrantska grupa koja je došla u Sjedinjene Države općenito došla jer su bježali od militarista i progona u svojim zemljama.
Pa, zašto ne biste imali više empatije? Zašto ne kažete svi unutra, niko ne izlazi? Izvadite novac iz vojske i izvadite oružje iz kompleta alata i moći ćete pronaći načine da postanete voljeni širom svijeta kako ne bi došlo do neprijateljstva. Na nas ne bi gledali kao na prijeteću silu.
Stefani: I čini se da je način na koji ste opisali ljude u Afganistanu i njihovu velikodušnost prema vama kao gostu nešto što Amerikanci mogu naučiti od Afganistana.
Keti: Pa, zasigurno taj osjećaj nenasilja koji uključuje ozbiljnu spremnost za dijeljenje resursa, ozbiljnu spremnost da bude na usluzi, a ne da dominira drugima. I vrlo ozbiljna spremnost da se jednostavno živi.
Znate, opet želim naglasiti da, dok sam bio u Kabulu, nisam poznavao nikoga ko posjeduje auto. Mogao sam tako lako vidjeti zašto je ovaj čovjek, Zemari Ahmadi, smatran, znate, tipom u komšiluku. Imao je auto. Potrošnja goriva Afganistanaca u odnosu na ostatak svijeta u smislu štete po okoliš je minimalna. Ljudi nemaju frižider. Sigurno nemaju klimu. Nema toliko automobila. Mnogo više bicikala.
Ljudi žive vrlo, vrlo jednostavnim životom. Nema unutrašnjeg grijanja. Ljudi uzimaju obroke sjedeći u krugu na podu i dijele te obroke s onima koji im ulaze na vrata. Zapravo, ovo je jako tužno, ali nakon svakog obroka vidjeli biste jednog od naših mladih prijatelja koji je ostavio ostatke u plastičnoj vrećici i odnijeli bi ih do mosta jer su znali da ispod mosta žive ljudi koji su među milionima ljudi koji su postali ovisni o opijumu.
Nažalost, još jedna stvarnost rata bila je ta da su, iako su talibani u početku iskorijenili proizvodnju opijuma, u 20 godina američke okupacije, unatoč milijardama koje su ulivene u protu narkotike, opijumski proizvod povećao svoju veličinu. To je još jedan način na koji utječe i na ljude u Sjedinjenim Državama, jer s obimom proizvodnje opijuma koji dolazi iz Afganistana, snižava cijene opijuma, a to pogađa ljude od Velike Britanije do SAD -a te širom Europe i Bliskog istoka.
Michael: Da. Kathy, hvala ti puno. Usput, ista stvar se dogodila u Kolumbiji. Ulazimo tamo i bombardiramo ova polja, pokušavamo iskorijeniti kakao i na kraju imati upravo suprotan odgovor. Htjela sam s vama podijeliti par stvari. Bio sam jednom na sastanku u Velikoj Britaniji, davno, zaista, i pojavilo se ovo pitanje šta radimo u Afganistanu.
U publici je bila žena koja je bila u Afganistanu i plakala je iz oka. I to me je, naravno, jako duboko pogodilo. Rekla je, “Znate, bombardiramo ove 'planine' i za nas su to samo planine. Ali oni imaju sisteme za dovođenje vode sa planina do sela starih stotinama godina. A ovo je vrsta kolateralne štete koju ne uzimamo u obzir. ” Dakle, to je bila jedna stvar.
A drugo je jednostavno ovo. Sjećam se nečega što je rekao Johan Galtung, da je intervjuisao mnogo Arapa o terorizmu. Pitao je: "Šta želiš?" I znate šta su rekli? "Želimo poštivanje naše religije." A to nas ne bi koštalo ništa. I to definitivno vrijedi za talibane.
Naravno, oni imaju prakse koje niko ne može poštovati. Ali osnova toga je da će se ponašati gore kad ne poštujete ljude zbog nečega što im je tako intimno kao što je njihova religija. Samo, "U redu, učinit ćemo to više." "Bolje ćemo uputstvo", kaže Shylock. Morali bismo učiniti nešto kontraintuitivno i preokrenuti tu psihologiju. To ja mislim.
Keti: Mislim da i mi moramo možda prepoznati da je dominantna religija, vjerujem, u našoj današnjoj zemlji postala militarizam. Mislim da su mnogi rituali koji se odvijaju u bogomoljama na neki način dimna zavjesa i sprječavaju ljude da vide da mi zaista vjerujemo u sposobnost da dominiramo tuđim resursima, kontroliramo tuđe resurse i činimo to nasilno. A budući da imamo to ili smo imali tu dominaciju, mogli smo živjeti prilično dobro-možda s prevelikom potrošnjom, s previše kontrole nad resursima jer očekujemo da ćemo dobiti dragocjene resurse drugih ljudi po sniženim cijenama.
