Rat pomaže u raspirivanju klimatske krize jer američke vojne emisije ugljika premašuju 140+ nacija

By Democracy NowNovembar 9, 2021

Klimatski aktivisti protestirali su u ponedjeljak ispred klimatskog samita UN-a u Glasgowu naglašavajući ulogu američke vojske u podsticanju klimatske krize. Projekat Costs of War procjenjuje da je vojska proizvela oko 1.2 milijarde metričkih tona emisija ugljika između 2001. i 2017. godine, a skoro trećina dolazi iz američkih ratova u inostranstvu. Ali vojne emisije ugljika uglavnom su izuzete iz međunarodnih sporazuma o klimi koji datiraju iz Kjoto protokola iz 1997. nakon lobiranja Sjedinjenih Država. Idemo u Glasgow da razgovaramo sa Ramonom Mejiom, antimilitarističkim nacionalnim organizatorom Grassroots Global Justice Alliancea i veteranom rata u Iraku; Erik Edstrom, veteran rata u Avganistanu koji je postao klimatski aktivista; i Neta Crawford, direktorica projekta Troškovi rata. „Vojska Sjedinjenih Država bila je mehanizam uništavanja životne sredine“, kaže Crawford.

prijepis
Ovo je žurni transkript. Kopija možda nije u konačnom obliku.

AMY DOBAR ČOVJEK: Bivši američki predsjednik Barack Obama obratio se u ponedjeljak na samitu UN-a o klimatskim promjenama, kritizirajući lidere Kine i Rusije što nisu prisustvovali pregovorima u Glazgovu.

BARACK OBAMA: Većina nacija nije uspjela da bude onoliko ambiciozna koliko treba. Eskalacija, bujanje ambicija koje smo očekivali u Parizu prije šest godina nije ujednačeno ostvareno. Moram priznati da je bilo posebno obeshrabrujuće vidjeti da lideri dva najveća svjetska emitera, Kine i Rusije, odbijaju čak i prisustvovati postupku. A njihovi dosadašnji nacionalni planovi odražavaju ono što se čini kao opasan nedostatak hitnosti, spremnost da se održi status quo sa strane tih vlada. I to je šteta.

AMY DOBAR ČOVJEK: Dok je Obama izdvojio Kinu i Rusiju, aktivisti za klimatsku pravdu otvoreno su kritizirali predsjednika Obamu zbog neispunjenja klimatskih obećanja koje je dao kao predsjednik i zbog njegove uloge u nadgledanju najveće svjetske vojske. Ovo je filipinska aktivistica Mitzi Tan.

MITZI TAN: Definitivno mislim da je predsjednik Obama razočaranje, jer se hvalio kao Crni predsjednik kojem je stalo do obojenih ljudi, ali da jeste, ne bi nas iznevjerio. On ne bi dozvolio da se ovo desi. Ne bi ubijao ljude udarima dronova. A to je povezano sa klimatskom krizom, jer je američka vojska jedan od najvećih zagađivača i uzrok klimatske krize. I tako postoji toliko mnogo stvari koje predsjednik Obama i SAD moraju učiniti kako bi zaista tvrdili da su klimatski lideri za koje kažu da jesu.

AMY DOBAR ČOVJEK: Govornici na prošlonedeljnom velikom skupu Petkom za budućnost u Glazgovu takođe su pozvali na ulogu američke vojske u klimatskim vanrednim situacijama.

AYISHA SIDDIQA: Moje ime je Ayisha Siddiqa. Dolazim iz sjeverne regije Pakistana. … Ministarstvo odbrane SAD ima veći godišnji ugljični otisak od većine zemalja na Zemlji, a ujedno je i najveći zagađivač na Zemlji. Njegovo vojno prisustvo u mom regionu koštalo je Sjedinjene Države preko 8 biliona dolara od 1976. godine. Doprinijelo je uništavanju okoliša u Afganistanu, Iraku, Iranu, širem Perzijskom zaljevu i Pakistanu. Ne samo da su ratovi izazvani Zapadom doveli do skokova u emisiji ugljika, već su doveli i do upotrebe osiromašenog uranijuma, uzrokovali su trovanje zraka i vode i doveli do urođenih mana, raka i patnje hiljada ljudi.

