Rat u Gazi i kriza cionizma

By Richard Rubenstein, CounterPunch, Decembar 13, 2023

Prije trideset godina, Philip Roth je napisao dubok, smiješan, uznemirujući roman o Izraelu, Palestini i antisemitizmu pod nazivom Operacija Shylock. U ovoj priči američki jevrejski pisac po imenu Philip Roth otkriva da drugi pisac koji se također naziva Philip Roth daje ljudima u Izraelu dobro propovijedajući “dijasporizam” – doktrinu koja poziva izraelske Židove da se vrate u uglavnom evropske zemlje iz kojih su oni ili njihovi roditelji su prvobitno došli. Roth #2 smatra Evropu i Ameriku istinskom domovinom Jevreja: mjesta gdje je nekada cvjetala humana, kreativna jevrejska kultura, a koja su sada potrebna kao utočišta zbog neuspjeha Izraela da sklopi mir s Palestincima i neprijateljstva islamskog svijeta prema Izraelu . Heretička ideja koju je glasio Roth dvojnik i o kojoj se za i protiv raspravljalo od strane galaksije drugih likova u romanu je da je cionistički eksperiment – ​​pokušaj uspostavljanja pravedne i sigurne jevrejske države – propao.

Operacija Shylock, koji sam dodijelio diplomiranim studentima na predmetu pod nazivom „Konflikt i književnost“, očito je bio više od šale – ali čak ni Roth nije očekivao da će biti proročanski. Pitamo se šta bi romanopisac, koji je preminuo prije pet godina, rekao o aktuelnom ratu u Gazi, koji je započeo napadom Hamasovih boraca koji su ubili, silovali i ranili oko 900 jevrejskih civila i 350 vojnika i uzeli više od 240 ljudi za taoce. , što je izazvalo niz osvetničkih bombardovanja i kopnenih napada izraelskih snaga koje su do sada ubile više od 16,000 Palestinaca, većinom civila, i najmanje 5,000 djece. Taj rat se nastavlja paklenim tempom, prijeteći da će ubiti i raniti još desetine hiljada drugih, i iskušavajući druge nacije da intervenišu kako bi zaustavili pokolj.

Philip Roth bi sigurno razumio teror među izraelskim Jevrejima izazvan odvratnim napadima Hamasa i njihovu želju da eliminišu prijetnju ponovljenih napada provođenjem kampanje pravednog uništenja. U romanu, Roth broj 1 prisustvuje suđenju Džonu Demjanjuku, Amerikancu ukrajinskog porekla optuženom da je čuveni okrutni čuvar koncentracionog logora, i razmišlja o tome kako trauma Holokausta još uvek ima na svesti Izraelaca. Ali uvijek postoje barem dva “Rotha” – dva dijalogista u autoru i u svakom od nas – da zakomplikuju stvari postavljajući teška pitanja. Pitanja poput ovih:

+ Šta je, osim čiste zlobe, nagnalo Hamas da „izbije“ iz Gaze 7. oktobra? Da li strukturalno nasilje okupacije, tj. efektivno zatvaranje 2.5 miliona Palestinaca na 17 godina u osiromašenom dijelu urbane teritorije, pomaže da se objasni (čak i ako ne opravdava) osvetničko nasilje izbjeglica?

+ Pod pretpostavkom da se borci Hamasa kriju među civilima, koliko nevinih Palestinaca mora umrijeti ili biti doživotno osakaćeno da bi Izrael mogao uništiti tu organizaciju? Nije li omjer veći od 5:1 civilnih i vojnih žrtava (ako ne i više) očigledno pretjeran? I nije li analogija s Drugim svjetskim ratom koju povlače oni koji izjednačavaju napad Hamasa s nacističkom invazijom Poljske, japanskim napadom na Pearl Harbor ili sam holokaust divlje pretjerana?

+ Nadalje, zar ove nesrazmjerne civilne žrtve i pretjerane analogije ne sugeriraju da su pravi motivi za nastavak pokolja Palestinaca kombinacija straha i osvete, podržane plemenskim osjećajem da jedan od „nas“ vrijedi deset, sto, ili hiljadu "njih"?

+ I na kraju, nije li alternativa traženju potpunog uništenja svog neprijatelja zajednički napor da se među njima pronađu elementi s kojima se može pregovarati i pomiriti? Izraelci ne žele pregovarati sa “teroristima”, niti Palestinci sa “ratnim zločincima”, ali na kraju, osim ako ubijanje ne dostigne nivo genocida, obojica to moraju učiniti.

