Autor Alfred De Zayas, CounterPunchAvgust 9, 2024
Kada se kaže umirenje, normalno bi pomislili na dijalog, kompromis, umjerenost, civilizaciju. Lično mislim na detant, zbližavanje, primirje, pomirenje. Razmišljam o neophodnosti saslušanja druge strane, pokušaja da se shvati porijeklo zamjerki, strpljenja i upornosti u duhu legendarnog švicarskog posrednika Nicolasa de Fluea[1]. Mislim i na holandskog filozofa zdravog razuma Baruha Spinoze, njegovog etika i njegova Tractatus Politicus: "Sedulo curavi, humanas actiones non ridere, non lugere, neque detestari, sed intelligere” (Pažljivo sam se trudio da se ne rugam, žalim ili ocrnim ljudske postupke, već da ih razumijem). Suprotnost pomirenju je zveckanje sabljom, nepopustljivost, samopravednost, provokacija[2], eskalacija.
Na prvi pogled riječ smirivanje podrazumijeva civiliziran pristup rješavanju sukoba u smislu člana 2(3) Povelje UN-a, koji propisuje „Sve članice će svoje međunarodne sporove rješavati mirnim sredstvima na način da međunarodni mir i sigurnost, i pravda, nisu ugroženi.” Mislim i na zabranu prijetnje upotrebom sile koja je ugrađena u Povelju Ujedinjenih nacija, npr. jus cogens Član 2(4). Zaista, svaka eskalacija tenzija, svaki pokušaj opkoljavanja druge zemlje, nametanje jednostranih mjera prinude, sabotaža cjevovoda[3] — sve podrazumijeva prijetnju, ponekad i egzistencijalnu prijetnju koja može dovesti do izbijanja rata ili njegovog bespotrebnog nastavka.
U orvelovskom svijetu u kojem živimo, umirenje je pretvoreno u pogrdni izraz, a političari koji žele promovirati mir kroz pregovore, koji teže da žive u skladu s Poveljom UN-a, ponekad se nazivaju „umiriteljima“. Da, kao što svi znamo, mnogo je lakše baviti se blatom ad hominem napade na osobe koje imaju drugačija mišljenja nego da se upuštaju u racionalnu argumentaciju. Iako umirenje nema nikakve veze s kukavičlukom, izdajom ili predajom, izraz pomiritelj postao je grubi disfemistički epitet.
Vraćajući se na osnove, očigledno je da je smirivanje proces pregovaranja o kompromisu, usluga za uslugu ima za cilj da smiri vode i doprinese održivim rješenjima gorućih sporova. Pomirivanje je druga riječ za prevenciju kroz diplomatiju, diplomatiju s poštovanjem koja sluša a ne diktira, civiliziranu diplomatiju u smislu mišljenja Georgea F. Kennana od 5. februara 1997. u New York Timesu: “Sudbonosna greška”[4].
Kao profesor međunarodnog prava koji je takođe doktorirao srednjovjekovnu i modernu historiju, pokušavam sagledati pravna pitanja u istorijskoj perspektivi i identificirati relevantne istorijske presedane. Zaista, manipulaciju jezikom i otmicu značenja nisu prvi otkrili Aldous Huxley i George Orwell. Propaganda je sastavni dio ljudskog epa još od Mesopotamije, Egipta, Grčke i Rima. Dostigla je vrhunac tokom Francuske revolucije i hiperbola Robespierrea i njegovog zloglasnog Comité de Salut Public. Propaganda, raspirivanje mržnje prema „neprijatelju“ i nemilosrdne provokacije bili su izvor Prvog i Drugog svjetskog rata, rata u Vijetnamu, rata u Iraku itd.
S jedne strane prepoznajemo upotrebu eufemizama, poput nazivanja invazije, pravog vrućeg rata, "specijalne vojne operacije"[5], ili u tom slučaju pronalazak dobronamjernih etiketa kao što su „Operacija trajna sloboda“, Urgent Fury, Just Cause, Desert Storm, Infinite Reach, Iraqi Freedom, New Dawn, itd. agresija. Drugi eufemizmi uključuju preimenovanje američkog Ministarstva rata u Ministarstvo odbrane 1949. godine, iste godine kada je uspostavljen NATO. Ali budimo iskreni prema sebi, kada se Ministarstvo odbrane uključilo u odbranu? Sigurno ne na Kubi, Grenadi, Haitiju, Iraku, Nikaragvi, Panami, Libiji, Siriji, Venecueli, Vijetnamu itd. Još jedna očigledna trivijalizacija subverzije i ilegalne intervencije u unutrašnje stvari drugih država je izum benignog izraza „revolucija u boji“. ” za kamufliranje vulgarnog državni udar.
