Svijetu je potreban dan primirja

David Swanson, World BEYOND WarNovembar 11, 2023

Opomene 11. novembra 2023. na događaju Veterans For Peace u Iowa Cityju, Iowa

Ukrajini treba primirje.

Palestini treba primirje.

Nagorno-Karabah treba primirje.

Siriji, Sudanu, Nigeriji i mnogim zemljama potrebno je primirje.

Javnosti SAD i njenih masovnih napadača potrebno je primirje.

I pod primirjem ne mislim na pauzu za ponovno punjenje. Mislim na kraj idiotskom ludilu masovnog ubijanja koje riskira nuklearnu apokalipsu, kraj pregovaranja o mudrijem putu, kompromis bez daljnjeg ubijanja.

I pod pregovaranjem ne mislim da ćutiš i puziš i radiš sve što tražim ili ću ponovo pokrenuti mašinu za ubistva. Pod pregovaranjem mislim na Kako možemo pronaći rješenje koje uvažava svačije brige i omogućava nam da krenemo ka danu kada možemo ovaj sukob ostaviti iza sebe? Pregovaranje je suprotno od lakog. Mnogo je lakše razneti stvari.

Svjetski trgovac oružjem, arsenal diktatura i takozvanih demokratija, može vrlo snažno pokrenuti ratove ka primirju i pregovorima, zaustavljanjem protoka oružja.

Ne biste masovnom strijelcu dali više metaka dok ga tražite da prestane pucati.

Niti naši zahtjevi američke vlade ne bi trebali biti ograničeni na to da je preklinjemo da govori u prilog prekida vatre dok se isporučuje preko više brda besplatnog oružja koje plaćamo vi i ja, ponosni, pretjerano ponosni stanovnici jedne bogate nacije koja ne može radi zdravstvo ili obrazovanje ili penziju ili infrastrukturu jer brine samo o ratu.

Treba nam globalno primirje.

I treba nam više od toga.

Treba nam društvo u kojem je prihvatljivo to reći, u kojem te izreke ne čine izdajničkim slugom raznih neprijatelja.

Trebamo društvo koje slavi Dan primirja onako kako je stvoreno, a ne kako je pretvoreno u Dan boraca. Dan primirja bio je dan okončanja rata i nade da će se okončati sve ratne tvorevine, zamišljanja da je svijet sada vidio nešto toliko strašno da neće dozvoliti da se to ponovi, pretpostavke da će mir o kojem će se pregovarati u Versaillesu ne biti užasno iskrivljeni u efektivnu garanciju Drugog svetskog rata. Dan primirja bio je dan posvećenosti radu na okončanju svih ratova.

Tačno u 11. sat 11. dana 11. mjeseca, 1918. godine, ljudi širom Evrope iznenada su prestali da pucaju jedni na druge — barem u Evropi; nastavili su nedeljama u Africi. Do tog trenutka su ubijali i primali metke, padali i vrištali, stenjali i umirali, od metaka i od otrovnog gasa. A onda su stali, u 11:00 ujutro. Stali su po planu. Nije da su se umorili ili došli k sebi. I prije i poslije 11 sati jednostavno su izvršavali naređenja. Sporazum o primirju kojim je okončan Prvi svjetski rat odredio je 11 sati kao vrijeme za odustajanje, odluka koja je omogućila da još 11,000 ljudi bude ubijeno, ranjeno ili nestalo - mogli bismo dodati "bez razloga", osim da bi to podrazumijevalo i ostale rata je iz nekog razloga.

Taj čas u narednim godinama, taj trenutak završetka rata koji je trebao okončati sav rat, taj trenutak koji je započeo svjetsku proslavu radosti i obnove nekog privida razuma, postao je vrijeme tišine , zvonjave, sećanja i posvećenja stvarnom okončanju svakog rata. To je bio Dan primirja. To nije bila proslava rata ili onih koji su učestvovali u ratu, već onog trenutka kada je rat završio - a sjećanje i žaljenje na taj rat je uništeno.

Kongres je u 1926-u usvojio rezoluciju o danu primirja pozivajući na "vježbe osmišljene za održavanje mira kroz dobru volju i uzajamno razumijevanje ... koje pozivaju građane Sjedinjenih Država da promatraju dan u školama i crkvama uz odgovarajuće ceremonije prijateljskih odnosa sa svim drugim narodima." Kasnije, Kongres je dodao da je 11th u novembru bio "dan posvećen stvaranju svjetskog mira".

Nemamo toliko praznika posvećenih miru da bismo sebi mogli priuštiti da ih poštedimo. Da su Sjedinjene Države bile prisiljene da ukinu ratni praznik, imale bi na desetine izbora, ali praznici mira ne rastu samo na drveću. Majčin dan je lišen svog prvobitnog značenja. Dan Martina Luthera Kinga oblikovan je oko karikature koja izostavlja svako zalaganje za mir. Dan primirja se vraća.

Dan primirja, kao dan suprotstavljanja ratu, trajao je u Sjedinjenim Američkim Državama kroz 1950 i još duže u nekim drugim zemljama pod imenom Dan sećanja. Tek nakon što su SAD uništile Japan, uništile su Koreju, započele hladni rat, stvorile CIA-u i uspostavile stalni vojno-industrijski kompleks sa velikim stalnim bazama širom svijeta, koji je američka vlada preimenovala u Dan primirja kao Dan veterana u junu. 1, 1954.