AMY DOBAR ČOVJEK: Projekt Costs of War procjenjuje da je američka vojska proizvela oko 1.2 milijarde tona emisija ugljika između 2001. i 2017. godine, a skoro trećina dolazi iz američkih ratova u inostranstvu, uključujući Afganistan i Irak. Prema jednom mišljenju, američka vojska je veći zagađivač od 140 zemalja zajedno, uključujući brojne industrijalizirane zemlje, poput Švedske, Danske i Portugala.

Međutim, vojne emisije ugljika uglavnom su izuzete iz međunarodnih sporazuma o klimi koji datiraju iz Kjoto protokola iz 1997. godine, zahvaljujući lobiranju Sjedinjenih Država. U to vrijeme, grupa neokonzervativaca, uključujući budućeg potpredsjednika i tadašnjeg Halliburtona CEO Dick Cheney, zalagao se za izuzeće svih vojnih emisija.

U ponedjeljak je grupa klimatskih aktivista organizovala protest ispred COP naglašavajući ulogu američke vojske u klimatskoj krizi.

Sada su nam se pridružila tri gosta. Unutar klimatskog samita UN-a, Ramón Mejía nam se pridružuje, antimilitaristički nacionalni organizator Grassroots Global Justice Alliance. On je veteran rata u Iraku. Pridružuje nam se i Erik Edstrom, koji se borio u avganistanskom ratu, a kasnije studirao klimatske promjene na Oksfordu. On je autor Neamerički: vojnički obračun našeg najdužeg rata. Pridružuje nam se iz Bostona. Takođe sa nama, u Glasgowu, je i Neta Crawford. Ona je sa projektom Troškovi rata na Univerzitetu Brown. Ona je profesor na Univerzitetu u Bostonu. Ona je ispred COP.

Pozdravljamo vas Democracy Now! Ramón Mejía, počnimo s tobom. Učestvovali ste u protestima unutar COP i izvan COP. Kako ste od veterana rata u Iraku postali aktivista za klimatsku pravdu?

RAMÓN MEJÍA: Hvala ti što si me primila, Amy.

Učestvovao sam u invaziji na Irak 2003. godine. U sklopu te invazije, koja je bila zločin, mogao sam svjedočiti čistom uništenju iračke infrastrukture, njegovih postrojenja za prečišćavanje vode, kanalizacije. I to je bilo nešto što nisam mogao da živim sa sobom i nisam mogao da nastavim da podržavam. Dakle, nakon što sam napustio vojsku, morao sam progovoriti i suprotstaviti se američkom militarizmu u svakom obliku, načinu ili obliku koji se pojavljuje u našim zajednicama. Samo u Iraku, Iračani su istraživali i rekli da su – imaju najgore genetsko oštećenje koje je ikada proučavano ili istraživano. Dakle, moja je obaveza kao ratnog veterana da govorim protiv ratova, a posebno kako ratovi utiču ne samo na naše ljude, životnu sredinu i klimu.

JOHN GONZÁLEZ: I, Ramón Mejía, šta je sa ovim pitanjem uloge američke vojske u emisiji fosilnih goriva? Kada ste bili u vojsci, da li je među vašim kolegama GI bilo smisla o ovom ogromnom zagađenju koje vojska posjećuje na planeti?

RAMÓN MEJÍA: Dok sam bio u vojsci, nije bilo rasprave o haosu koji smo stvarali. Vodio sam konvoje za opskrbu po cijeloj zemlji, dopremao municiju, dopremao tenkove, dostavljao dijelove za popravku. I u tom procesu nisam vidio ništa osim otpada. Znate, čak su i naše jedinice zakopavale municiju i jednokratno smeće usred pustinje. Spaljivali smo smeće, stvarajući otrovna isparenja koja su uticala na veterane, ali ne samo na veterane, već i na Iračane i one u blizini tih otrovnih jama.