Ono što se danas čini novim je proliferacija ne samo eufemizama, već i suprotnosti eufemizama – namjerna kontaminacija pozitivnih pojmova nanošenjem negativnih konotacija. To podrazumijeva iskrivljavanje historije da bi implicirala da je mirovna misija zdravog razuma, poput one koju je vodio rotirajući predsjednik EU Victor Orban u Kijevu, Moskvi, Pekingu, Washingtonu, DC, u junu 2024. predstavljala „smirenje“ „agresora“, nešto nekako odvratno, izdajničko, neetično.
Kao što je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla: “Ova mirovna misija nije bila ništa drugo nego misija smirivanja”[6] Upozorila je dalje na X: „Mirenje neće zaustaviti Putina. Samo jedinstvo i odlučnost će utrti put ka sveobuhvatnom, pravednom i trajnom miru u Ukrajini.” Kakva potpuna glupost! Upravo je to samopravedna i sebična nepopustljivost koja produžava ratove i koči zdravorazumska rješenja. Čini se da su se SAD i EU uvukle u čistu košulju hegemonističke ideologije koja ih sprečava da koriste alate diplomatije. Čini se da je “Zapad” zatvoren u nerealno očekivanje konačne “pobjede” nad “zlom” koja može završiti potpunim neuspjehom, pošto su američki poduhvati u Vijetnamu i Afganistanu okončani. Američke “misije” ne samo da su propale, već su uzrokovale smrt miliona ljudskih bića.
Suprotno onome što tvrdi von der Leyen, mirovna misija Viktora Orbana bila je u velikoj mjeri u skladu sa slovom i duhom Povelje UN-a, sa erga omnes obaveza svih država članica UN-a da podrže mirovne inicijative i da rade na pomirenju i obnovi. Zaista, u nuklearnom dobu, Orbanovo „smirenje“ je jedina racionalna politika za spas planete od Apokalipse.
Svakom posmatraču trebalo bi biti jasno da odbijanje EU da pregovara o miru u Ukrajini predstavlja očito kršenje člana 2(3) Povelje UN-a i prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti u smislu člana 39 Povelje UN-a. To je nešto što generalni sekretar UN-a treba da kaže, nazivajući stvari pravim imenom. Ali on je previše oprezan. Nepopustljivost SAD i EU/NATO dijametralno je suprotna međunarodnoj pravnoj obavezi da se suzdrže od provokacija i eskalacije. Nadalje, to je u suprotnosti sa članom 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji štiti pravo na život i članom 20 koji propisuje: “Svaka propaganda rata je zabranjena zakonom.”
Otmica izraza "pomirenja": Minhenski sporazum od 30. septembra 1938.
Izraz “pomirenja” oteli su političari koji su skloni ratu i koji pokušavaju da oklevetaju državnike i diplomate koji nastoje prekinuti oružani sukob prekidom vatre i pregovorima. Ali kako to da su ratni huškači uspjeli otrovati pojam smirivanja? Ovo je jednostavno i pojednostavljeno. Dovoljno je spomenuti višenamjenskog bauka – Adolfa Hitlera. Dočarajte sliku “personifikovanog zla” i optužite potencijalnog mirotvorca da bude podređen. Kako je britanski premijer Neville Chamberlain ušao u istoriju kao Hitlerov „umiritelj“, Viktor Orban je danas optužen da služi interesima Vladimira Putina. Ovu taktiku smo vidjeli 1930-ih, a historiografija Drugog svjetskog rata ovjekovječila je karikature i stereotipe, koje su širile Elizabeth Wiskemann i drugi „istoričari“ i cementirali mejnstrim mediji koji su saučesnici.[7]
Pojam „pomirenja“ uglavnom se povezuje sa Minhenskom konferencijom u septembru 1938. godine, koja je u suštini predvidjela odvajanje njemačkog govornog područja Čehoslovačke (3.5 miliona ljudi) i njihovo pripajanje Njemačkoj. Čini se da se niko ne želi sjetiti da je inkorporacija ovih etničkih njemačkih okruga u novostvorenu državu Čehoslovačku 1919. bila vrlo kontroverzna i da su mnogi upozoravali da će se tako velika njemačka “manjina” u novoj državi pokazati neprobavljivom i izazvati tenzije. to bi moglo dovesti do novog evropskog rata.