Takva pitanja dovode konačno do egzistencijalne sumnje koju je izrazio Roth #2 – pitanje legitimnosti jevrejske države. Rat u Gazi je očigledno tragedija za Izraelce koji su izgubili porodicu i prijatelje zbog zločina Hamasa, kao i za Palestince čiji rođaci i prijatelji umiru masovno u najintenzivnijim bombardovanjem i kopnenim borbama dvadeset prvog veka. Na važan način, međutim, borba je destruktivnija za Izrael nego za Palestinu. Dok se milioni okupljaju u znak podrške narodu Gaze, jevrejska država je u procesu gubljenja tvrdnje da je država koja utjelovljuje jevrejske vrijednosti, a ne samo „centralizirana politički organizacija koja nameće i sprovodi pravila nad a stanovništvo unutar a teritorija”(Wikipedia) ili „organ za ugnjetavanje jedne klase od strane druge” (Karl Marx). U Gazi se Izrael ponaša baš kao i svaka druga kolekcija etnonacionalista s oružjem. Čineći to, gubi i međunarodnu simpatiju koja je pomogla u njenom stvaranju i podršku mnogih Jevreja i drugih izvan Izraela koji su pomogli da se održi.

Država kao zona sigurnosti naspram države kao sponzora i avatara zajedničkih vrijednosti: uvijek je postojao taj dualitet u srcu cionizma. Aktivisti poput onih koji su osnovali Netanyahuovu stranku Likud vjerovali su da Jevreji treba da imaju državu, bilo koju državu: mjesto, bez obzira na druge karakteristike, gdje će imati pravo živjeti, i vojsku koja će ih štititi od neprijatelja. Da li država treba da bude demokratska? Pluralistički? Miroljubivi? Možda, možda ne. Nacionalisti poput Zeeva Jabotinskog bili su u potpunosti posvećeni vrijednosti sigurnosti i pravu jevrejskog naroda da zauzme teritoriju poput onih koje kontroliraju određene druge etničke ili vjerske zajednice. (Ovo razmišljanje, zasnovano na navodnom pravu na etničko samoopredjeljenje, dovelo je do lažnog izjednačavanja anticionizma s antisemitizmom.)

Za druge cioniste, međutim, kolektivna sigurnost je bila povezana iu određenim slučajevima mogla bi se kvalifikovati drugim vrijednostima, kao što su važnost radničke solidarnosti, demokratske politike i kulturnog pluralizma. Ortodoksni jevrejski vjerski običaji i ideje su se poklanjali u Izraelu, ali vjerske stranke nisu primljene u unutrašnji krug moći sve do nakon "Šestodnevnog rata" 1967. Čak i tako, kada je došlo do guranja, sigurnost je imala tendenciju da nadmaši druge vrijednosti, što je rezultiralo time da je mnogo prije nego što su Netanyahu i kompanija došli na vlast, jevrejska država postala u suštinskom pogledu obična država, naoružana do zuba, proširujući svoj utjecaj kad god je moguće i sistematski privilegiranje kapitalista nad radnicima, političkih insajdera nad masama, evropeiziranih Jevreja nad Mizrahim, i Jevreji nad Palestincima i drugim nejevrejima.

"Zar ne razumiješ?" rekao je jedan od mojih izraelskih jevrejskih prijatelja s velikom ljutnjom kada sam doveo u pitanje ovu opsesiju sigurnošću i primijetio zločine protiv čovječnosti koji su se, činilo, odvijali u Gazi. “U pitanju je opstanak Jevreja. Nismo preživjeli Holokaust da bi nas ubili Hamasovi teroristi.”

Počeo sam da odgovaram da je Izrael nuklearno naoružana država, da su Jevreji sada jedna od najmoćnijih grupa na svetu, i da je Hamas više od terorističke organizacije, koliko god neki njegovi članovi očigledno bili ludi. Ali ono čega sam se u tom trenutku prisjetio bio je zapamćeni glas čovjeka po imenu Israel Shahak – izraelskog hemičara i političkog aktiviste koji je posjetio Washington DC šezdesetih godina. Zajedno sa teologom Martinom Buberom, Judom Magnesom sa Hebrejskog univerziteta i nekoliko drugih uglednika, Izrael je bio zagovornik dvonacionalne države – dvije zajednice s kolektivnim pravima koje dijele vlast u jednoj državi – i očito je bio ne cionista. Rekao sam mu nešto o prijetnji jevrejskom opstanku za koju su mnogi mislili da je predstavljaju arapske države, a on je odgovorio: „Richard! Ko vam je rekao da je opstanak jevrejska vrijednost?”