Dakle, mislim, znate, naša vjerska praksa bila je jednako štetna za druge ljude kao i talibani. Možda nećemo bičevati ljude javno na otvorenom prostoru, ali znate, kada naše bombe - ove, na primjer, kada bespilotna letjelica ispali raketu paklene vatre, možete li zamisliti tu raketu - ne pada samo 100 kilograma rastopljenog olova na automobil ili kuća, ali tada njegova najnovija verzija, nazvana [R9X] projektil, klija, gotovo, poput šest oštrica. Pucaju kao prekidači. Velike, duge oštrice. Zamislite onda kosilicu, staromodnu vrstu. Počinju se okretati i rezati, rezati tijela onog ko je napadnut. To je prilično užasno, zar ne?
Zamislite djecu Ahmedija. To je bio kraj njihovih života. Dakle, imamo jako lošu praksu. A nenasilje je sila istine. Moramo reći istinu i pogledati se u ogledalo. A ovo što sam upravo rekao je zaista, jako teško za pogledati. Ali mislim da je potrebno bolje razumjeti ko smo i kako zapravo možemo reći: “Žao nam je. Jako nam je žao ”, i napravite reparacije u kojima se kaže da ovo nećemo nastaviti.
Stefani: Kathy Kelly, ostalo nam je još samo nekoliko minuta i pitam se kako se osjećaš zbog toga što Afganistan zaista nije na čelu savjesti ljudi toliko godina dok se Sjedinjene Države ne povuku. Intervjuisani ste na stranicama Democracy Now i National Catholic Reporter. Trenutno ste na vestima. Ljudi žele razgovarati s vama. Šta mislite da moramo čuti da ovo ne nestane kad naslovi prestanu to isticati? Šta moramo učiniti?
Keti: Pa, svakako je istina da se u posljednje tri sedmice posvećivalo više pažnje nego Afganistanu u posljednjih 20 godina. To je ogromno pitanje, ali mislim da nam priče pomažu da shvatimo svoju stvarnost.
I tako, kad to prenesete na koledž lokalne zajednice ili najbliži univerzitet, možemo li zatražiti od redovnih profesora i kancelara da zabrinutost zbog Afganistana učine dijelom svog nastavnog programa, dijelom svojih vannastavnih programa. Kad razmišljamo o bogomoljama, sinagogama, džamijama i crkvama, možemo li ih pitati, možete li nam pomoći da stvorimo stvarnu brigu za ljude iz Afganistana?
Možemo li pomoći u dovođenju izbjeglica u našu zajednicu i učiti od njih? Možemo li imati ljude koji će se družiti i biti zajednički izvor za djecu koja su trenutno zaglavljena u Afganistanu? Ili za ljude koji su zaista u opasnoj situaciji u Pakistanu? Možemo li se obratiti našim lokalnim zadrugama za hranu i ekološkim grupama i stručnjacima za permakulturu i reći: “Znate što? Ova djeca u Afganistanu vole proučavati permakulturu. Možemo li na taj način uspostaviti veze i samo nastaviti povezivati, povezivati, povezivati? ”
Znate, pitao sam svoje mlade prijatelje u Afganistanu: “Želite razmisliti o pisanju svoje priče. Znaš, možda napisati zamišljeno pismo nekome ko je bio izbjeglica iz drugih okolnosti. ” Dakle, možda i mi možemo učiniti isto. Znate, dopisujete se i razmjenjujete priče. Hvala vam što ste postavili i to važno pitanje.
Sva vaša pitanja su bila - to je kao da idete na povlačenje. Zaista sam vam zahvalan na izdvojenom vremenu jutros. Hvala na slušanju. Vas dvoje uvek slušajte.
Stefani: Hvala vam puno što ste nam se pridružili danas. I u ime naših slušalaca, puno vam hvala, Kathy Kelly.
Keti: U redu. Odlicno, hvala. Zbogom, Michael. Zbogom, Stefani.
Michael: Zbogom, Kathy. Do sljedećeg puta.
Stefani: Zdravo.
Keti: U redu. Do sljedećeg puta.
Stefani: Upravo smo razgovarali s Kathy Kelly, jednom od osnivačica Glasova u divljini, kasnije poznatih kao Glasovi za kreativno nenasilje. Ona je koordinatorica u kampanji Ban Killer Drones, aktivistkinja je World Beyond War, a u Afganistan je bila gotovo 30 puta. Ona ima neverovatnu perspektivu.
Ostalo nam je još nekoliko minuta. Michael Nagler, dajte nam izvještaj o nenasilju. Duboko ste razmišljali o moralnim ozljedama nakon našeg posljednjeg intervjua s Kelly Borhaug i nadam se da ćete moći reći nešto više o tome kako su se te misli razvijale u sljedećih nekoliko minuta.
Michael: Da. To je još jedno od tvojih dobrih pitanja, Stephanie. Napisao sam članak i spremam se da napišem još. Članak se zove „Afganistan i moralne povrede“.