Dakle, američka vojska, iako je važno razgovarati o emisijama, i važno je da u okviru ovih klimatskih razgovora u kojima se bavimo kako su vojske isključene i ne moraju da smanjuju ili prijavljuju emisije, takođe moramo razgovarati o nasilju koje vojske plate za naše zajednice, za klimu, za životnu sredinu.

Znate, došli smo sa delegacijom, delegacijom na prvoj liniji od preko 60 lokalnih lidera, pod zastavom It Takes Roots, iz Indigenous Environmental Network, iz Climate Justice Alliance, iz Just Transition Alliance, iz Jobs with Justice. I došli smo ovdje da kažemo da nema neto nule, nema rata, nema zagrijavanja, to ne drži u zemlji, jer su mnogi članovi naše zajednice iskusili ono što vojska nudi.

Jedan od naših delegata iz Novog Meksika, iz projekta Southwest Organizing Project, govorio je o tome kako su se milioni i milioni mlaznog goriva prosuli u vazduhoplovnu bazu Kirtland. Više goriva se izlilo i iscurilo u vodonosnike susjednih zajednica nego u vodonosnike susjednih zajednica Exxon Valdez, a ti razgovori se ipak ne vode. I imamo još jednog delegata iz Portorika i Viequesa, kako su testovi municije i hemijskog oružja mučili ostrvo, i dok američka mornarica više nije tamo, rak još uvijek pogađa stanovništvo.

JOHN GONZÁLEZ: Grupa Global Witness procijenila je da na COP100 ima preko 26 lobista kompanija za ugalj, naftu i plin i njihovih povezanih grupa. Šta mislite o uticaju lobija za fosilna goriva na ovom skupu?

RAMÓN MEJÍA: Ne može biti istinske rasprave o rješavanju klimatskih promjena ako ne uključujemo vojsku. Vojska je, kao što znamo, najveći potrošač fosilnih goriva i ujedno najveći emiter stakleničkih plinova koji je najodgovorniji za klimatske poremećaje. Dakle, kada imate industriju fosilnih goriva koja ima veću delegaciju od većine naših zajednica na prvoj liniji i globalnog juga, onda nas ućutkaju. Ovaj prostor nije prostor za iskrene diskusije. To je diskusija za transnacionalne korporacije i industriju i vlade koje zagađuju da nastave da pokušavaju da pronađu načine kako da posluju kao i obično, a da se zapravo ne osvrću na korene razgovora.

Znaš, ovo COP je nazvana net zero, the COP neto nula, ali ovo je samo lažni jednorog. To je lažno rješenje, baš kao i ozelenjavanje vojske. Znate, emisije, važno je da o tome razgovaramo, ali ozelenjavanje vojske također nije rješenje. Moramo se pozabaviti nasiljem koje plaća vojska i katastrofalnim efektima koje ono ima na naš svijet.

Dakle, razgovori unutar COP nisu iskreni, jer ne možemo čak ni voditi naglašene razgovore i pozivati ​​ih na odgovornost. Moramo govoriti uopšteno. Znate, ne možemo reći “američka vojska”; moramo reći "vojna". Ne možemo reći da je naša vlada ta koja je najodgovornija za zagađenje; moramo govoriti uopšteno. Dakle, kada postoji neravnopravan teren, onda znamo da diskusije ovdje nisu iskrene.