Samo nekoliko istoričara bilo je spremno da prizna da Minhenski sporazum nije bio „ograđivanje zemlje“ od strane Adolfa Hitlera, već da je njime zapravo implementiran veći deo predloga SAD na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine, gde je profesor Archibald Cary Coolidge (Harvard) predstavio rad u ime američke delegacije, na osnovu Wilsonovih 14 tačaka i principa samoopredjeljenja. Coolidge je tvrdio da ne bi bilo mudro prisiliti toliki broj “Sudetskih Nijemaca” pod neprijateljsku češku vlast, kada su tražili samoopredjeljenje koje je dato Česima, Slovacima, Slovencima, Hrvatima, itd. Coolidge je napravio karte to bi povuklo granice nove Čehoslovačke države na način da bi većinu Nijemaca zadržao unutar novih, znatno smanjenih granica poslijeratne Njemačke i Austrije. U izvještaju od 10. marta 1919. upućenoj Američkoj komisiji za pregovore o miru, od 10. marta 1919., Cooledge je naveo:
„Dati Čehoslovacima svu teritoriju koju oni traže bila bi ne samo i nepravda prema milionima ljudi koji ne žele da dođu pod češku vlast, već bi bilo opasno i možda pogubno za budućnost nove države… Krv prolivena u martu 3rd kada su češki vojnici u nekoliko gradova pucali na nemačke mase[8] ... prolivena na način koji se ne može lako oprostiti ... Za Bohemiju budućnosti da u svojim granicama zadrži veliki broj duboko nezadovoljnih stanovnika koji će iza sebe imati preko granice desetine miliona simpatizera svoje rase biće opasno eksperimenta koji teško može obećati uspjeh na duge staze.”[9]
Sudetski Nemci su 1918. i 1919. održavali referendume i apelovali na pregovarače u Parizu. Dana 9. oktobra 1918. članovi austrijskog parlamenta dali su sljedeću izjavu: „Priznajemo pravo na samoopredjeljenje slavenskih i romanskih naroda u Austriji i isto pravo polažemo s njemačko-austrijcima... Izjavljujemo da njemački narod Austrijsko carstvo će se suprotstaviti diktiranom određivanju statusa bilo kojeg svog dijela.. Protiv svakog takvog pokušaja njemačko-austrijanci će braniti svoje pravo na samoopredjeljenje svim sredstvima koja su im na raspolaganju.”[10]
Kada su Nijemci-Austrijani mirno demonstrirali na ulicama Praga, Brna itd. — Češke milicije su masakrirala njih 54. Ovo dokumentujem u drugom poglavlju moje knjige Nemesis u Potsdamu[11]. Kao što je predviđalo nekoliko političara u to vrijeme i dokumentirano od strane istoričara poput AJP Taylor[12], Drugi svjetski rat je dijelom bio uzrokovan serijskim kršenjem Ugovora o manjinama Lige naroda od strane vlada Poljske (gdje je dva miliona Nijemaca ostavljeno izvan znatno smanjenih njemačkih granica, a otprilike četvrtina njene teritorije je ustupljena Poljska) i Čehoslovačka. Tadašnje Vijeće Lige naroda više puta je smatralo Poljsku i Čehoslovačku krivima – kao i Stalni sud međunarodne pravde. Ali ništa nije učinjeno da se situacija ispravi.[13]
Britanski istoričar Arnold Toynbee pisao je u Economistu 1937. o kršenju osnovnih ljudskih prava Sudetskih Nijemaca. Godine 1938. Lord Runciman je preuzeo zvaničnu misiju u Čehoslovačku, koja je potvrdila ono što su Toynbee (i Coolidge) govorili.