Dan veterana, za većinu ljudi, više nije dan koji će razveseliti kraj rata ili čak težiti njegovom ukidanju. Dan veterana nije čak ni dan kada treba žaliti za mrtvima ili se pitati zašto je samoubistvo glavni ubojica američkih vojnika ili zašto toliko veterana nemaju kuće. Dan veterana se generalno ne oglašava kao pro-ratna proslava. Međutim, poglavlja Veterana za mir zabranjena su u nekim malim i većim gradovima, iz godine u godinu, od učešća na paradama Dana veterana, na osnovu toga što se protive ratu. Danima veterana parade i događaji u mnogim gradovima hvale rat, a gotovo svi hvale učešće u ratu. Gotovo svi događaji na dan veterana su nacionalistički. Malo je onih koji promoviraju “prijateljske odnose sa svim drugim narodima” ili rade na uspostavljanju “svjetskog mira”.

U mnogim dijelovima svijeta, uglavnom, ali ne isključivo u zemljama Britanskog Commonwealtha, ovaj dan se zove Dan sjećanja i trebao bi biti dan žalosti za mrtvima i rada na ukidanju rata kako se ne bi stvarali još mrtvi u ratu. Ali dan se militarizira i čudna alkemija koju su skuhale oružarske kompanije koristi taj dan da ljudima kaže da će obeščastiti već ubijene ako ne podrže ubijanje više muškaraca, žena i djece u ratu.

Priča sa prvog Dana primirja o posljednjem poginulom vojniku u Evropi u posljednjem velikom ratu u svijetu u kojem su većina poginulih bili vojnici naglašava glupost rata. Henry Nicholas John Gunther rođen je u Baltimoru, Maryland, od roditelja koji su emigrirali iz Njemačke. Septembra 1917. godine bio je pozvan da pomaže u ubijanju Nijemaca. Kada je iz Evrope pisao kući kako bi opisao koliko je rat bio užasan i kako bi ohrabrio druge da izbjegnu regrutaciju, bio je degradiran (a njegovo pismo cenzurirano). Nakon toga, rekao je svojim prijateljima da će se dokazati. Kako se tog posljednjeg dana u novembru približavao rok do 11:00, Henry je ustao, protiv naređenja, i hrabro krenuo bajunetom prema dva njemačka mitraljeza. Nemci su bili svesni primirja i pokušali su da ga odbiju. Približavao se i pucao. Kada se približio, kratka rafalna mitraljeska vatra prekinula mu je život u 10:59 sati. Henryu je vraćen čin, ali ne i život.

U knjizi pod nazivom Guys Like Me od Michaela Messnera, autor pripovijeda koliko njegov djed nije volio Dan veterana: „Pokušao sam da presečem dedino nervozno raspoloženje poželevši mu srećan Dan veterana. Ogromna greška. 'Dan Veterana!' lajao je na mene šljunčanim glasom doživotnog pušača. 'Nije Dan veterana! Dan je primirja. Oni glupani. . . prokleti . . . političari . . . promijenio u Dan veterana. I stalno nas uvlače u nove ratove.' Moj djed je sada hiperventilirao, a njegova jetra zaboravljena. 'Buncha lopovi! Oni se ne bore u ratovima, znate. Momci poput mene vode ratove. Nazvali smo to “Rat za okončanje svih ratova” i vjerovali smo u to.' Završio je razgovor šaljivo: 'Dan veterana!' Dan primirja je za Grampsa simbolizirao ne samo kraj njegovog rata, već i kraj cijelog rata, zoru trajnog mira. Ovo nije bio besposlen san. U stvari, masovni pokret za mir je 1928. pritisnuo američku vladu da potpiše Kelog-Briand pakt, međunarodni 'Sporazum o odricanju od rata'. . . Kada . . . Ajzenhauer je potpisao zakon kojim se menja naziv praznika u Dan veterana, da bi se uključili i veterani Drugog svetskog rata, bio je to šamar za mog dedu. Nada je isparila, zamijenjena ružnom realnošću da će političari nastaviti da pronalaze razloge da šalju američke dječake – 'momke poput mene' – da se bore i ginu u ratovima.”

Veteran jednog od tih ratova, Gregory Ross napisao je pjesmu pod nazivom “Trenutak tišine u šumi bijelih križeva”. Napisao ju je 1971. za čitanje na velikom antiratnom skupu na nacionalnom groblju u Arlingtonu. To ide ovako:

The Dead

ne treba da se poštuje naša šutnja

ne treba da se naša tišina pamti.

ne prihvatite našu tišinu kao sjećanje, kao čast.

ne očekujte da će naša tišina prestati

ratni pokolj

dete je gladovalo

žena je silovala

virulentnost netolerancije

Zemlja je oskrnavljena

Živi koji traže našu tišinu

u doživotnom strahu i saučesništvu

The Dead

zahtijevaju našu hrabrost da se suprotstavimo moćnim i pohlepnim.

zahtevaju da naši životi budu glasni, saosećajni, hrabri.

zahtevaju naš bes na nastavak rata u njihovo ime.

zahtijevaju naš šok od sakaćenja Zemlje u njihovo ime.

zahtijevaju da nas poštuje, da nas pamte.

The Dead

nema svrhe za našu tišinu