Istinske rasprave i prava promjena se dešavaju na ulicama sa našim zajednicama i našim međunarodnim pokretima koji su ovdje ne samo da raspravljaju već i vrše pritisak. Ovo — znate, šta je to? Mi smo to zvali, da COP je, znate, profiteri. To je sazivanje profitera. To je ono što je. A mi smo tu da ne ustupimo ovaj prostor u kojem se nalazi moć. Ovdje smo da izvršimo pritisak, a također smo ovdje da govorimo u ime naših međunarodnih drugova i pokreta iz cijelog svijeta koji nisu u mogućnosti da dođu u Glasgow zbog vakcinalnog aparthejda i ograničenja koja imaju u dolasku. razgovaraju o tome šta se dešava u njihovim zajednicama. Dakle, mi smo tu da im podignemo glas i da nastavimo da pričamo – znate, sa njima, o tome šta se dešava širom sveta.

AMY DOBAR ČOVJEK: Osim Ramóna Mejie, pridružio nam se još jedan veterinar marinaca, a on je Erik Edstrom, veterinar iz avganistanskog rata, koji je nastavio proučavati klimu na Oksfordu i napisao knjigu Neamerički: vojnički obračun našeg najdužeg rata. Ako možete da pričate o - pa, postaviću vam isto pitanje kao što sam i Ramóna. Ovdje ste bili marinci [Sic] veteran. Kako ste od toga došli do klimatskog aktiviste i šta treba da razumemo o troškovima rata u zemlji i inostranstvu? Borili ste se u Avganistanu.

ERIK EDSTROM: Hvala ti, Amy.

Da, mislim, bio bih nemaran ako ne bih napravio kratku ispravku, a to je da sam ja oficir vojske ili bivši vojni oficir i ne želim da se vrelim od svojih kolega jer su me pogrešno protumačili kao Pomorski oficir.

Ali putovanje u klimatski aktivizam, mislim, počelo je kada sam bio u Afganistanu i shvatio da rješavamo pogrešan problem na pogrešan način. Nedostajali su nam uzvodna pitanja koja podupiru vanjsku politiku širom svijeta, a to su poremećaji uzrokovani klimatskim promjenama, koje ugrožavaju druge zajednice. To stvara geopolitički rizik. A fokusiranje na Afganistan, efektivno izigravanje talibanskog udarca, a ignoriranje klimatske krize, izgledalo je kao užasna upotreba prioriteta.

Dakle, odmah, znate, kada sam završio vojni rok, poželeo sam da proučim ono za šta verujem da je najvažnije pitanje sa kojim se suočava ova generacija. A danas, kada se razmišlja o vojnim emisijama u ukupnom računovodstvu na globalnom nivou, nije samo intelektualno nepošteno isključiti ih, već je neodgovorno i opasno.

JOHN GONZÁLEZ: I, Erik, želio bih da te pitam o odnosu između nafte i vojske, američke vojske, ali i drugih imperijalnih vojski širom svijeta. Istorijski je postojao odnos između vojske i nastojanja da kontrolišu naftne resurse u vreme rata, kao i da su glavni korisnici ovih naftnih resursa da bi izgradili svoje vojne kapacitete, zar ne?

ERIK EDSTROM: Bilo je. Mislim da je Ejmi odradila fantastičan posao u izlaganju, kao i drugi govornik, da je vojska najveći institucionalni potrošač fosilnih goriva na svetu, i mislim da to definitivno pokreće neke od odluka u vojsci. Emisije koje se mogu pripisati američkoj vojsci više su od civilne avijacije i pomorstva zajedno. Ali jedna od stvari koje sam zaista želio da dovedem kući u ovom razgovoru je oko nečega o čemu se ne raspravlja mnogo u troškovima rata, a to je društvena cijena ugljika ili negativni vanjski efekti povezani s našim globalnim otiskom kao vojske širom svijeta .