Po povratku s putovanja u Čehoslovačku 1937. godine, profesor Arnold Toynbee je primijetio u članku o kojem se naširoko raspravljalo za The Economist:
“Istina je da je čak i najistinskiji i najstariji demokratski način života izuzetno teško primijeniti kada imate posla s manjinom koja ne želi živjeti pod vašom vlašću. Znamo vrlo dobro da sami nikada nismo bili u stanju primijeniti vlastiti britanski brend demokratije u našem pokušaju da vladamo Ircima. A u Čehoslovačkoj danas metode kojima Česi drže prednost nad Sudetskom nisu demokratske…”[14]
U avgustu 1938. vikont Walter Runciman je poduzeo mirovnu misiju u Čehoslovačkoj. U svom detaljnom izvještaju britanskoj kruni lord Runciman je zaključio: “Vjerujem da su ove žalbe u osnovi opravdane. Čak iu vrijeme moje misije nisam mogao pronaći nikakvu spremnost od strane čehoslovačke vlade da ih popravi u bilo čemu nalik adekvatnom obimu… iz mnogo razloga… osjećaj među Sudetskim Nijemcima do prije otprilike tri ili četiri godine bio je jedan od beznađa ... njihovo okretanje za hep prema svojim rođacima i njihovu eventualnu želju da se pridruže Reichu smatram prirodnim razvojem u datim okolnostima.”[15]
Zaista, postoje neke paralele između Minhenskog sporazuma iz 1938. i Minhenskih sporazuma iz 2014/2015. Ovi sporazumi su imali za cilj da uklone izvore animoziteta između strana i na taj način spreče izbijanje otvorenih neprijateljstava (zbog samoopredeljenja Sudetskih Nemaca) iu drugom slučaju da se zaustavi oružani sukob koji je već bio u toku u Donbasu. Minhenski sporazum se može posmatrati kao umirenje u pozitivnom smislu te reči i ne treba ga ocrnjivati, jer su Sudetski Nemci, čiji su preci živeli u Češkoj i Moravskoj 700 godina, imali pravo na samoopredeljenje. Nažalost, sam Hitler je prekršio Minhenski sporazum u martu 1939. kada je umarširao u Prag i pretvorio Bohemiju i Moravsku u „Protektorat“, čime im je uskratio samoopredeljenje. Minski sporazumi bi osigurali teritorijalni integritet Ukrajine i utrli put miru u Donbasu samo da je Ukrajina prestala granatirati Donjeck i Lugansk i da je ukrajinska vlada sela s Rusima-Ukrajincima Donbasa i dogovorila se o unutrašnjem pitanju -odlučnost koja bi garantovala prava Rusa-Ukrajinaca u granicama Ukrajine. Da je Ukrajina implementirala sporazume iz Minska, ne bi bilo ruske invazije 24. februara 2022. Ali treba ponoviti, ukrajinski rat nije počeo u februaru 2022. već osam godina ranije, 22. februara 2014. uz podršku SAD i EU državni udar protiv demokratski izabranog predsednika Ukrajine Viktora Janukoviča[16].
zaključak
Pomirivanje nije slaba ili kukavička politika. Naprotiv, to je upravo ono što Povelja UN-a zahteva u svojoj preambuli, članovima 1, 2 itd. Pomirivanje je izraz civilizacije, ne hegemonističkih imperativa i fobija, već ponovno povezivanje sa stvarnošću, imajući u vidu da Rusija postoji, da Palestina postoji i da i ti narodi imaju pravo na život.
Više od svega drugog, čovječanstvu je potrebno praktično smirivanje u smislu davanja i uzimanja, priznajući da su sve strane počinile velike greške, pogrešne procjene i zločine u kontekstu Ukrajine i Palestine. Naročito mi na Zapadu moramo unaprijediti svoju sposobnost samokritike i shvatiti da ako provociramo druge, ako ponižavamo druge, ako pokušavamo da iskoristimo druge, neizbježno će biti posljedica. Dakle, smirivanje mora značiti prihvatanje realnosti na terenu, kao što su diplomate na Vestfalskom miru 1648. priznale nakon trideset godina razornih ratova i osam miliona mrtvih, kao što su diplomate na Bečkom kongresu 1814-15. priznale nakon Napoleonovog avanture. Vrijeme je da ozbiljno shvatimo nacrte mira koje su formulirali članovi globalne većine, inter alia od strane Južnoafrikanaca i Kineza[17].
U kontekstu rata u Ukrajini, čini se da su Slovačka i Mađarska jedine zemlje članice EU koje ozbiljno shvaćaju Povelju UN i poštuju ciljeve i principe Organizacije kako je navedeno u članovima 1 i 2. Dakle, one su “ umiritelji” u pozitivnom smislu te riječi. Ostatak EU, UK i SAD su okorjeli huškači rata. SAD i EU/NATO pokazuju prezir prema interesima čovječanstva kada nepopustljivo odbijaju pregovarati o prekidu vatre, prekinuti lance snabdijevanja i doprinijeti gladi u svijetu. SAD i njihovi evropski vazali dodatno narušavaju svjetsku ekonomiju nezakonitim jednostranim mjerama prisile i šokiraju svjetsku finansijsku arhitekturu pretvarajući se da konfiskuju rusku suverenu imovinu. Ovo će više naštetiti SAD-u i EU nego Rusiji. Najvažnije, priznajmo da SAD i NATO ugrožavaju čitavu planetu konstantno eskalirajući ukrajinski sukob i rizikujući nuklearni požar.