Moja glavna poenta je da su to dva od nekoliko vrlo velikih, nepogrešivih znakova koji nam govore: „Vratite se. Krenuli ste u pogrešnom pravcu. ” Afganistanski se odnosi na činjenicu da su od 1945. godine Sjedinjene Države potrošile - dobijte ovo - 21 bilion dolara. Zamislite samo šta smo mogli učiniti s tim. 21 trilion dolara na dugom nizu ratova, od kojih nijedan nije "dobio" u konvencionalnom smislu. Podsjećajući me na nekoga ko je rekao: "Ne možete dobiti rat ništa više nego što možete dobiti u zemljotresu."
Drugi dio mog članka, “Moralne ozljede”, ima vrlo različite razmjere, ali na neki način još više govori šta čini ljudskom biću da učestvuje u štetnom sistemu i nanosi štetu drugima.
Uvijek smo mislili da, znate, „Ha-ha. To je tvoj problem, a ne moj. " Ali čak i iz današnje neuroznanosti možemo pokazati da kada ozlijedite drugu osobu, ta se ozljeda registrira u vašem mozgu, i ako bismo to uzeli u obzir, da ne možete ozlijediti druge a da ne povrijedite sebe. To nije samo moralni truizam. To je činjenica nauke o mozgu. Iako u svemiru postoje moralne sile, ta strana, kao i činjenica da kao način rješavanja problema više ne funkcionira. Zaista ćemo biti motivirani da pronađemo drugi način.
Dakle, istaknut ću grupu koja mi se zaista čini, jako se nadam. To je velika organizacija, poput većine današnjih organizacija koje prave ovakvu razliku, kolaborativna je, pa se dopada i mnogim drugim grupama Obuka za promjene i tako dalje su dio toga. To je izdanak Occupy -a, i zove se impuls.
Ono što mi se posebno sviđa kod toga, jer ovo je nešto što mislim da nam već dugo nedostaje, je to što se oni ne samo organizuju, već su jako, jako dobri u pomaganju da se organizujete za određenu svrhu ili određenom pitanju. Ali oni takođe rade obuku i strategiju i to rade vrlo naučno.
Lako je pogledati: samo impuls. To je vrlo atraktivna web stranica i sve u vezi s ovom grupom djelovalo mi je vrlo ohrabrujuće. Posebno činjenica, a mi smo jutros ovdje na radiju Nonviolence Radio, da oni na značajnim mjestima istaknuto spominju da će se nenasilja pridržavati u svemu što rade. Dakle, to je Momentum.
Osim članka koji je izašao, “Afganistan i moralne povrede”, želio sam napomenuti da će se na Univerzitetu u Toledu 29. ovog mjeseca, u septembru, održati prikazivanje našeg filma. Nedavno je bilo prikazano i u Raleighu u Sjevernoj Karolini na Triumphant Film Festivalu. Mislim da moraju negdje imati zapis o svemu prikazanom.
Dakle, šta se još dešava? Bogami. Tek smo na kraju Nedelja akcije protiv nasilja koja se završila 21., na Međunarodni dan mira, nije slučajno. Možda sam to i ranije spominjao, ali ove godine se u cijeloj zemlji dogodilo ne manje od 4300 akcija i događaja nenasilnog karaktera.
Uskoro, 1. oktobra, dan prije rođendana Mahatme Gandhija, na Univerzitetu Stanford naš prijatelj Clay Carson će imati dan otvorenih vrata u kojem možemo saznati više o jednom vrlo zanimljivom projektu koji su započeli, “Projekat Svjetske kuće. ” Zato idite u Centar za mir i pravdu MLK -a na Stanfordu i potražite dan otvorenih vrata i iskoristite to vrijeme u petak, 1. oktobra.
Stefani: Takođe, u petak, 1. oktobra, ponovo ćemo prikazati film Treća harmonija sa Elom Gandhi koja je bila na radiju Nenasilje prije dvije sedmice. To će biti proslava Međunarodni dan nenasilja, a to će biti sve do Južne Afrike. Ali bit će dostupan na internetu.
Michael, nismo spomenuli da je 21. septembar Međunarodni dan mira. Centar Metta povezan je s Ujedinjenim narodima preko ECOSOC. Imamo poseban konsultativni status. Ovo svjetsko tijelo radi na pitanjima mira i nenasilja. Sretni smo što vam možemo pomoći u tome.
I postoji ova vrsta posebnog vremena između 21. septembra, koji je Međunarodni dan mira i 2. oktobra, koji je rođendan Mahatme Gandhija, ujedno i Međunarodnog dana nenasilja, da se može dogoditi mnogo važnog posla, otuda kampanja nenasilja i zašto je to tako posebno za nas da u današnjoj emisiji imamo nekoga toliko posvećenog okončanju rata, Kathy Kelly.
Veoma smo zahvalni našoj matičnoj stanici, KWMR, Kathy Kelly koja nam se pridružila, Mattu Watrousu za prepisivanje i uređivanje emisije, Annie Hewitt, Bryanu Farrellu u Waging Nonviolence, koji uvijek pomaže podijeliti emisiju i postaviti je gore. I vama, naši slušaoci, veliko hvala. Hvala svima koji su pomogli u osmišljavanju ideja i pitanja za emisiju. I do sljedećeg puta, brinite jedni o drugima.
Ova epizoda sadrži muziku iz DAF Records.