I Amy je bila u pravu kada je to istakla — citirajući Institut Watson Univerziteta Brown i procijenjenih 1.2 milijarde metričkih tona emisija iz vojske u vrijeme globalnog rata protiv terorizma. A kada pogledate studije javnog zdravlja koje počinju da rade računice kako biste rekli koliko tona morate emitovati da biste naudili nekome drugdje u svijetu, to je oko 4,400 tona. Dakle, ako uradite jednostavnu aritmetiku, globalni rat protiv terorizma je potencijalno izazvao 270,000 smrtnih slučajeva povezanih s klimom širom svijeta, što dodatno povećava i pogoršava ionako visoku cijenu rata i strateški podriva same ciljeve kojima se vojska nada postići, a to je stabilnost. I moralno, to također dodatno potkopava samu izjavu o misiji i zakletvu vojske, a to je da štiti Amerikance i bude globalna sila za dobro, ako uzmete globaliziranu ili globalizatorsku perspektivu. Dakle, potkopavanje klimatske krize i turbo punjenje nije uloga vojske, i moramo izvršiti dodatni pritisak na njih kako bi otkrili i smanjili svoj ogroman ugljični otisak.

AMY DOBAR ČOVJEK: Da stavim Juanovo elokventnije pitanje - sjećam se ove tužne šale s američkom invazijom na Irak, mali dječak je rekao svom ocu: "Šta naša nafta radi pod njihovim pijeskom?" Pitao sam se možete li detaljnije objasniti, Erik Edstrom, šta se sastoji od vojnih emisija. A šta Pentagon razumije? Mislim, godinama, kada smo izvještavali o Bušovim ratovima, pod Georgeom W. Bushom, postojalo je – uvijek bismo citirali da oni ne govore o svojim studijama Pentagona govoreći o klimatskim promjenama kritično pitanje 21. stoljeća . Ali šta oni razumiju, i općenito o tom pitanju i ulozi Pentagona u zagađivanju svijeta?

ERIK EDSTROM: Mislim, mislim da vjerovatno na višim nivoima u vojsci postoji razumijevanje da su klimatske promjene stvarna i egzistencijalna prijetnja. Međutim, postoji prekid, što je tačka napetosti, a to je: šta će vojska konkretno učiniti u vezi s tim, a zatim konkretno sa sopstvenim emisijama? Ako bi vojska otkrila svoj puni ugljični otisak i to redovno činila, taj broj bi bio duboko neugodan i stvorio bi ogroman politički pritisak na američku vojsku da smanji te emisije u budućnosti. Tako da možete razumjeti njihovu nevoljkost.

Ali bez obzira na to, vojnu emisiju apsolutno treba računati, jer nije bitno koji je izvor. Ako dolazi iz civilnog ili vojnog aviona, na samu klimu, nije bitno. I moramo računati svaku tonu emisija, bez obzira da li je to politički nezgodno činiti. A bez otkrivanja, mi smo slijepi. Da bismo dali prioritet naporima za dekarbonizaciju, moramo znati izvore i količinu tih vojnih emisija, tako da naši lideri i političari mogu donijeti informirane odluke o tome koje izvore bi mogli prvo zatvoriti. Da li su to baze u inostranstvu? Je li to određena platforma vozila? Te odluke neće biti poznate, a mi ne možemo donositi pametne odluke intelektualno i strateški, sve dok ti brojevi ne izađu.

AMY DOBAR ČOVJEK: Novo istraživanje projekta Troškovi rata na Univerzitetu Brown pokazuje da je Ministarstvo domovinske sigurnosti bilo previše fokusirano na strani i strani nadahnut terorizam, dok su nasilni napadi u SAD-u češće dolazili iz domaćih izvora, znate, govoreći o nadmoći bijelih , na primjer. Neta Crawford je sa nama. Ona je ispred COP upravo sada, samit UN-a. Ona je suosnivač i direktor projekta Costs of War u Brownu. Ona je profesorica i predsjedavajuća katedre političkih nauka na Univerzitetu u Bostonu. Profesore Crawford, želimo vam dobrodošlicu nazad Democracy Now! Zašto ste na samitu o klimi? Obično s vama razgovaramo samo o troškovima rata.

net CRAWFORD: Hvala, Amy.

