Stvari s kojima su ljudi vjerovatno zaglavljeni: jelo, piće, disanje, seks, ljubav, prijateljstvo, ljutnja, strah, radost, smrt, nada i promjena.
Stvari za koje su neki ljudi obično tvrdili da je čovječanstvo trajno i neizbježno zaglavljeno (ali su prestali razmišljati o tim terminima, čak i ako je stvar još uvijek prisutna): monarhija, ropstvo, krvna osveta, dvoboji, ljudske žrtve, kanibalizam, tjelesno kažnjavanje , drugorazredni status za žene, netrpeljivost prema GLBT-u, feudalizam, Eric Cantor.
Stvari koje ljudi nelogično, neosnovano, kratkovidno i apsurdno pretpostavljaju moraju uvijek biti s nama, kao da se ništa ranije nije promijenilo: uništavanje okoliša, rat, masovno zatvaranje, smrtna kazna, policijske snage, religija, mesožderstvo, ekstremni materijalizam, nuklearna energija i oružje, rasizam, siromaštvo, plutokratija, kapitalizam, nacionalizam, američki ustav, američki senat, CIA, oružje, NSA, zatvor u Guantanamu, mučenje, Hillary Clinton.
Godina 2014. ostat će zapamćena kao još jedna godina u kojoj smo se približavali ekološkoj i militariziranoj katastrofi, ali možda i kao godina u kojoj su se kriza i prosvjetljenje spojili kako bi se otvorilo još nekoliko očiju za čitav niz mogućnosti koje su nam na raspolaganju.
Koliko često ste čuli stvari poput “Ne možemo okončati rat, jer postoji zlo u svijetu, ali možemo okončati nepravedne ratove” ili “Obnovljiva energija je dobra ideja, ali ne može zapravo funkcionirati (iako funkcionira u druge zemlje)” ili “Treba nam policija – samo nam treba odgovornost kada određeni policajci rade loše” ili “Mogli bismo legalizirati drogu, ali bi nam i dalje trebali zatvori ili bismo svi bili silovani i ubijeni” ili “Ako ne da ubijamo ubice imaćemo više ubistava (kao i sve one zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu i imaju manje ubistava)“ ili „Trebaju nam reforme, ali ne možemo preživjeti bez CIA-e ili nečeg sličnog – ne možemo jednostavno ne špijunira ljude” ili “Sve veće uništavanje životne sredine je neizbježno”?
Ovo posljednje bi moglo biti istinito ako su povratne sprege već dovele klimu Zemlje do tačke bez povratka. Ali to ne može biti tačno u smislu ljudskog ponašanja. Niti bilo koja od ostalih. I pretpostavljam da mnogi ljudi vide moju poentu i slažu se sa mnom oko toga. Ali koliko njih smatra da su sve gore navedene rečenice smiješne?
Mogao bi se iznijeti ozbiljan argument da bi ljudsku utopiju trebala kontrolirati policija. Ali ne može se iznijeti ozbiljan argument da je policija neizbježna pratnja naše vrste, vrste koja je 99% svog postojanja vidjela nekontrolirano. Većina ljudi u malom broju mjesta koja su u ratu ne učestvuje u tome. Nacije žive vekovima bez rata. Homo sapiens je veći dio našeg postojanja prošao bez rata. Ogromne institucije ne mogu biti neizbježne. Glad i ljubav su stvari koje su neizbežne. Tvrdnje o neizbježnosti za institucije trebali bismo početi slušati kao smiješnu glupost. To bi mogla biti najozbiljnija akcija koju možemo preduzeti.
Naravno, malo reformisanje sistema krivičnog pravosuđa je pravi prvi korak, bez obzira mislite li da može uslijediti drugi korak ili ne. Ali smjer koraka može varirati ako imate na umu drugu krajnju destinaciju. Postoji razlika između okončanja rata kako bi se bolje pripremili za druge ratove i završetka rata jer to ubija ljude i predstavlja primjer institucije koju treba demontirati i eliminirati. Oba pokušaja mogu imati isti kratkoročni rezultat, ali samo jedan ima potencijal da ide dalje i pomogne izbjegavanju sljedećeg rata.
Argument – oklevam da ga nazovem ozbiljnim – mogao bi se izneti da skoro sve ide dobro, i da ništa ne treba mnogo menjati. Ne samo da se takav argument može iznijeti, već ga suptilno i snažno daje gotovo sve što se ikada kaže na našim televizijama i u našim novinama. To, međutim, ne doprinosi nikakvom argumentu da se sve neizbježno mora nastaviti nepromijenjeno, da se ništa ne može polako ili brzo pretvoriti u drugačiji svijet.
Moramo da rešimo da shvatimo da ništa nije rešeno, istorija nije završena, politička pitanja nisu rešena — i da nikada neće biti, da je sama ideja nekoherentna. I nije li to ono što čini život vrijednim življenja?