To me šokiralo. Nije li opstanak – pravo na život – i jevrejska i univerzalna vrijednost? Nije li neuspjeh evropskog jevrejstva da potvrdi i odbrani to pravo bio uzrok holokausta? Ali nakon nekog vremena shvatio sam na šta Izrael cilja. Naša tačno, govorio je, nije superioran njihov. Šta god da su Jošuini sljedbenici učinili Kanaancima u 15^th veka pre nove ere, Jevreji nisu ovlašćeni da kupuju svoj opstanak istrebljenjem drugih grupa. Daleko od toga da budemo moralno superiorni u odnosu na druge, kao što su proroci učili, naši neuspjesi da postupamo ispravno i da postignemo socijalnu pravdu podstakli bi pravednog Boga da nas kazni.

Izrael Šahak je možda dodao da, u svakom slučaju, moderna država Izrael nema mnogo veze sa opstankom jevrejskog naroda. Bez podrške evropskog i američkog jevrejstva, verovatno ne bi postojao – svakako ne u svom sadašnjem obliku. U ovom trenutku, očigledna ludost Rotha #2 in Operacija Shylock postaje jezivo predviđajući, budući da ono što uglavnom ugrožava sigurnost izraelskih Jevreja danas je užasno nefunkcionalan odnos između Izraela i palestinskog stanovništva, pogoršan zapaljivom ulogom Sjedinjenih Država koje djeluju kao nasljednik britanskih i francuskih graditelja carstva koji su ranije dominirali regija. Ni nuklearke, ni zidovi ni bombe koje padaju na Gazu neće učiniti Izrael sigurnim. Sigurnost kojoj se nadaju ovisit će o sposobnosti njenih lidera da sklope mir s Palestincima kod kuće i prestanu djelovati kao američki imperijalni agenti u inostranstvu. I dok se te potrebe ne zadovolje, država ne može tvrditi da je domovina u kojoj će Jevreji biti zaštićeni.

Odsustvo mira, dakle, stvara krizu cionizma. Zašto bi Jevreji u takozvanoj dijaspori i dalje podržavali jevrejsku državu ako ona ne služi ni kao utočište ni kao oličenje jevrejskih vrednosti? Ako cionizam znači jednostavno državu koju kontrolišu Jevreji, nema više razloga da je Jevreji podržavaju finansijski ili politički nego da italijanska „dijaspora“ daje doprinose Rimu. S druge strane, ako bi Izrael/Palestina postala država posvećena ne jevrejskoj nadmoći već dvonacionalnoj zajednici, postojali bi uvjerljivi razlozi i za Jevreje, i za Palestince i za druge da joj daju ogromnu moralnu i materijalnu podršku.

Na kraju, ono s čime imamo posla u Izraelu i Palestini je bratoubilački sukob – borba između braće i sestara povezanih po istoriji, jeziku, vjeri, običajima i, ako se vratimo dovoljno u prošlost, krvlju. Takve sukobe je posebno teško riješiti; kako je to rekao Lewis Coser u svojoj klasičnoj studiji društvenog sukoba, „što je grupa bliža, to je sukob intenzivniji“.

Palestinci i izraelski Jevreji su veoma slični jedni drugima. Strastveni su za porodicu i obrazovanje, kod kuće u urbanim sredinama i vole da se svađaju i trguju. Poput Kajina i Abela, oni imaju iste roditelje; njihove istorije se preklapaju, ali jedno je favorizovano dete, a drugo nemilostivo. Kajinovo nasilje je grijeh jer ignorira Božji savjet i želi smrt svog brata, ali postoji preferencijalna struktura koja je jednako moćna i fundamentalna kao uzrok nasilja. Ono što stvara tako ogorčen sukob nije samo bliskost strana, već eksplozivna mješavina intimnosti i nejednakosti.

Tako je i u slučaju Izraela i Palestine, koji su sada uključeni u ubilački rat. Ovaj sukob će se konačno okončati kada moderni Kajin i Abel prepoznaju da su članovi iste porodice i obećaju da nijedna grupa neće imati prednost u odnosu na drugu. I kada njihov imperijalni "roditelj", Sjedinjene Američke Države, prestane da koristi njih i njihove susjede za održavanje vlastite nadmoći, koju pogrešno nazivaju sigurnošću. S obzirom da se broj žrtava u Gazi nekontrolirano povećava, u ovom trenutku moramo učiniti više od propisivanja politike koju će lideri vjerovatno ignorirati. Trebamo oplakivati ​​mrtve i ranjene, grliti žive, moliti se i djelovati za mir.