Ovdje sam jer postoji nekoliko univerziteta u UK-u koji su pokrenuli inicijativu da pokušaju da potpunije uključe vojne emisije u deklaracije pojedinačnih zemalja o njihovim emisijama. Svake godine, svaka zemlja koja je u Aneksu I — odnosno, strane u sporazumu iz Kjota — mora staviti neke od svojih vojnih emisija u svoje nacionalne inventare, ali to nije potpuni obračun. I to je ono što bismo voleli da vidimo.

JOHN GONZÁLEZ: I, Neta Crawford, možete li govoriti o tome šta se ne registruje ili ne prati u vojsci? Nije samo gorivo ono koje pokreće mlaznice zračnih snaga ili brodove. S obzirom na stotine i stotine vojnih baza koje Sjedinjene Države imaju širom svijeta, koji su neki aspekti ugljičnog otiska američke vojske na koje ljudi ne obraćaju pažnju?

net CRAWFORD: OK, mislim da ovdje treba imati na umu tri stvari. Prvo, tu su emisije iz instalacija. Sjedinjene Države imaju oko 750 vojnih instalacija u inostranstvu, u inostranstvu, i oko 400 u SAD. I većina tih instalacija u inostranstvu, ne znamo kolika je njihova emisija. A to je zbog odluke Kjoto protokola iz 1997. da se te emisije isključe ili da se one računaju za zemlju u kojoj se baze nalaze.

Dakle, druga stvar koju ne znamo je veliki dio emisija iz poslovanja. Dakle, u Kjotu je donesena odluka da se ne uključuju operacije iz rata koje su sankcionirale Ujedinjene nacije ili druge multilateralne operacije. Dakle, te emisije nisu uključene.

Postoji i nešto što se zove – gorivo za bunker, a to su goriva koja se koriste u avionima i avionima – žao mi je, avioni i brodovi u međunarodnim vodama. Većina operacija američke mornarice odvija se u međunarodnim vodama, tako da ne znamo te emisije. Oni su isključeni. Dakle, razlog za to je 1997. godine DOD poslao dopis Bijeloj kući u kojem kaže da ako se uključe misije, američka vojska će možda morati smanjiti svoje operacije. I oni su u svom dopisu rekli da bi smanjenje emisija za 10% dovelo do nedostatka pripravnosti. A taj nedostatak spremnosti značio bi da Sjedinjene Države ne bi bile spremne da učine dvije stvari. Jedno je biti vojno nadmoćniji i ratovati bilo kada i bilo gdje, a zatim, drugo, ne biti u stanju odgovoriti na ono što oni vide kao klimatsku krizu s kojom ćemo se suočiti. I zašto su bili toliko svjesni 1997. godine? Zato što su proučavali klimatsku krizu od 1950-ih i 1960-ih, i bili su svjesni efekata stakleničkih plinova. Dakle, to je ono što je uključeno, a šta isključeno.

A postoji još jedna velika kategorija emisija za koju ne znamo, a to je bilo koja emisija koja dolazi iz vojno-industrijskog kompleksa. Sva oprema koju koristimo mora biti negdje proizvedena. Veliki dio dolazi od velikih vojno-industrijskih korporacija u Sjedinjenim Državama. Neke od tih korporacija priznaju svoje, ono što je poznato kao direktne i donekle indirektne emisije, ali mi ne znamo cijeli lanac snabdijevanja. Dakle, imam procjenu da su vrhunske vojno-industrijske kompanije emitovale otprilike istu količinu emisije fosilnih goriva, gasova staklene bašte, kao i sama vojska u bilo kojoj godini. Dakle, zaista, kada razmišljamo o cjelokupnom ugljičnom otisku vojske Sjedinjenih Država, mora se reći da ne računamo sve. I pored toga, ne računamo emisije Ministarstva za domovinsku sigurnost — još ih nisam brojao — i njih bi također trebalo uključiti.

