Helen Keller
Za početak imam riječ da kažem svojim dobrim prijateljima, urednicima i drugima koji su ganuti da me sažalijevaju. Neki ljudi su ožalošćeni jer zamišljaju da sam u rukama beskrupuloznih osoba koje me zalutaju i nagovaraju da zagovaram nepopularne ciljeve i postanem glasnikom njihove propagande. Sada, jednom da se shvati da ne želim njihovo sažaljenje; Ne bih zamijenio mjesto s jednim od njih. Znam o čemu pričam. Moji izvori informacija su jednako dobri i pouzdani kao i svi drugi. Imam radove i časopise iz Engleske, Francuske, Njemačke i Austrije koje i sam mogu čitati. Ne mogu to učiniti svi urednici koje sam upoznao. Nemali broj njih mora uzeti svoju polovinu francuskog i njemačkog jezika. Ne, neću omalovažavati urednike. Oni su prezaposleni, neshvaćeni razred. Neka se ipak sjete da, ako ne vidim vatru na kraju njihovih cigareta, ne mogu niti provući iglu u mrak. Sve što tražim, gospodo, je pošteno polje i nikakva usluga. Ušao sam u borbu protiv spremnosti i protiv ekonomskog sistema u kojem živimo. To će biti borba do kraja, a ja ne tražim četvrtinu.
Budućnost svijeta leži u rukama Amerike. Budućnost Amerike počiva na leđima 80,000,000 radnih muškaraca i žena i njihove djece. Suočavamo se sa ozbiljnom krizom u našem nacionalnom životu. Nekoliko onih koji profitiraju od rada masa žele da organizuju radnike u vojsku koja će štititi interese kapitalista. Pozivamo vas da dodate teška opterećenja koja već nosite teret veće vojske i brojnih dodatnih ratnih brodova. U vašoj je moći da odbijete da nosite artiljeriju i zastrašujuće ciljeve i da se otresete nekih tereta, kao što su limuzine, parne jahte i seoska imanja. Ne morate da pravite veliku buku oko toga. Tišinom i dostojanstvom stvaralaca možete okončati ratove i sistem sebičnosti i eksploatacije koji uzrokuje ratove. Sve što treba da uradite da biste doveli do ove ogromne revolucije je da se ispravite i sklopite ruke.
Mi se ne pripremamo za odbranu naše zemlje. Čak i da smo bespomoćni kao što kongresmen Gardner kaže da jesmo, nemamo neprijatelja koji su dovoljno lukavi da pokušaju da napadnu Sjedinjene Države. Govor o napadu iz Nemačke i Japana je apsurdan. Nemačka ima pune ruke posla i nekoliko generacija će biti zaokupljena svojim poslovima nakon završetka evropskog rata.
Sa potpunom kontrolom Atlantskog oceana i Sredozemnog mora, saveznici nisu uspjeli da spuste dovoljno ljudi da bi porazili Turke na Gallipoliju; i onda nisu uspeli da ponovo sleti vojsku u Solunu na vreme da provere bugarsku invaziju na Srbiju. Osvajanje Amerike vodom je noćna mora ograničena isključivo na neznalice i članove mornaričke lige.
Ipak, svugdje čujemo strah koji napreduje kao argument za naoružanje. Podsjeća me na basnu koju sam pročitao. Izvjesni muškarac je našao potkovu. Njegov susjed počeo je plakati i kukati jer, kako je pravedno naglasio, čovjek koji je pronašao potkovu mogao bi jednog dana pronaći konja. Pronašavši cipelu, mogao bi ga potkovati. Dijete komšije moglo bi se jednog dana tako približiti konjskim pakaoima da bi bilo izudarano i umrijeti. Nesumnjivo bi se dvije porodice posvađale i potukle, a pronalaskom potkove izgubilo bi se nekoliko vrijednih života. Znate u posljednjem ratu koji smo imali sasvim slučajno smo pokupili neka ostrva u Tihom okeanu, što će možda jednog dana biti uzrok svađe između nas i Japana. Radije bih odmah napustio ta ostrva i zaboravio na njih nego da bih ratovao da ih zadržim. Zar ne bi
Kongres se ne sprema da brani narod Sjedinjenih Država. Ona planira da zaštiti kapital američkih špekulanata i investitora u Meksiku, Južnoj Americi, Kini i Filipinskim ostrvima. Usput, ova priprema će imati koristi od proizvođača municije i ratnih mašina.
Do nedavno su se u Sjedinjenim Državama koristili za novac koji se uzimao od radnika. Ali američka radna snaga sada se iskorištava gotovo do krajnjih granica, a svi naši nacionalni resursi su prisvojeni. Ipak, dobit nastavlja gomilati novi kapital. Naša industrija u procvatu ubistava puni trezore njujorških banaka zlatom. A dolar koji se ne koristi za ropljenje nekog ljudskog bića ne ispunjava svoju svrhu u kapitalističkoj šemi. Taj dolar mora biti uložen u Južnu Ameriku, Meksiko, Kinu ili Filipine.
Nije bilo slučajno što je mornarička liga postala istaknuta u isto vrijeme kada je Nacionalna gradska banka New Yorka osnovala podružnicu u Buenos Airesu. Nije puka slučajnost da su šest poslovnih saradnika JP Morgan zvaničnici liga odbrane. A šansa nije diktirala da gradonačelnik Mitchel imenuje u njegov Komitet sigurnosti tisuću ljudi koji predstavljaju petinu bogatstva Sjedinjenih Država. Ovi ljudi žele da njihova strana ulaganja budu zaštićena.
Svaki moderni rat imao je korijen u eksploataciji. Građanski rat se vodio da bi se odlučilo da li će robovi juga ili kapitalisti na severu iskoristiti Zapad. Špansko-američki rat odlučio je da Sjedinjene Države iskoriste Kubu i Filipine. Južnoafrički rat je odlučio da Britanci iskoriste rudnike dijamanata. Rusko-japanski rat je odlučio da Japan treba da iskoristi Koreju. Sadašnji rat je da se odluči ko će eksploatirati Balkan, Tursku, Perziju, Egipat, Indiju, Kinu, Afriku. I oštrimo svoj mač da uplašimo pobednike da sa nama podele plijen. Sada radnici nisu zainteresovani za plijen; ionako ih neće dobiti.
Propagandisti spremnosti imaju još jedan predmet i veoma važan. Žele dati ljudima nešto da razmisle, osim što su dobili nesretno stanje. Oni znaju da su troškovi života visoki, plate su niske, zaposlenost je neizvjesna i bit će mnogo više kada se zaustavi europski poziv za municiju. Bez obzira na to koliko teško i neprekidno ljudi rade, oni često ne mogu priuštiti udobnost života; mnogi ne mogu dobiti potrebe.
Svakih nekoliko dana dobivamo novo ratno strahovanje kako bismo njihovoj propagandi dali realizam. Doveli su nas na ivicu rata zbog Lusitanije, Zaljeva, Ancone, a sada žele da se radnici uzbude zbog potonuća Perzije. Radnik ne zanima nijedan od ovih brodova. Nijemci bi mogli potopiti svako plovilo na Atlantskom okeanu i Sredozemnom moru, i ubiti Amerikance sa svakim - američki radnik još uvijek ne bi imao razloga za rat.
Sva mehanizacija sistema je pokrenuta. Iznad prigovora i glasa protesta radnika čuje se glas autoriteta.
„Prijatelji“, kaže se, „kolege radnici, rodoljubi; vaša zemlja je u opasnosti! Sa svih strana nas ima neprijatelja. Između nas i naših neprijatelja ne postoji ništa osim Tihog i Atlantskog oceana. Pogledajte šta se dogodilo sa Belgijom. Razmotrite sudbinu Srbije. Hoćete li mrmljati o niskim platama kad je vaša zemlja, vaše slobode, ugrožena? Kakve ste patnje podnijeli u usporedbi s ponižavanjem pobjedničke njemačke vojske koja plovi East Riverom? Prestanite cviliti, zauzmite se i pripremite za obranu vatre i zastave. Nabavite vojsku, nađite mornaricu; budite spremni da se sretnete s osvajačima poput slobodnih srca koji ste slobodni. "
Hoće li radnici ući u ovu zamku? Hoće li se opet prevariti? Bojim se da je tako. Ljudi su oduvek bili podložni oratoriji ove vrste. Radnici znaju da nemaju neprijatelja osim svojih gospodara. Oni znaju da njihovi papiri za državljanstvo nisu jamstvo za sigurnost njih samih ili njihovih supruga i djece. Oni znaju da im pošteni znoj, uporni napori i godine borbe ne donose ništa što se vredi držati, za koje se vredi boriti. Ipak, duboko u svojim glupim srcima, oni vjeruju da imaju zemlju. O slijepa sujeta robova!
Oni pametni, gore na visinama, znaju koliko su radnici djetinjasti i blesavi. Znaju da će se, ako ih vlada obuče u kaki i da im pušku i pokrene ih limenom glazbom i mašući transparentima, ići hrabro boriti za svoje neprijatelje. Uče ih da hrabri muškarci umiru za čast svoje zemlje. Kakvu cijenu za apstrakciju - živote miliona mladića; drugi milioni osakaćeni i zaslijepljeni za cijeli život; postojanje je postalo odvratno za još više miliona ljudi; postignuće i nasljeđe generacija odnijelo se u trenutku - i niko nije bolji za svu bijedu! Ova strašna žrtva bila bi razumljiva kad bi vas stvar zbog koje umirete i koju zovete državom hranila, oblačila, smještala i grijala, školovala i njegovala vašu djecu. Mislim da su radnici najnesebičnija od djece ljudi; trude se i žive i umiru za tuđu zemlju, tuđe osjećaje, tuđe slobode i tuđu sreću! Radnici nemaju vlastitih sloboda; nisu slobodni kad su primorani da rade dvanaest ili deset ili osam sati dnevno. nisu slobodni kad su loše plaćeni za svoj iscrpljujući trud. Nisu slobodni kada njihova djeca moraju raditi u rudnicima, mlinovima i fabrikama ili gladovati i kada njihove žene siromaštvo može dovesti do sramotnog života. Nisu slobodni kad su palicama i zatvorenima jer štrajkuju zbog povećanja plata i zbog elementarne pravde koja je njihovo ljudsko pravo.
Mi nismo slobodni ako ljudi koji određuju i izvršavaju zakone ne predstavljaju interese života ljudi i nemaju drugog interesa. Glasački listić ne čini slobodnog čoveka iz robovske plate. U svijetu nikada nije postojala istinski slobodna i demokratska nacija. Od pamtivijeka su ljudi sa slijepom odanošću pratili jake ljude koji su imali moć novca i vojske. Čak i dok su bojna polja bila nagomilana svojim mrtvima, obrađivali su zemlje vladara i pljačkali su plodove svog rada. Sagradili su palate i piramide, hramove i katedrale u kojima nije bilo pravog svetilišta slobode.
Kako je civilizacija postajala sve složenija, radnici su postajali sve više porobljeni, a do danas su tek nešto više od dijelova strojeva kojima upravljaju. Svakodnevno se suočavaju s opasnostima željeznice, mosta, nebodera, teretnog vlaka, štednjaka, stovarišta, splavi za drvnu građu i min. Trčeći i trenirajući na dokovima, na željezničkim prugama i podzemnim i na moru, oni pokreću saobraćaj i prelaze sa kopna na zemlju dragocjenu robu koja nam omogućava da živimo. I koja je njihova nagrada? Oskudna plata, često siromaštvo, rente, porezi, porezi i ratne odštete.
Vrsta pripravnosti koju radnici žele je reorganizacija i rekonstrukcija cijelog njihovog života, kakvu nikada nisu pokušali ni državnici ni vlade. Nijemci su prije godina saznali da ne mogu odgajati dobre vojnike u sirotinjskim četvrtima pa su upali siromašne četvrti. Oni su se pobrinuli da svi ljudi imaju barem nekoliko osnovnih stvari civilizacije - pristojan smještaj, čiste ulice, korisnu, iako oskudnu hranu, odgovarajuću medicinsku njegu i odgovarajuće zaštitne mjere za radnike u njihovim zanimanjima. To je samo mali dio onoga što bi trebalo učiniti, ali ono što se čudi što je jedan korak ka pravoj vrsti pripremljenosti za Njemačku učinio! Osamnaest mjeseci održavao se slobodnim od invazije dok je vodio produženi osvajački rat, a njegove vojske još uvijek insistiraju nesmanjenom snagom. Vaša je stvar da te reforme nametnete upravi. Neka se više ne govori o tome šta vlada može, a šta ne može. Sve ove stvari učinile su sve zaraćene nacije u užurbanosti rata. Svakom osnovnom industrijom bolje su upravljale vlade nego privatne korporacije.
Vaša je dužnost da insistirate na još radikalnijoj mjeri. Vaš posao je da vidite da nijedno dete nije zaposleno u industrijskom objektu ili rudniku ili radnji, i da nijedan radnik u nepotrebnom slučaju nije izložen nesreći ili bolesti. Vaš posao je da im date čiste gradove, bez dima, prljavštine i zagušenja. Vaš posao je da ih natjerate da vam plate za život. Vaš posao je da vidite da se ova vrsta pripravnosti unosi u svako odeljenje nacije, sve dok svako nema šansu da bude dobro rođen, dobro hranjen, s pravom obrazovan, inteligentan i upotrebljiv zemlji u svakom trenutku.
Udarite protiv svih uredbi i zakona i institucija koje nastavljaju pokolj mira i ratnih ratova. Udarite protiv rata, jer bez vas se ne mogu boriti. Udaranje protiv proizvodnje šrapnela i gasnih bombi i svih drugih sredstava za ubistvo. Udarite protiv spremnosti koja znači smrt i bijedu za milijune ljudi. Ne budite glupi, poslušni robovi u vojsci uništenja. Budite heroji u vojsci gradnje.
Izvor: Helen Keller: Njegove socijalističke godine (međunarodni izdavači, 1967)