U Ukrajini ne može biti mira dok SAD i NATO ne priznaju tri ključna razloga za invaziju: (a) stalnu provokaciju od strane NATO-a, (b) saučesništvo u državni udar 22. februara 2014. godine; (c) vulgarna rusofobija, kršenje samoopredeljenja ruske većine na Krimu i Donbasu.
Mir u Palestini može se postići provođenjem naredbi Međunarodnog suda pravde Južna Afrika protiv Izraela slučaj[18]. Sećam se pozitivnih impulsa koji je dao jedan od mojih nekoliko preostalih heroja — predsednik Džimi Karter u svojim knjigama Možemo imati mir u Svetoj zemlji, I Palestina: Mir ne aparthejd.
Pomirenje je dobra riječ. Hajde da to praktikujemo.
Napomene.
[1] https://mediate.com/news/a-common-sense-approach-to-mediation-for-peace/https://www.houseofswitzerland.org/swissstories/history/st-nicholas-flue-genuine-swiss-legend
[2] https://www.counterpunch.org/2023/05/10/provocation-is-not-an-innocent-act/
[3] https://seymourhersh.substack.com/p/the-nord-stream-pipelines-and-the
[4] https://www.nytimes.com/1997/02/05/opinion/a-fateful-error.html
[5] specialʹnaâ voennaâ operaciâ. https://press.un.org/en/2022/sc14803.doc.htm
[6] https://www.politico.eu/article/ursula-von-der-leyen-slams-viktor-orban-trip-russia/
[7]Elizabeth Wiskemann, Undeclared War, Oxford 1939; Macmillan, New York 1967. Lawrence Thompson, Najveća izdaja. Neispričana priča o Minhenu, William Morrow & Co, New York, 1968. Radomir Luza, Prebacivanje Sudetskih Nemaca, New York University Press, 1964.
[8] https://kulturstiftung.org/zeitstrahl/die-niederschlagung-der-sudetendeutschen-unabhaengigkeitsbewegung
Ubijanje mirnih demonstranata počelo je 3. marta 1919. godine i nastavilo se do 4. marta. Ovdje su flagrantno prekršeni princip samoopredjeljenja naroda i Vilsonovih 14 tačaka.
[9] Radovi koji se odnose na spoljne odnose Sjedinjenih Država, Pariska mirovna konferencija, 1919, vol. 2, str. 379. Alfred de Zayas; Nemesis u Potsdamu, (Routledge), str. 22.
[10] Dokumentansammlung zur Sudetenfrage, 2nd izd., 1961, str. 45
[11] Prvo i drugo izdanje, Routledge, London 1977, 1979. Treće i četvrto izdanje University of Nebraska Press, Lincoln 1989. Njemačko izdanje Die Anglo-Amerikaner und die Vertreibung der Deutschen, 1-6 izdanja CHBeck Munich, dtv, Ulstein. 8th revidirano izdanje Herbig, Minhen 2005.
[12] Poreklo Drugog svetskog rata, 1961, ponovo izdala Fawcett knjiga 1969. 9
[13] Ovo nije različito od neuspjeha u provedbi savjetodavnih mišljenja Međunarodnog suda pravde od 9. jula 2004. i 19. jula 2024. u vezi s Palestinom.
[14] The Economist, 10. jul 1937, str. 72. Alfred de Zayas, Nemesis at Potsdam (Routledge) str. 28 i dalje.
[15] Dokumenti o britanskoj vanjskoj politici, 1919-1939, 3rd serija, vol. 2, str. 675-7.
[17] https://www.scmp.com/news/china/diplomacy/article/3273159/chinas-ukraine-point-man-li-hui-drums-support-peace-plan-global-south
https://www.bloomberg.com/news/articles/2023-02-24/here-s-china-s-12-point-proposal-on-how-to-end-russia-s-war-in-ukraine
https://global.chinadaily.com.cn/a/202302/28/WS63fd5426a31057c47ebb12f8.html
Jedan odgovor
Sviđa mi se ovo prijeko potrebno preoblikovanje izraza 'umirivanje', koje treba poštovati!
Takođe treba da napomenem da je bilo nekoliko grešaka u kucanju, uključujući i poslednju reč.