AMY DOBAR ČOVJEK: Hteo sam da —

JOHN GONZÁLEZ: I -

AMY DOBAR ČOVJEK: Samo napred, Juane.

JOHN GONZÁLEZ: Možete li govoriti i o jamama za opekotine? Američka vojska mora biti jedinstvena u svijetu, da gdje god da dođe, uvijek završi uništavanjem stvari na izlasku, bilo da je u pitanju rat ili okupacija. Možete li govoriti i o jamama za opekotine?

net CRAWFORD: Ne znam toliko o jamama za spaljivanje, ali znam nešto o istoriji uništavanja životne sredine koje svaka vojska čini. Od kolonijalne ere do građanskog rata, kada su građene trupce iz građanskog rata napravljene od čitavih posječenih šuma ili su putevi napravljeni od drveća, vojska Sjedinjenih Država bila je mehanizam uništavanja okoliša. U Revolucionarnom ratu iu Građanskom ratu, i očigledno u Vijetnamu i Koreji, Sjedinjene Države su zauzele područja, džungle ili šume, gdje su mislili da će se pobunjenici sakriti.

Dakle, jame su samo dio veće vrste zanemarivanja atmosfere i okoliša, toksičnog okoliša. Čak su i hemikalije ostavljene u bazama, koje cure iz kontejnera za gorivo, otrovne. Dakle, postoji — kao što su oba druga govornika rekla, postoji veći otisak štete po životnu sredinu o kome treba da razmišljamo.

AMY DOBAR ČOVJEK: Konačno, 1997. grupa neokonzervativaca, uključujući budućeg potpredsjednika, tadašnjeg Halliburtona CEO Dick Cheney, zalagao se za izuzimanje svih vojnih emisija iz Kjoto protokola. U pismu, Cheney, zajedno s ambasadoricom Jeane Kirkpatrick, bivšim ministrom odbrane Caspar Weinbergerom, napisao je, „izuzevši samo američke vojne vježbe koje su multinacionalne i humanitarne, jednostrane vojne akcije — kao u Grenadi, Panami i Libiji — postaće politički i diplomatski teže." Erik Edstrom, vaš odgovor?

ERIK EDSTROM: Mislim da će zaista biti teže. I mislim da je naša dužnost, kao angažovanih građana, da izvršimo pritisak na našu vladu da ozbiljno shvati ovu egzistencijalnu pretnju. A ako naša vlada ne uspije da se pojača, moramo izabrati nove lidere koji će učiniti pravu stvar, to će promijeniti plimu i zapravo će uložiti napor koji je ovdje potreban, jer, zaista, svijet zavisi od to.

AMY DOBAR ČOVJEK: Pa, tu ćemo završiti, ali, naravno, nastavite da pratimo ovu temu. Erik Edstrom je ratni veteran iz Avganistana, diplomirao je na West Pointu. Studirao je klimu na Oksfordu. I njegova knjiga jeste Neamerički: vojnički obračun našeg najdužeg rata. Ramón Mejía je unutra COP, antimilitaristički nacionalni organizator sa Grassroots Global Justice Alliance. On je veteran rata u Iraku. Učestvovao je u protestima unutar i izvan nje COP u Glasgowu. Takođe sa nama, Neta Crawford, projekat Costs of War na Univerzitetu Brown. Ona je profesor političkih nauka na Univerzitetu u Bostonu.

Kad se vratimo, idemo u Stella Moris. Ona je partnerka Džulijana Asanža. Dakle, šta ona radi u Glasgowu, dok govori o tome kako je WikiLeaks razotkrio licemjerje bogatih nacija u rješavanju klimatske krize? A zašto ona i Džulijan Asanž nisu – zašto ne mogu da se venčaju? Da li je zatvorska uprava Belmarsh, da li Britanija kaže ne? Ostani s nama.

 

 

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

WBW filmski festival 2024
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik